ponedjeljak, 21. veljače 2011.

Ožiljak na duši.

Sara je od svog rođenja bila potpuno drugačije dijete od sve djece dotad rođene. Odrasla u maloj, zatvorenoj i strogoj sredini ali u modernoj obitelji. Dijete roditelja ateista i dijete rođeno u izvanbračnoj zajednici, taj status ju je odmalena strogo obilježio i etiketirao. Nije bila kao sva druga, normalna djeca. Brzo je počela shvaćati kako je drugačija i s godinama se sve manje trudila to prikriti. Više od svega voljela je svoje roditelje. Majka je bila stroga ali puna ljubavi i nježnosti, a otac njen privatni pajac, potpora i snaga, njena stijena na koju se uvijek mogla osloniti, njen veliki heroj i izbavitelj. Njeni roditelji su joj predstavljali savršeno jedinstvo i bili su cijeli njen svijet. Jedino su oni potpuno razumjeli svoju malu, hiperaktivnu princezu, ultrasenzibilno stvorenje puno ljubavi za ostale ljude, puno povjerenja i djetinje iskrenosti. Ali, Sara je bila drugačija, čak i od njih, čak i od svojih modernih i naprednih roditelja. Kao dijete zaljubila se u Boga, Bogorodicu i anđele i danima pričala roditeljima priče iz Biblije koje su je očaravale i punile njeno srce zanosom. Duhovno je bila toliko ispred njih da su se oni na momente pobojavali kako će njihova mala princezica mentalno zalutati. Ali, nju nije bilo strah. Ona je živjela u svom malom carstvu, okružena ljubavlju svojih roditelja i ljubavlju nevidljivog, božanskog svijeta. 
Sara se i danas prisjeća svojeg osmog rođendana. Trebao je to biti najljepši dan u njenom dotadašnjem kratkom životu. Mama se silno trudila da joj ispeče najfiniju i najsavršeniju tortu dotada, a Sara je vrijeme do dolaska prijatelja kratila igrajući se silnim poklonima koje je dobila od oca. Nije joj bilo jasno zašto je otac potrošio tolike novce na poklone za nju, kao da više neće nikada imati rođendan, kao da sam Božić ne dolazi samo 10-ak dana kasnije. Ali iskreno je uživala u tom prohladnom zimskom danu, u toplini svoga doma, ne mareći za svijet oko sebe. Čudesno je uronila u svijet igre iz kojeg je ništa nije moglo prenuti, sve do jednog određenog trenutka. U dnevni boravak je stupio njen otac. Blijed, tupa i gotovo mrtva pogleda, pun neke sablasne jeze. Sara se nije preplašila, pa to je njen tata ali odmah je osjetila da nešto nije u redu. Ta gromada od čovjeka trenutkom se svalila u fotelju, tupi pogled nije nestajao, on je pokušavao doći do zraka da nešto kaže, no cijelo tijelo mu se treslo u grčevitoj borbi. Sara je polako došla do njega, primila ga za ruku, a drugom rukom mu je prolazila kosom, nježno ga pitajući: ''Tata, jeli sve u redu? Tata, jesi li dobro?'' ali njen otac nije ni glasa mogao pustiti. Samo su mu duboke plave oči počele plakati ali odgovora nije bilo. Sara se tada automatski uputila u kuhinju majci i ne znajući kako da joj kaže da sa ocem nešto nije u redu, dovukla ju je u dnevni boravak pod izlikom da ''moraju odmah, baš sad, tati pokazati tortu jer lijepšu tortu nikad nije imala.'' Od tog dijela dana nadalje, sjećanja su joj ostala u magli: dolazak majke u sobu, bjesomučno bacanje torte na stol, krikovi i napadaji panike, dolazak susjeda, neopisiva gužva. I to ne radi njenog rođendana nego zbog očito neke bolne situacije kojoj su mnogi htjeli više prisustvovati nego istinski pomoći. Sara je samo istrčala van iz svojeg malog sigurnog gnijezda, iz svog carstva koje sada postalo utvrda bola i nečeg crnog i tamnog što ona kao dijete nije mogla razabrati.
Idući dan, umro je Sarin otac. Srčani udar. Majka je se vratila iz bolnice napola živa, umrla je ljubav njenog života. Sari je nježno priopćila da tate više nema, da se više nikad neće vratiti. A, Sara je tek mirno odgovorila: ''Tata je otišao na bolje mjesto, mama. Sad je sa mojim drugim Tatom, mojom drugom Mamom i mojom braćom'', pritom misleći na Boga, Bogorodicu i anđele jer je na vjeronauku učila da su nam Bog i Marija drugi roditelji, uz naše zemaljske roditelje. Njenoj majci suze su potekle i upitala se tiho odkud njenom djetetu te ludosti, ali istodobno i tolika mudrost. ''Kad bi barem sve to bila istina'' - pomislila je. A, tuga se polako počela obavijati nad njihov, dotad, toliko sretan svijet.
Sara je te noći jedva usnula. Prevrtala se, tiho plakala. Mislila je kako radi majke mora biti hrabra jer je njoj zasigurno puno teže. Ali u njenom srcu tim danom nastala je praznina. Pomalo je osuđivala samu sebe za očevu smrt - ''presporo sam reagirala, trebala sam odmah otrčati mami, možda bi tada moj tata još bio živ'' - bile su samo neke od misli koje su joj prolazile glavom i koje će ju još mnogo godina kasnije činiti pomalo emocionalnim invalidom, pa čak i danas, kad je već odrasla i puna životnog iskustva. Te noći, te hladne prosinačke noći, jedva je usnula, a prije sna, uz molitvu, tiho je prozborila: ''Oprosti mi, tata, nisam te mogla spasiti.'' Nekoliko suza doputovalo je do njenog jastuka, suze su godinama okopnjele, ali ožiljak na duši ostao je zauvijek. Tihi spomen na njenog velikog heroja, njenog oca.

4 komentara: