ponedjeljak, 28. veljače 2011.

Izdaja zdravog razuma.













Ponukana člankom u jučerašnjim dnevnim novinama i ponešto vlastitog iskustva, odlučila sam se primiti pisanja o ovoj iznimno škakljivoj temi - prevara ili preljub, ovisno u kojem ste odnosu sa svojim partnerom. Gospodična Ecija Ivušić je u jučerašnjem ''Jutarnjem'' napisala pogolem člana o preljubu, bacite oko ako uspijete gdje pronaći jučerašnji broj. Prilično sigurno tvrdi da 90% veza kojima svjedoči se bar u nekom trenutku života srelo sa prevarom/preljubom. Uh, čak 90%, prva je stvar koja mi je prošla kroz glavu? To, zaboga, znači da svi oko mene varaju. Ili su bar jednom prevarili. Ili će, ako već dosad nisu, zasigurno u nekom periodu prevariti. Netko vara jer mu u sadašnoj vezi nedostaje strasti. Drugi pak varaju jer im je to vid zabave. Treći jer su nesretni sa sadašnjim partnerima. I iako svaku situaciju mogu shvatiti jer pokušavam realno sagledavati svaku životnu situaciju, ipak ne mogu da ne zamjetim da me preplavi neka neočekivana tuga kad o tome razmišljam. Zar nije lakše otići i učiniti nekome trenutnu bol svojim odlaskom nego mu mjesecima, godinama iza leđa nakrcavati bol svojim nevjerama? Ne mogu da ne zamjetim da koji god je razlog prevare, da ipak iza svake prevare stoji bar mala doza ljudske bezosjećajnosti. I bezdušnosti, usuđujem se nadodati.
Imam ponešto na tom polju i vlastitog iskustva. Prošla sam, naime, obje strane. Bila sam varana i prevarila sam. Kad me netko pita što je gore, bez sustezanja odgovaram - to što sam ja bila ta koja je prevarila. To kad te netko prevari, definitivno lakše preboliš. Ali kad ti budeš taj koji prevari, e to je već potpuno druga pjesma. To je čista izdaja sebe samog, a za osobu poput mene koja je sklona analiziranju i beskonačnom preispitivanju, to se vrlo lako zna pretvoriti u najgoru noćnu moru. Kada sam prevarila, a imam potrebu napomenuti da se u mom slučaju  NIJE radilo o seksualnoj prevari (kao da se pokušavam opravdati, iako znam da mi je to slabo opravdanje), prevaru sam odmah i priznala. I iako mi je moj partner to oprostio, ja sebi samoj još dan danas nisam. A prošlo je od toga već oho-ho godina... Ne znam dali je to također neki vid mazohizma ali još dan danas kada se pokušavam drugima predstaviti kao dobra osoba, maleni glasić se javi u mojoj glavi koji mi prilično ubije sav trud i volju i koji vrlo zločesto prošapće: ''Nisi tako dobra i moralna kao što se predstavljaš, i ti si jedna od onih koji su prevarili.'' I tako ukrug... Dakle, ne samo da sam izdala povjerenje voljene osobe, ponajprije sam izdala sebe samu i srušila u jednu večer osobu koju sam marljivo gradila godinama i kojom sam se toliko ponosila. I dugo će mi vremena trebati da sebi taj trenutak slabosti, tu bezosjećajnost i bezdušnost, oprostim. I dugo će mi trebati da mi savjest ponovno bude potpuno čista i da onaj zločesti glasić u mojoj glavi umine. Da, prošlo je već toliko godina ali bojim se da će morati proći još dvaputa toliko da se ja uspijem vratiti na onaj put kojim sam davno krenula i da opet postanem osoba koju sam davno počela graditi. Koja izdaja, izdaja vlastitog razuma.
Dakle, kad me netko upita koji je osjećaj gori, sa sigurnošću odgovaram ovaj drugi, ovaj kada samog sebe izdaš. Tuđu izdaju lakše oprostiš ali kad sam sebe pokopaš - e, to su već neke potpuno druge dimenzije. Ali svakome od nas neshvatljive sve do onog trenutka dok se i sam ne nađeš na drugoj strani. A, to Vam nikome ne želim, to su vjerojatno najgori osjećaji koje čovjek može preživjeti. Ne vjerojatno. Sigurno.
Danas kad gledam na prevaru, prva stvar koja mi padne na pamet je: ''Nikad više.'' Uništiti sebe i ljude koje volite radi jednokratnog užitka, ma kakogod dobar on bio, stvarno nije vrijedno. Danas mogu reći da nitko sa prevarom ništa ne postiže i da je to definitivno najlošiji način privlačenja nečije pažnje. Komunikacija, puno iskrene komunikacije, to je stvar koja će privući pozornost i to je stvar koja u svakoj vezi život znači. Ako Vam se dogodi, tu ne znam što savjetovati. Priznati ili ne, oprostiti ili ne - to je već stvar od osobe do osobe. A, ti ljudi koji varaju svakodnevno i iz užitka? Iskreno, žalim ih, mislim da trebaš biti jako nesretan da se u tako nešto uopće možeš upustiti, a kamoli do tog stupnja dovesti. A, na kraju krajeva, tko sam ja da im sudim, i ljudska savjest je očito danas sasvim relativan pojam i nema univerzalnog značenja. Za mene to će to i dalje i zauvijek ostati: izdaja zdravog razuma.
Ljubim Vas sve!

petak, 25. veljače 2011.

Ne mogu da ne vidim...

Sve da i hoću (a, neću), ne mogu da ne vidim sve ovo što se događa u mojoj državi. Nezaposlenost, ljudi svakim danom sve više i više ostaju bez posla, skupljaju se potpisi nezadovoljnika sistemom i općim stanjem, hrpa staraca besciljno tumara gradom prekopavajući kante za smeće u potrazi za jednom platičnom bocom koja će im kupiti kilu kruha, a ako budu imali sreće, možda se nađe i za šećer ili brašno. Ne mogu da ne vidim kako nas gaze, što si sve dozvoljavaju u ime nekog višeg cilja, u ime Hrvatske, ne mogu da ne vidim kako im lice mijenja boje svaki put kad namirišu novac. Ne mogu da ne vidim kako se uvlače u guzice glavonjama iz Europe, iz Europe koja nas očigledno ne želi, kako pristaju na sve što im EU servira. Ne mogu da ne vidim jad i bijedu ljudi koji su ostali bez posla, njihov strah pred budućnošću, njihove strepnje. Ne mogu da ne vidim beznađe u očima mladosti koja završava fakultete i ne može pronaći posao jer posla nema, jer novaca nema, jer nade nema. Ne mogu da ne vidim pohlepu, ne samo političkih institucija, već i svih ostalih kadrova društva koji u rukama čuvaju bilokakvu moć i snagu. Ne mogu da ne vidim kako Ustavni sud, koji bi po svim mjerilima trebao biti moralna institucija, naručuje poseban, kraljevski namještaj za svoje dvore, namještaj vrijedan gotovo 5 milijuna kuna, praveći se da žive na nekoj dalekoj planeti i kako ih ne dotiče bijeda ''običnih'' ljudi. Ne mogu da ne vidim sve te korupcije, sitne i megalomanske, u kojima su se mnogi osigurali za nekoliko budućih života. Ne mogu da ne vidim pohlepu, kako im nikada nije dosta, kako će za kunu više na svom računu prodati i rođenu majku i djecu, a kud onda ne bi i zemlju i njene ljude. 
Strašna pustoš vlada. Pustoš ljudskih duša. Rijetko susrećem sjaj u ljudskim očima. Ili oči krvare od pohlepe jer se nikako ne mogu nasititi materijalnog ili oči krvare od suza jer ne mogu namiriti ono svoje najnužnije. Svakim danom je sve više tih očiju punih krvavih suza. Danas oni, a sutra mi. Ne treba živjeti u iluziji da će nekoga taj nakovanj zaobići. Neće, samo će doći malo kasnije. Ovo nije poziv na prosvjed, da se razumijemo. Ovo nije poziv na prosvjed jer nasilje ne podržavam u nikakvom obliku, od strane nikoga. Ovo je samo moje tiho, zasad još samo tinjajuće, nezadovoljstvo stanjem u državi u kojoj živim i koju iznad svega volim, a koju ti lešinari tako bezdušno uništavaju, potkradaju... Rekao je davno, tamo još daleke 1975., gotovo proročki, Bruno Bušić: 
'' ...Svak nas je krao i potkradao, a najteže će i najgore biti kada nas naši budu krali te prodavali svjetskim jebivjetrima i makro lopovima. Navalit će na nas kao velike ptice grabljivice. Tada će biti najveće i neriješivo pitanje - kako nas tada spasiti od nas samih? ...''
Za kraj, posvećujem našoj Vladi ali također i oporbi i svim garniturama vlasti u ovoj prekrasnoj ali toliko uništenoj državi, jednu pjesmu gdje jasno izražavam svoje mišljenje o njima. Znam da od toga koristi prevelike nema ali meni će bit lakše, a to je bar nešto. 

četvrtak, 24. veljače 2011.

Trenutno najdraže pjesme...

U zadnje vrijeme slušam zbilja sve i svašta ali dajem prvenstvo onim pjesmama na koje se mogu dobro isplesat i nasmijat. Izbori su mi ponekad zbilja čudni ali eto, nejdem ja protiv sebe. Pošto nisam nikakav fan Rihanne, Lady Gage i sličnih ''senzacija'' i trenutni ''hitovi'' koji žare i pale ljestvicama i radio-postajama za mene su potpuno irelevantni i od njih mi se diže kosa na glavi, za ovaj post sam izabrala neke druge pjesme koje me trenutno silno raduju. Teško da ćete ih čuti kako se vrte po radiju, mnoge će neke od njih sablazniti ali ja glazbi pristupam prilično otvorena srca i sve i svašta mogu voljeti. Kakogod, da ne duljim, evo mojih par glazbenih prijedloga, pa se nadam da će se netko i pronaći u njima. Ili barem kutkom usana nasmijati, a to je već puno. Uživajte, lijepe moje!































Eto, moja mala slušaonica za danas je gotova, nadam se da ćete i Vi malo zaplesati uz ove pjesmice. Ja znam da hoću. Pa dok i ovo tipkam svira YT, a nožicom lupkam u ritmu i glasno pjevušim stihove predragog mi TBF-a. Sunce grije, glazbica svira, pa tko ne bi bio dobro raspoložen?
Do idućeg čitanja, ljubim Vas sve, lijepe moje!





ponedjeljak, 21. veljače 2011.

Ožiljak na duši.

Sara je od svog rođenja bila potpuno drugačije dijete od sve djece dotad rođene. Odrasla u maloj, zatvorenoj i strogoj sredini ali u modernoj obitelji. Dijete roditelja ateista i dijete rođeno u izvanbračnoj zajednici, taj status ju je odmalena strogo obilježio i etiketirao. Nije bila kao sva druga, normalna djeca. Brzo je počela shvaćati kako je drugačija i s godinama se sve manje trudila to prikriti. Više od svega voljela je svoje roditelje. Majka je bila stroga ali puna ljubavi i nježnosti, a otac njen privatni pajac, potpora i snaga, njena stijena na koju se uvijek mogla osloniti, njen veliki heroj i izbavitelj. Njeni roditelji su joj predstavljali savršeno jedinstvo i bili su cijeli njen svijet. Jedino su oni potpuno razumjeli svoju malu, hiperaktivnu princezu, ultrasenzibilno stvorenje puno ljubavi za ostale ljude, puno povjerenja i djetinje iskrenosti. Ali, Sara je bila drugačija, čak i od njih, čak i od svojih modernih i naprednih roditelja. Kao dijete zaljubila se u Boga, Bogorodicu i anđele i danima pričala roditeljima priče iz Biblije koje su je očaravale i punile njeno srce zanosom. Duhovno je bila toliko ispred njih da su se oni na momente pobojavali kako će njihova mala princezica mentalno zalutati. Ali, nju nije bilo strah. Ona je živjela u svom malom carstvu, okružena ljubavlju svojih roditelja i ljubavlju nevidljivog, božanskog svijeta. 
Sara se i danas prisjeća svojeg osmog rođendana. Trebao je to biti najljepši dan u njenom dotadašnjem kratkom životu. Mama se silno trudila da joj ispeče najfiniju i najsavršeniju tortu dotada, a Sara je vrijeme do dolaska prijatelja kratila igrajući se silnim poklonima koje je dobila od oca. Nije joj bilo jasno zašto je otac potrošio tolike novce na poklone za nju, kao da više neće nikada imati rođendan, kao da sam Božić ne dolazi samo 10-ak dana kasnije. Ali iskreno je uživala u tom prohladnom zimskom danu, u toplini svoga doma, ne mareći za svijet oko sebe. Čudesno je uronila u svijet igre iz kojeg je ništa nije moglo prenuti, sve do jednog određenog trenutka. U dnevni boravak je stupio njen otac. Blijed, tupa i gotovo mrtva pogleda, pun neke sablasne jeze. Sara se nije preplašila, pa to je njen tata ali odmah je osjetila da nešto nije u redu. Ta gromada od čovjeka trenutkom se svalila u fotelju, tupi pogled nije nestajao, on je pokušavao doći do zraka da nešto kaže, no cijelo tijelo mu se treslo u grčevitoj borbi. Sara je polako došla do njega, primila ga za ruku, a drugom rukom mu je prolazila kosom, nježno ga pitajući: ''Tata, jeli sve u redu? Tata, jesi li dobro?'' ali njen otac nije ni glasa mogao pustiti. Samo su mu duboke plave oči počele plakati ali odgovora nije bilo. Sara se tada automatski uputila u kuhinju majci i ne znajući kako da joj kaže da sa ocem nešto nije u redu, dovukla ju je u dnevni boravak pod izlikom da ''moraju odmah, baš sad, tati pokazati tortu jer lijepšu tortu nikad nije imala.'' Od tog dijela dana nadalje, sjećanja su joj ostala u magli: dolazak majke u sobu, bjesomučno bacanje torte na stol, krikovi i napadaji panike, dolazak susjeda, neopisiva gužva. I to ne radi njenog rođendana nego zbog očito neke bolne situacije kojoj su mnogi htjeli više prisustvovati nego istinski pomoći. Sara je samo istrčala van iz svojeg malog sigurnog gnijezda, iz svog carstva koje sada postalo utvrda bola i nečeg crnog i tamnog što ona kao dijete nije mogla razabrati.
Idući dan, umro je Sarin otac. Srčani udar. Majka je se vratila iz bolnice napola živa, umrla je ljubav njenog života. Sari je nježno priopćila da tate više nema, da se više nikad neće vratiti. A, Sara je tek mirno odgovorila: ''Tata je otišao na bolje mjesto, mama. Sad je sa mojim drugim Tatom, mojom drugom Mamom i mojom braćom'', pritom misleći na Boga, Bogorodicu i anđele jer je na vjeronauku učila da su nam Bog i Marija drugi roditelji, uz naše zemaljske roditelje. Njenoj majci suze su potekle i upitala se tiho odkud njenom djetetu te ludosti, ali istodobno i tolika mudrost. ''Kad bi barem sve to bila istina'' - pomislila je. A, tuga se polako počela obavijati nad njihov, dotad, toliko sretan svijet.
Sara je te noći jedva usnula. Prevrtala se, tiho plakala. Mislila je kako radi majke mora biti hrabra jer je njoj zasigurno puno teže. Ali u njenom srcu tim danom nastala je praznina. Pomalo je osuđivala samu sebe za očevu smrt - ''presporo sam reagirala, trebala sam odmah otrčati mami, možda bi tada moj tata još bio živ'' - bile su samo neke od misli koje su joj prolazile glavom i koje će ju još mnogo godina kasnije činiti pomalo emocionalnim invalidom, pa čak i danas, kad je već odrasla i puna životnog iskustva. Te noći, te hladne prosinačke noći, jedva je usnula, a prije sna, uz molitvu, tiho je prozborila: ''Oprosti mi, tata, nisam te mogla spasiti.'' Nekoliko suza doputovalo je do njenog jastuka, suze su godinama okopnjele, ali ožiljak na duši ostao je zauvijek. Tihi spomen na njenog velikog heroja, njenog oca.

subota, 19. veljače 2011.

Molim savjet!

Ispiti su gotovi. Nije sve prošlo onako kako sam zamislila ali odlučila sam ne živcirati se više zbog toga jer ionako ništa ne mogu promijeniti ili napraviti boljim i sebi korisnijim. Jednostavno, life goes on, i šta ja tu mogu? Ovih par dana posvetila sam malo sebi. Počela sam brisati prašinu sa knjiga koje nisu vezane uz faks, a pošto je vrijeme vani takvo kakvo je, nema ništa lijepšeg nego se zavalit u topli krevet, piti čaj i dugo čitati. Baš me to opušta. Ipak mi faks sa milijunskom literaturom nije uspio zgaditi knjige i pisanu riječ, samo za nju imam malo manje vremena nego inače.
Čitam sve i svašta. Ne mogu reći da imam neki istančani ukus za knjige. U svakoj se mogu pronaći, iz svake mogu nešto naučiti. Imam gotovo zadivljujuću sposobnost apsolutnog uživljavanja u radnju i likove. Rijetko ću za ikoju knjigu reći da je loša jer cijenim svaki trud koji je oko njenog pisanja uložen. Knjige su ponekad moj mali svijet, moje izbjeglištvo gdje se sakrivam kada nemam potrebu za druženje s ljudima. A, vani je baš takvo vrijeme radi kojeg nemam potrebe ići po kavama i smrzavati se čekajući tramvaj/autobus i kao stvoreno za topli krevet, čaj i mnoštvo čarobnih riječi koje mi omogućavaju da se izgubim i ne razmišljam o stvarnosti.
Trenutno čitam ''Kolibu'' od W.P.Younga. Knjiga od koje sam puno očekivala. Dugo sam se dvoumila dali da je kupim ili ne. Golicala je moju razigranu maštu. Očekivala sam stvarno čudo od nje. A, kako to obično biva, kad od nečeg puno očekuješ, onda se u većini slučajeva dobrano razočaraš. Neću ovdje pisati recenziju knjige jer su mi ostala još dva poglavlja do samog kraja koja možda uspiju spasiti dosadašnji mlak dojam ali... Moram to reći, knjiga mi je ispala potpuni podbačaj. Počinje obećavajuće ali na kraju, sve se nekako svelo na bezdušno banaliziranje svega, a prvenstveno vjere. Gotovo sam sinoć uz razočarani uzdah odlučila da se neću niti truditi pročitati zadnja dva poglavlja. Ali, kako je jutro uvijek pametnije od večeri, tako sam i ja jutros odlučila da ću ipak toj knjizi dati još jednu, posljednju šansu i onda je detaljno isjeći na sve najprostije dijelove. Dosadašnja ocjena 2.5/5, vidjet ćemo dali će ta zadnja dva poglavlja uspijeti spasiti što se spasiti da.
Dakle, početak ovog posta vrišti ''MOLIM SAVJET!'' Tražim neko dobro štivo. Primam i Vaše preporuke za ''podbačaj godine'', ipak smo svi različiti. Što se tiče ''Kolibe'', svakako je pročitajte jer mnogima se, prije mene, svidjela, ja sam očito unikat svijeta. Ja uvijek tražim neku čaroliju i magiju koju nisam uspjela u ''Kolibi'' pronaći, pa tome zahvalite i moj razočaravajući ton. Možete li mi pomoći da pronađem svoju čaroliju? Baš bih Vam bila zahvalna!
Ljubim Vas sve!

srijeda, 16. veljače 2011.

Dobro jutro, tugo, di si bila ti do sad, ja te nisan vidi dugo kraj sebe...


















Tuga. Preplavila je cijelo moje biće. Ona tuga, od vrste najokrutnijih tuga svijeta, kod koje suze ne padaju i kod koje ne razbijaš stvari, ne vičeš, ne psuješ. Ona tuga koja čuči u nutrini tvoga bića i potiho te izjeda. Ona tuga od koje pogled otupljuje i oči ne plaču. Tuga od koje duša boli, a sam si njem na životnu neumitnost.
Voljela bih da mogu plakati, voljela bih da mogu vrištati i na taj način izderati svu svoju bol. Voljela bih da mogu porazbijati sve stvari oko sebe. Pokušavam ali glas se od mene ne otima... Voljela bih da se mogu popeti na vrh svoje zgrade i dugo vikati u vjetar i ovu dosadnu kišu. Ali ni glasak se od mene ne otima...
Ali, ništa mene ne može slomiti. Nitko mene ne može slomiti. I Vi koji ste to danas pokušali, samo da znate, nije Vam uspjelo i nikada Vam neće uspjeti. Povrijeđena jesam, bol mi je nanesena ali nisam slomljena. Presitne ste Vi duše da bi Vam to uspjelo. Proći će ovaj osjećaj gorčine, moja duša će ponovno uzletjeti, moja nutrina će večeras povrijeđeno ali ipak mirno zaspati. A, Vi, poštovani moji, Vi ste ti koji morate živjeti sami sa sobom i na kraju danu znam da nećete moći, tek tako, spokojno usnuti. Da malo citiram jednog velikog čovjeka: ''...a, danas svaki pojedinac ostaje sam, sa svojom vlastitom savješću i sa svojim strahom...'' - moja duša je povrijeđena, ali moja savjest je čista. Dali ćete na kraju dana, kad ostanete sami sa sobom, Vi moći kazati isto? Sumnjam...
Za kraj jedna prigodna pjesma za mene. Od sutra ću već biti bolje, obećajem!

ponedjeljak, 14. veljače 2011.

Love is in the air.

Prvo, ispričavam se što dugo nisam ništa tipkala ali pošto je počela žestoka sezona ispita, nikako da uhvatim vrijeme i sjednem za komp. Uvijek me nekako strah da sam baš u tih pola koja sam provela tipkajući mogla naučiti još nešto esencijalno i od životnog pitanja važno i da ću zasigurno baš to dobiti na ispitu i da ću onda baš zbog toga pasti k'o mala voćka (poslije kiše). Imam toliko inspiracije, a tako malo vremena... Ali, tješim se, još malo, još samo samo malo... Nadajmo se.

















Danas je Valentinovo. Jeeej! Već sam napisala prije članak kako volim taj dan, kako ga redovito obilježavam sa svojim Dragim i kako mi je jednostavno drago da se bar jedan dan u godini globalno slavi ljubav. Podupirali to ili ne, meni ipak srce zatreperi od tog silnog crvenila po gradu, slatko umotanih ružica, srčeka i plišanih igračkica. I ne znam dali je sve to moja iluzija ali danas je baš više nasmijanih ljudi u gradu bilo. Dali zbog Valentinova ili zbog nečeg sasvim trećeg, ne znam niti je bitno - ja ću vjerovati da je zbog ovog prvog. Iako se slažem sa svima koji kažu da bi zaljubljenima svaki dan trebao biti Valentinovo (a, meni osobno i je tako) ipak ne mogu sakriti činjenicu da mi je drago što se bar jedan dan godišnje svi tako javno vole. Pa neka je i sve to fejk, ali bar ne može biti laž jer prava ljubav nikada nije laž, niti će ikada biti. I osjećam se dobro što je tako i osjećam se dobro jer je danas dan koji me oduvijek čini sretnijom i poletnijom.
Isto tako, veselim se večerašnjoj večerici sa Dragim u pivnici. Nije pivnica, znam, oličenje romantike ali uz dobru hranu i finu pivu, plus voljena osoba, plus šareni pokloni, ma, ne može biti loše. A, još kasnije fina kavica, jao, pa ovo je moj dan iz snova. Još da ne moram učiti cijelu noć nakon što dođem doma, dan bi bio presavršen. Ovako će biti ''samo savršen.''
Nadam se da ćete svi Vi također proslaviti Valentinovo onako kako to i obično radite, pa makar ne i nužno sa boljim polovicama jer ljubavi ima mnogo i voljeti možete sve i svašta, pa i sebe same. Nadam se da ćete si danas priuštiti neke male radosti koje će Vas ipak natjerati da volite ovaj dan.
A, ja volim sve Vas i šaljem Vam puuuno valentinovske ljubavi i slasnih crvenih poljubaca.
Ljubim Vas sve!!!

utorak, 8. veljače 2011.

Trenutno...

Obećala sam ovu rubriku jednom mjesečno.
Sada se ponovno nakupilo stvari koje želim s Vama podijeliti, a koje mene posljednjih mjesec dana jako, ali jako raduju.


Trenutno najdraža knjiga: Zbirka pjesama Miroslava Antića ''Plavi čuperak''. Iako ovu zbirku deklariraju kao zbirku pjesama za djecu, nemojte biti skeptični. Svi ćete se pomalo uspijeti pronaći u stihovima ovog sanjara i istinskog romantika. Iako ga već gotovo znam naizust, stalno mu se vraćam jer on daje ljubav na tako jednostavan ali iskren i dubok način. Njegove pjesme obojale su sva moja godišnja doba najljepšim bojama ljubavi. Svi Vi romantici - iskreno mislim da ćete u velikom Miki Antiću pronaći svojeg novog heroja.


Trenutno najdraža pjesma: Dvoumim se između dvije. Prva je, već spomenuta, ''Baš mi je dobro'' od naših Femminemki. Rekla sam već prije kako mi ta pjesma strašno diže raspoloženje i kako baš iz toga razloga, volim takve pjesme. A, mogu reći da sam zahvaljujući njoj ponovno probudila svoje pomalo uspavano samopouzdanje. Jeej za mene!
Druga je ''Raise Your Glass'' od Pink. Ne volim kako je sam spot za ovu pjesmu napravljen i samu poruku koju pjesma šalje (slavimo različitosti - oh yeah :ironija:) ali pjesma je gotovo zločesto zarazna. I cijelo vrijeme je pjevušim. Pa preslušajte, nije taaako loše!

Trenutno najdraži make-up komad: Puder u kamenu od Catrice-a, također spomenut u jednom od prijašnjih postova. S mojom kožom je gotovo nemoguće postići ne-sjajeći efekt koliko se masti ali ovaj puderčić to super odradi. Vraćat ću mu se često. I još jedna sitnica - OPI Black Shatter (crackle). Genijalniju stvar dugo nisam imala, budem s Vama podijelila par swatcheva ovih dana.  G E N I J A L N O!

Trenutno najdraži film: Definitivno ''Shutter Island''. Inače, po defaultu, volim Leonarda DiCaprija jer mi je načisto fascinantno koliko je onaj klinac iz ''Titanica'' napredovao. Mahom gledam sve njegove filmove novije produkcije, a ovaj mi je jedan od dražih. Nešto između soft horora i jačeg trilera, napeta radnja od prve do zadnje do minute, a kraj apsolutno neočekivan - ukratko, pun pogodak! I jedan vapaj za kraj: zašto, pobogu, o zašto, ovako dobri filmovi ili nisu nominirani za Oscara ili ga ne dobiju? I kako to da jedna glumačka veličina, koje se iz filma u film potvrđuje kao trenutno aposlutni glumački kralj Hollywooda aka Leo, ne može pokupiti nijedan zlatni kipić? Očajnički vapaj!

Trenutno najdraži citat: ''Everybody wants happiness. Nobody wants pain. But you can't have a rainbow without a little rain.'' - totalno točno! Ali totalno!

Trenutno najdraži vic: Oscar je osvojio Chuck Norrisa! - ne, nikad mi neće dosaditi vicevi o svemogućem Chucku, ali baš nikad!

I to je to za ovaj put, za ovaj mjesec! A, što Vi ovaj mjesec slušate, gledate, čitate, volite?
Ljubim Vas sve!

nedjelja, 6. veljače 2011.

Male dnevne pobjede.

Kad sam sretna na um im padaju prilično kreativne ideje. Tako sam baš danas, baš sad, odlučila da ću odsad svaki dan živjeti punim plućima. Tražeći u svakom danu ''ono nešto''. Tražeći svoje dnevne male pobjede. Jer bez njih sam ništa. Te male pobjede koje život čine životom, a svijet jednim lijepšim mjestom. A, mene, a to nije ništa manje bitno, sretnijom i zadovoljnijom osobom. A, koje su moje današnje male pobjede?












...danas sam uživala u suncu i popila šalicu tople kave sa svojim Najdražim.
...danas sam uspjela uvjeriti jednu osobu da život i dalje može biti lijep, iako je trenutno sve sivo.
...danas sam rano ustala i uživala u izlasku sunca.
...danas sam kupila dvije preslatke bilježnice koje mi razvlače osmijeh čim ih pogledam.
...danas sam se osjetila iskreno voljena.

Istina je što ova slika gore kaže: ''...but you can't have a rainbow, without a little rain...'' 
Istina, malo kiše svima nam dobro dođe (iako toga smo rijetko svijesni) ali nikada ne treba očajavati. Prepoznajte svoje male dnevne pobjede, trenutke sreće koji se možda drugima čine nebitnima ali koje će Vama život učiniti vrijednim življenima. Dali će to biti maca koja se mota oko Vaših nogu dok sjedite u parku, osmijeh djeteta ili novi šareni lak za nokte, uopće nije važno. Važno je samo da te sitnice Vaš svijet učine sretnijim mjestom.

Ja sam danas pobijedila. A, Vi? Koje su Vaše današnje male pobjede?
Ljubim Vas sve!

subota, 5. veljače 2011.

Jeste dobro?

Jeste dobro?
Ja sam, ajmo to nekako fino sročiti, savršeno. Ne znam što se sa mnom dešava ali zadnja tri dana sam prepuna dobre energije. Optimističnija više nego ikada. Prštim veseljem. Mama je zaključila da me milina takvu gledati i da trebam češće biti takva. Po mogućnosti, stalno. Slušam vesele pjesmice, skakućem po stanu, a sinoć sam u 10 navečer nasred parka u svom kvartu pjevala pjesmu koja savršeno opisuje moje trenutno stanje duha. Stavljam link da i Vas oraspoloži, to je moja trenutna himna.

Jelda da je zarazna? Jelda da tjera na smijeh, vrištanje od sreće, pjevanje, ples i dobro raspoloženje? Iako govori o prekidu veze i početku ''novog'' života, a kod mene to nije slučaj, ipak volim ovakve hiperaktivne i sretne pjesme. Izokrenula me 100%, a iz mene izvlači ono najbolje. Ovaj osjećaj još nikad nisam iskusila i ne želim da ikad ode. Jer ja ''mogu sve, mogu sve, mogu sve''.

Moram odraditi i par nagradica koje sam dobila ovih dana od Đinđice. Hvala ti, mila, na tome!
Prva nagrada je za blogove koji imaju ono nešto. 

1. Zahvali i linkaj osobu od koje si dobila nagradu! (jesam)
2. Sažmi svoju blogersku motivaciju i filozofiju u tri rečenice!
---> Preteško! Ne mogu ja to u samo pet riječi, sorry!
3. Proslijedi blogerima za koje misliš da imaju ''ono nešto.''






Drugu nagradu treba proslijediti na 12 blogova.











Svoju nagradu upućujem: Idemo dalje, Đinđici, Lilly, Maybe, Dijani, Just Cake Girl, Lalici i Smashing Beauty. Znam da nije 12 blogova, ali dobro je za početak. Istim osobama dodjeljujem i prvu nagradu! :)

Da se vratimo na prvotnu temu ovog posta: dakle, jeste dobro? :)
Svima Vam želim ove dane koje ja trenutno živim. Želim Vam brdo dobrih osjećaja, osmijeha i sreće, a ja odoh ponovno filati svoje samopouzdanje veselim notama i rečenicom ''mogu sve''! U ovim danima koji mi slijede ništa ne može doći bolje nego ovakvo raspoloženje!
Veselo Vas sve ljubim, lijepe moje!

četvrtak, 3. veljače 2011.

Rok trajanja ili kako sam imala najboljeg prijatelja.

''Žalosno je kada ljudi koje ZNAŠ postanu ljudi koje si ZNAO.'' (nepoznat autor) 

Ljudi dolaze i odlaze. Neki kroz naš život promarširaju. Neki ostanu tek toliko da ostave male ali ipak neizbrisive ožiljke. Ne rane, nego ožiljke. Neke nikad ni ne primijetimo. Neki ostanu tu zauvijek, u dobru i zlu. Puno je solucija ali ipak mi se čini da je ova zadnja najrjeđa. Vrijeme je prolazno i ljudi su prolazni, to je činjenica. Nitko nije nezamjenjiv. Bez svakog se može. Bez nekog lakše, bez nekog teže, nebitno ali život uvijek ide dalje. Bez svakog se može. To je rečenica koja mene osobno zapravo najviše boli. Otpočetka svakoga predodredi na rok trajanja. Kao da kupujem trajno mlijeko ali ipak znam da će se za određeni broj dana ukiseliti i pokvariti. Zbilja divno. Na što smo spali, mi ljudi.
Ipak, možda najgora kategorija od svih mogućih je kada netko koga voliš, cijeniš i uživaš u njegovom društvu postane tek slučajni suputnik i stranac, tamo neka osoba koju si nekad davno znao. A, danas je daleka. Strana. Ima li išta bolnije od toga da netko tko ti je u određenom periodu životu bio sve, najednom postane tek jedan od prolaznika? I uspomena? I da imaš bolji odnos sa cigančićem koji prosi na cesti ili ženom koja te nehotice gurnula u tramvaju nego sa osobom koju si, tamo nekad davno, smatrao prijateljem? Iz ''znaš'' kad postane ''znao/la si''? Male životne nesreće. Mali osobni porazi.
Što se mene tiče, imaju amerikanci za mene jednu jako primjenjivu frazu, koja glasi: the story of my life. U svom, relativno kratkom životu, upoznala sam mnogo ljudi. I jedna od stvari koje nisam zapisala u onom postu gdje nabrajam random činjenice o sebi je ta da jako volim ljude. Bili oni visoki, niski, debeli, mršavi, bilo koje nacije, vjere, rase, spola, dokle god su ljudi meni odgovara. Dakle, puno sam ljudi upoznala, puno ih je prošlo kroz moj život. Ali jedna bitna činjenica je ta da često gubim one baš najbitnije ljude. Ljude do kojih mi je najviše stalo. Oko kojih se najviše trudim, a tih ima jako malo. Samo odu. Ret, moj mnogo puta spominjan najbolji prijatelj, me tješi: ''Da su bili bitni i vrijedni truda, ne bi se nikad morala radi njih truditi. A, još bi manje odlazili.'' Možda ima pravo ali svejedno se ne mogu oteti dojmu da ima tu i moje krivice. Možda, tko li će ga znati? Ovo sve zapravo pišem potaknuta činjenicom da sam prije par dana srela jednog dečka, kojeg sam prije dvije godine nazivala najboljim prijateljem i svojom osobom od povjerenja. Naša priča i nije toliko složena, zapravo je još jedan od klišeja u nizu. Mi najbolji prijatelji, on našao curu, njegova cura i ja nikako na zelenu granu (još jedna the story of my life fraza), on ''bira'' nju, a sa mnom prekida svaki kontakt. Ali svaki. SVAKI. Nema veze, ja mu želim svu sreću sa njom ako je ona ''the one'' za njega. Ali ne mogu da me ne boli i da nisam razočarana. Da je on spao na to da me u gradu ne želi ni pozdraviti. Niti pružiti ruku. Ili bar se neprimjetno nasmijati da znam da mu ipak nije svejedno. Koji je razlog? Ne smije? Ne želi? Ne znam. Ali znam samo da je on bio osoba koju ''znam'' najbolje od svih, a sada je osoba koju sam ''znala''. Moj mali osobni poraz. Dio moje ljudskosti je umro tog dana kada sam shvatila da sam ga ''izgubila''. Moja mala životna nesreća. Ožiljak na duši.
Nije mi se to dogodilo jednom. Ali ovaj put najviše boli. I vjerojatno će se dogoditi još puno puta. Ali više nikada neću dopustiti da ovoliko boli. Ljudi će i dalje dolaziti i odlaziti. Kucati na vrata mog života bez namjere da se u njemu dulje zaustave. I dalje će me razočaravati. Ali... Bez svakog se može. Ipak na kraju ispada da svi mi imamo svoj rok trajanja. Životna tragedija, ništa drugo.
Ljubim Vas sve!

srijeda, 2. veljače 2011.

Across The Stars - enjoy!
















Dobro jutro Vam svima želim! Pošto sam u strašnoj gužvi i trenutno nemam vremena za novi post, željela sam samo s Vama podijeliti jednu pjesmu koju naprosto obožavam. Paše mi u ovakve tmurne dane i na čudan način me puni nekom pozitivnom energijom. Daje mi polet i neki dječački zanos. Inače, obožavam filmsku glazbu, mislim da sam već napomenula da sam ogromni Star Wars fan, a ova pjesma je za mene bezvremenski klasik. Voljeli ili ne voljeli SW, mislim da će Vam se ova nježna pjesma svidjeti.
Dragi i ja smo čak razmišljali da nam bude na ovu pjesmu prvi ples jednog dana na našem vjenčanju. We shall see. Dotad ću svakodnevno uživati u njoj, a nadam se da će se svidjeti i Vama.

''Attachment leads to jealousy. The shadow of greed that is. Train yourself to let go of everything you fear to lose.'' (Star Wars III - The Revenge Of The Sith)

Žurim, jurim, letim, a do idućeg posta, May The Force Be With You!