srijeda, 9. studenoga 2011.

Trenutno...

Ove rubrike dugo nije bilo. Dovoljno dugo da nam usfali i dovoljno dugo da se sakupi materijala za preporuke. Posvetila sam se mnogim lijepim stvarima proteklih mjeseci, pa bi bio red da to podijelim i sa Vama. Možda nađete nešto za sebe, neku sitnicu koja će Vam obogatiti život i učiniti ga još malo lijepšim. Da ne dužim sa uvodom i nebitnim naklapanjem, evo mojih ovomjesečnih preporuka.

Trenutno čitam: LOTR triologiju iliti po naški, Gospodara Prstenova. Iako nisam fan fantasy literature i poprilično zazirem od iste, ova triologija me oduševila. Dugo godina sam svoj dojam o ovom djelu temeljila na mega-popularnim filmovima Petera Jacksona. I to je bila greška. Filmovi mi nisu sjeli, premračni su i cijela atmosfera mi je bila pomalo, pa znate, jeziva. Ali igrom slučaja, vodila sam neke razgovore i čitala neke članke, izučavala biografiju gospodina Tolkiena i rekla samoj sebi: ''Ajde, da probam sa tim knjigama''. I znate šta? Nisam pogriješila. NISAM. LOTR triologija u pisanom obliku je genijalna - prepuna simbolike i mistike, a opet tako prihvatljiva svakome od nas. Nije ni čudo da je Tolkien priznat za jednog od vodećeg svjetskog apologeta kad je tako mudro zakamuflirao teološke istine kršćanske vjere u jednu bajku, vješto koketirajući sa raznim mitologijama. Ali čak, i ako se ne deklarirate kao vjernici i pojmovi ''vjera i religija'' su Vam strani i nezanimljivi, svakako preporučam ove knjige iz jednog jedinog razloga: jer su dobre i vrijedne čitanja.
Trenutno slušam: Klišeji su nekad vrlo zabavni, pa tako u ovom slučaju, trenutno uživam u glazbi predrage mi Adele. Žena koja osvaja svojom toplom i zrelom bojom glasa, slomljenim srcem i divnim tekstovima - topla preporuka. Uz Adele, tu su i genijalni Jazzamour koji posebno odgovaraju ovom sivom vremenu koje nas vani svakodnevno dočekuje.

Trenutno gledam: Pogledala sam dosta filmova ali nijedan me baš nije toliko inspirirao da ga izdvojim iz mase. Pa ću samo pobrojati neke od njih koji su mi (kao!) bili ok. Captain America, The Reader i Ljubav u doba kolere. To bi uglavnom bilo to. 

Trenutno najdraža serija: The Big Bang Theory. Zašto? Zato jer su genijalni, inteligentni i do urnebesa smiješni. Najbolje potrošenih 20 minuta svake večeri. Thumbs Up! Bazzinga!
Trenutna nail opsesija: Swatch dolazi uskoro, barem se nadam, a to je iz LE Essencove kolekcije ''50's Girls Reloaded'', nijansa 02 Back to the 50's. Divotica od laka! 
Trenutno uzdišem nad: pariškom revijom genijalnog Eliea Saaba koja me ponajviše oduševila na zadnjem pariškom tjednu visoke mode.


Trenutno sam zaokupljena: učenjem (naravno, a čim drugim! -.-) i twittanjem. Postala sam pravi Twitter Addict, a Vi me budite slobodni pratiti OVDJE.

Trenutno sam jako zaljubljena: u svoj novi mobitel, HTC WildFire S. Ponekad sam kao malo dijete, a koliko me moja nova igračkica veseli, to nema veze sa razumom.
Trenutno najdraži blog: Divine World of Fashion - uvijek i zauvijek, Brana će mi ostati nenadmašni uzor u svijetu fashion blogova. 

Trenutno najdraži citat: ''Neke stvari se gube samo jednom u životu. Šteta da mnogi pristaju na rizik da to i provere.'' (Hristina Stojiljković, Wannabe Magazine)

Etoga, došli smo do kraja još jedne rubrike ''Trenutno...'', a ja se nadam da ste uživali, da ćete pronaći nešto za sebe, a preporučiti ponešto i meni. Do idućeg postanja, ljub kis svima!

utorak, 8. studenoga 2011.

Obojani kutak svemira.

Tek je zalupio vratima, a već joj je nedostajao. Iako je njen stan bio prepun njegovog mirisa, osjećala se velika praznina. Proteklih tjedan dana, njen mali stan pretvorio se u njihov mali svijet. Taman je naučila na njegovu prisutnost svako jutro, na poljubac u čelo kao signal buđenja, na čvrst zagrljaj prije ustajanja. Šetala je po stanu, gotovo izgubljena, kao da ga traži, kao da ga očekuje. ''Kako se za nekoga možeš toliko vezati?'' - ponavljala je sama sa sobom. Otišao je samo dvije, tri ulice dalje, ali ona je osjećala njegov odlazak kao da je na drugoj strani planete, daleko i oduzet od nje i njenih zagrljaja. Taj njihov mali, tjednodnevni bijeg od realnosti bio je prepun čarolije i smijeha, a ponajviše ljubavi. Sa nekom sjetom prilazila je kuhinji, skupljala posuđe sa stola, spremala zadnje tragove njegove prisutnosti. Znala je da kad navečer legne u krevet, da će tražiti onaj komad jastuka gdje je ostao njegov miris. Znala je da će tada zagrliti taj jastuk, zamišljajući njega. Da, to će biti njena mala varka da lakše utone u san. 
Ali te večeri nije lako zaspala. Morala je čuti, oslušnuti, kako sanja i osjetiti kako diše, tamo, dvije tri ulice dalje. Osmijeh na njegovom licu vidjela je tako živo, kao da je još ovdje, a iščitavao je čežnju za boljim sutra. Crni mrak ispunio je ovaj dio svemira ali njima ni da naudi... Sve njene molitve usnule su te večeri u njegovim očima. Tamo su sakrivene da ne odlete sa zorom. Sve njene ljubavi spavaju u njegovom naručju. Tek tada je shvatila da svi njeni snovi su ostvareni baš u njemu. Ovaj dio svemira nitko im ne može obojati sivilom. Ovdje su posudili od Boga eliksir vremena i zaustavili vrijeme načas. Ovdje, čak i razdvojeni fizičkom daljinom, su samo ona i on, i njihovi snovi ispunjeni nadom. I njihova ljubav ispunjena srećom. Kao dvije samotne planete koje plutaju bespućima plavetnila, odolijevajući mijenama vremena - tako i njih dvoje, ona i on, odolijevaju ovom svijetu, mirno plutajući njegovim bespućima. Samo njih dvoje... Ona i on. 
Jednom davno, poželjela je želju... I ON se ostvario. Njena želja koja je postala materijalizirana stvarnost. Grleći njegovu polovicu jastuka, osjećala je da s njegovim mirisom tone u san. Nedostajat će joj ove noći ali... Što je jedna noć naspram cijelog života? Cijelog života s njim i njegovim mirisom, u ovom obojenom kutku svemira koji je pripadao samo njima? Tonula je u san ali osjetila je kako joj duša šapuće: ''Laku noć, anđele'' i kako njena misao polijeće tamo daleko. Tamo, dvije tri ulice dalje.

ponedjeljak, 7. studenoga 2011.

Tko sam Ja?

Polako se gradim već godinama. Saplićem se i spotičem. Ali uvijek se dočekam na noge. Smijem se kad je bezizlazno. Vjerujem kad je beznadno. Privlačim osmijehe. Uporna sam. Tvrdoglava. Zaljubljena. Voljena. Natjerana da se osjećam posebnom. Pomalo razmažena. Sanjiva. Ranjiva. Plaha. Žestoka. Mala princeza koja se zna izboriti za svoje mjesto pod Suncem.

...razigrano dijete sa plavim uvojcima...

...opčinjeno sjajem i čudesima...

...koje uvijek poskakuje prema novim obzorima...

...spremno dati osmijeh u svijetu suza...
...jer me Ljubav izgradila na gotovo nemoguć način...

...i jer najmudriji su oni koji su sasvim ludi u očima svijeta...

subota, 15. listopada 2011.

Glazba u kojoj uživam...

Puno sam pričala o tome kako i koliko volim glazbu. Ali, jesam li dovoljno?
Mogu, s ponosom, reći kako sam ovisnica o glazbi. Kako svako raspoloženje, svaki osjećaj, svaki osmijeh i svaku naopaku riječ mogu i znam pretočiti u neku pjesmu ili skladbu. Znam kako se naježiti, kako bijesniti, kako smijati se i voljeti, ako to pjesma zna izreći. Postoje oni dani kad ti ne treba nitko, kada si već izgubio sve što znaš i kada te baš ona pozadinska violina baš one melodije rastavi na proste čimbenike. Tada glazba liječi, ubija, savija, na svoj način čeliči, podiže i ruši. Baš tada glazba gradi mostove između crne jave i blistave budućnosti i podiže te na obzorja s kojih možeš sve. Baš sve.
Što me proteklih mjesec, dva rušilo, a što zadnjih dana podizalo, paaaa, saslušajte u narednim klipovima. Iiii, uživajte, uživajte u glazbi cijelim bićem, prepustite da Vas podigne, ponekad i da Vas slomi ali uvijek se sjetite da i na Vas čeka sunčano obzorje. S kojeg možete sve. Jedan osmijeh. I jedna pjesma. Formula je tako jednostavna.


petak, 7. listopada 2011.

Swatch - Essence kolekcija ''I Love Berlin'' - 04 Buddy Bear.

Ovaj swatch čeka već par mjeseci da ugleda svjetlo dana. Toliko je, naime, već prošlo od Laličinog divnog giveawaya u kojem sam osvojila puno lijepih stvari. Posebno sam oduševljena bila Essence kolekcijom ''I Love Berlin'' koja nudi fenomenalne nijanse lakova i bila sam vrlo znatiželjna dali su jednako dobri u praksi kao što izgledaju u teoriji.
Eeee, pa jesu! Možda najbolji Essence lakovi ikad (uz 50's Girls Reloaded ali o tom drugom prilikom) - odlične nijanse, postojani na noktima, sa divnim sjajem. Sve što cijenim kod lakova, ovi slatkiši imaju. Ali kako to obično biva, uvijek se jedna nijansa izdvoji iz mase, stvori wow efekt i postane moja glavna ljubav. U ovoj kolekciji je to fantastična i šarmantna plava, visokog sjaja imenom 04 Buddy Bear.
Bila je moj najbolji prijatelj ovog ljeta, divno se uklapajući u moje mornarsko-morske outfite, voljela je sunčane dane i spektakularne zalaske sunca uz opijajuće note francuskog jazza i poneki koktel. Prava čarolija, nema šta! A, kako izgleda ova divota na mojim ručicama, za to škicnite u sličice. 
A, ja i dalje držim palčeve da Essence nastavi sa ovako divnim lakovima, nekako im je baš krenulo. Do idućeg posta, kis ljub za sve! 

izvor slike





četvrtak, 6. listopada 2011.

Nova Ja, samo Bolja.

Davno sam pisala o novim počecima. Davno, kad sam još naivno mislila kako je nova frizura novi početak. Tada nisam ni sanjala da ću nekoliko mjeseci kasnije doći do zida i zatvorenih vrata, kako ću naići na hladnoću srca. Nisam ni sanjala da me život može tako dobrano isprašiti i kako će se promijeniti sve što imam i sve što znam. Nisam ni sanjala kako ću ponovno morati krenuti ispočetka, u neke nove stvarnosti, u ostvarenje nekih novih snova.
Život me natjerao da kroz mjesec dana moram sakupiti kofere i otići. Iz sigurnosti i učmalosti, u novi svijet. Daleko od svega i svih, od starih navika i poluispunjenih želja. Moram početi stvarati nove želje i nove snove, graditi nove kule i dopuštati novim ljudima da mi uđu pod kožu. Jesen nagovještava promjene - od sunčanih i vedrih dana prelazimo u šarenilo opadajućih boja, kiše i poneku maglu, potpunu neizvjesnost. Oh, a kakva jesen se sprema u mojoj stvarnosti!
Ne odlazim na kraj svijeta ali odlazim dovoljno daleko da me uhvati nostalgija i prije prve upakirane stvari. Dovoljno daleko u dovoljno nepoznato u dovoljnu neizvjesnost. I nameće se tisuće pitanja. Dali ću i tamo, 300km udaljena od svega što danas imam i znam, uspjeti? Uspjeti naći svoje mjesto pod Suncem? Dali ću i u tom gradu uspjeti naći dušu? Dali ću moći pronaći ljubav prema ravnici? I dali ću moći zavoljeti taj, danas, tako strani grad i u njemu pronaći, danas tako strano, prijateljsko lice? Mogu li ostaviti sve što imam i znam radi nečeg toliko neizvjesnog? Pritisak je velik ali još je veća odgovornost koja ne ostavlja mjesta za paniku. Ostaje tek par mjesta za borbeni stav, neuništiv duh i poneku kapljicu treme.

Odlazim... Ali ovog puta sa svojom sudbinom u svojim rukama. Bez mogućnosti vanjskih utjecaja. Odlazim. Idem. Da, idem. Idem tamo gdje je sve po mom...

photos: www.weheartit.com

...niste me slomili, već samo dodatno motivirali...

...i nikad neću zaboraviti kako se smijati...

...teško je... ali postat ću bolja osoba...

...jer ću uvijek znati da se imam kome vratiti...

...i da ću uvijek imati poljupce i zagrljaj Onog koji će me uvijek čekati...  

nedjelja, 2. listopada 2011.

Čarolija iz Diorove radionice.

Diorova nova kolekcija za proljeće/ljeto 2012. - živo oduševljenje. Još sam u šoku, još sam oduševljena - otkako su objavili slike na svojim FB stranicama, ja sam izvan sebe. Dugo me nijedna kolekcija nije tako snažno ostavila bez riječi. Elegancija, ženstvenost, senzualnost i lepršavost upakirano u divne komade od svile i kože, prozračnost i providnost, pritajeni seksipil. Predstavljam Vam svoje najdraže primjerke iz ove Ready-To-Wear kolekcije, uživajte u njima, rezervirajte svoje komade.
Kako Vam se sviđa ova kolekcija? Jeli i Vas oduševila, poput mene ili ste ipak razočarani? Čekam na Vaša mišljenja, a do idućeg posta, kis ljub svima!









petak, 30. rujna 2011.

Ispravna priča.

''Pogledom me miluješ...''
Osjećala je blizinu njegovog lica i njegov dah na svojim usnama. Savila je pogled pred njegovim, odbijajući tako mogući napad. Tiho je zagrizla donju usnu, odavajući svoje kolebanje i borbu. Znala je da se mora oduprijeti ali samo nije znala kako.
''...k'o da me dodiruješ...''
Stisnuo je njene ruke u svojima, nježno je njišući u svom zagrljaju. Teško je disala ali znala je da njegove oči mora izbjeći. Činilo joj se da su sami, a istodobno, osjećala je njihovu kemiju po cijelom prostoru. Dali i drugi to primjećuju? Osjećala je njegov pogled na svom licu i na zlatnim uvojcima. Postajalo je sve teže.
''...i svaki put kao da je prvi...''
I bio je. Njihov prvi ples. Njegov prvi zagrljaj. Ukradeni pogled i zabranjeni dah. Ono s čime se borila mjesecima, sada je bilo ovdje, na dohvat srca ali znala je da nije u redu. Malo više ''u redu'' nego prije ali ipak sasvim pogrešno. Taj miris...
Odupri se! Odupri! Molim Vas, pokažite mi kako!
''...ja stalno mislim prestat će, iz čista mira nestat će al požuda ne prestaje...''
Željela je ovo svih ovih mjeseci. Njega. Ove emocije. I tisuću puta je zaboravljala, odustajala, prestajala ali i tisuće puta se vraćala. Njeno srce stanovalo je u njegovim očima. Njena duša spavala je u njegovom dahu. Svaki put kad bi se vraćala da ih pokupi, ostajala je ondje još više. Vezana poput one zlatne ptice podrezanih krila koja je već sasma navikla na okrutnosti svoje svakidašnjice. Gorko je uživala u ovim slatkim mukama, u njegovim požudnim očima. Željela je ovo. Njega. Ali znala je, mora biti jača, mora se istrgnuti. Mora se boriti. 
Prestat će, prestat će...
''...ti si mi u krvi...''
Bio je njena bolest. Ona bolest koja se teško dijagnosticira ali još teže liječi. Znala je da mora biti izliječena kako bi mogla preživjeti ali to nije i željela. Nije željela pustiti krv, svjesno riskirajući svoj kraj, ako bi to značilo da on više neće biti dio nje. Ovaj dio vječnosti zauvijek će biti upetljan u mreži njenog krvotoka. Ovaj tamni kut, ova sumaglica oko njenih očiju, njegova ruka na njenom licu, poznata melodija i dah njegovih usana. Upakirala je ovu ludost u najsjajnije boje i sve se činilo sasvim ispravno. Zabranjeno ga je voljela i... Znala je da njeno ispravno u najsjajnijim bojama nije i sasvim najtočnije i znala je... Znala je da mora i znala je kako ispravno zbilja zvuči. 
Tiho se odmakla, gotovo nježno i poput sjene, prošavši kroz sumaglicu emocija satkanu od najdublje čežnje. Nježno se udaljavala ostavljajući za sobom miris jasmina i prvih ruža. Ostavljajući za sobom oči pune kristalne rose.
Zabranjeno ju je volio i to je tada bilo sasvim dovoljno da postupi sasvim ispravno.

četvrtak, 29. rujna 2011.

Mijenjam se... Nije mi po volji ali mijenjam se...

Vratila sam se. Opet, nakon dugog ne-blogganja. Ali vratila sam se... Kako će dolaziti postovi, i ja ću Vama objašnjavati zašto sam se vratila. Zašto me nije bilo. I gdje sam bila. Dali će me odsad češće biti. I koliko češće. Nema tih riječi kojima bih sve svoje u proteklih mjesec-dva, mogla utrpati u jedan post. Ali, vratila sam se. Ovaj put za stvarno. For real.
Hvala Vama koji ste navraćali u ovu blogo-pustoš. I komentirali. Preko 11.000 posjeta - wow, impresivno već, hvala Vam. Radi Vas se vraćam; i ostajem, usput. 
Pitate se - mijenjam se? Mijenja se sve oko mene, moja svakodnevica i moja stvarnost. Život me dobrano ispljuskao proteklih dana i odlučio mi ''zabiberiti''. Šutnuti me nogom u guzicu i izbaciti iz kolotečine. Nije mi po volji... Ali, prihvaćam to. Prihvaćam sve novo što dolazi pa makar to i nije ono moje najsretnije. Ali više o svemu uskoro, dotad samo par hintova: novi početak, grad, novi pokušaji za novim mjestom pod Suncem. Hoću li biti sretnija, ispunjenija? Možda da, možda ne ali svakako ću naučiti kako brže odrasti. Uf, novine uvijek donose neizvjesnost. 
Danas sam ovdje samo u prolazu, da najavim povratak i nekako se opravdam. Do idućeg posta, a on će biti jako brzo, ljubim Vas sve! Sa porukom koja mi je jučer izmijenila svijet (a, i o tome uskoro): ''Dat će Bog...'' 
Kis, ljub!!!

ponedjeljak, 22. kolovoza 2011.

Osuđena na zavičaj.

Tiho udišući svježinu zraka, kutevi usana su titrali u osmijeh. Voljela je ovo mjesto svim srcem, a uživala u njemu cijelom dušom. Dražesno je okretala svoju lijepu glavu u svim smjerovima, nehotice se zaustavljajući na sitnim detaljima koje je samo zaljubljena duša mogla primjetiti i od njih stvoriti dotad neispričanu priču. Trava ukrašena rosnim suzama u kojima se nježno umiva mali, sivi vrabac, ne obazirući se na znatiželjne oči mlade djevojke. Redovi vinove loze sjajili su pod ranim Suncem, a grožđe se nemirno talasalo na tihim znacima vjetra. Komad plavog neba koji je spokojno natkrivao ovaj mali raj i čuvao ga od nemira. Raširila je ruke, kao da želi svom silinom zagrliti sve travke, svaku pticu, svaki trs, svaki grozd i ovaj komad plavetnila nad njima. Duša se lako napuni prirodom, tako lako u svemu uživa. Znala je - ovo je njen zavičaj. Njeno mjesto, njenih par minuta pod Suncem. Uživala je u tome sebično i samo onako kako ljudi srođeni sa svojim korijenima znaju uživati. Bila je ovdje rođena, onako usput i bez plana, i s tim, zauvijek osuđena na ovaj komad neba. Svuda je odlazila, a jedino se ovdje zauvijek vraćala. Ovdje se pronalazila, oduzimala, znala svaki šum i svaku sjenu, polagala bezuvjetno pravo na svježinu zraka i komad šume, na svaku izgovorenu misao i prešućenu riječ. Ovdje je, samo ovdje, ona bila ''JA'', za razliku od sve siline mjesta gdje je bila ''ONA''. Provincija je bila pečat koji je nosila na duši, s godinama sve ponosnije i provincija je bila njena osobna karta naspram drugih. Karta koja ju je označavala i bila njena mala etikteta ''Made in''.
Tiho je žmirnula prema Suncu, udišući zrak svog kraja, dok je nemarno koračala amo-tamo. Jer... Znala je! Znala je da će ovdje zauvijek ostati vezana, da joj duša nikada neće prestati puniti se ljepotom skrivenom u ovom zelenilu i znala je da može otići na kraj svijeta ali da će zauvijek znati pronaći taj komad plavog neba koji spokojno čuva njen zeleni raj. Samo mora skrenuti kod Velikog Oblaka desno i produžiti niz onaj put okružen mahovinom - da, istina je, rođena je ovdje slučajno i usput ali vraćala se s namjerom i svjesno, potpuno prihvaćajući činjenicu osuđenosti na zavičaj.



utorak, 26. srpnja 2011.

Naslijeđe Boleynovih.

Puno sam čitala ovo ljeto, trebalo je nadoknaditi zaostatke koji se nemilosrdno gomilaju tokom godine. A, jednostavno obožavam svoj instinkt što se knjiga tiče. Slučajno odabirem knjige, po naslovima pretpostavim dali će mi se nešto svidjeti ili ne, i rijetko griješim. Knjiga koja me potpuno oduševila ovo ljeto izabrana je istim načinom - svidio mi se naslov, a poželjela sam još naučiti o engleskoj povijesti i prevrtljivom Henriku VIII., pa se ''Naslijeđe Boleynovih'' činio kao logičan i idealan izbor.
 Ovaj zanimljiv roman o spletkama i intrigama na engleskom dvoru napisala je Philippa Gregory. Britanska književnica sa doktoratom iz književnosti u doba baroka. Proglašena je najprodavanijom autoricom prema NYT, a prema njenoj knjizi ''Druga sestra Boleyn'' snimljeni su TV serija za BBC i film. Potpuno upućena u stanje engleskog dvora za vrijeme vladavine dinastije Tudor, njeni uratci vrve stvarnim povijesnim osobama i činjenicama isprepletnim sa sjajnom fikcijskom pričom. Jedva čekam nabaviti i ostale njene romane, osim već spomenutih, tu su i ''Bijela kraljica'' i ''Kraljičina luda''.
Da se vratimo na moju literaturu broj 1 ovog ljeta. Autoričina zamisao je jasna, predstaviti čitateljstvu dvije najmanje poznate žene kralja Henrika VIII. - Annu od Clevesa i Katherine Howard, a kao treću priču upliće i lik Jane Boleyn, šogoricu druge žene Henrika VIII. - Anne Boleyn. Svaka od njih nalazi se na dvoru, najluđem dvoru tadašnje Europe, dvoru punom spletki i zakulisnih igara. Paralelne priče iz tri različita kuta nude punu perspektivu tadašnjih događaja. Anne od Clevesa, četvrta kraljica, Katherine Howard, njena dvorska dama i buduća kraljica, te Jane Boleyn, dvorska dama obiju kraljica - svaka na svoj način prepričava aktualne dvorske događaje - Anne naivno ali ipak mudro, Katherine djetinje razigrano i Jane licemjerno i pokvareno. Svaka na svoj način pokušava opstati i preživjeti, a dali im je to pošlo za rukom - provjerite u knjizi. 
Knjiga se brzo čita, radnja je dinamična i emotivna, a uz to, uz nju se puno uči. Gutala sam ovo djelce u dahu, sa strepnjom što će dalje biti, kako će se radnja odvijati. Lik jake žene u vremenu ženama nenaklonjenom lajtmotiv je svih romana ove autorice, a u ovom romanu možemo vidjeti lica triju žena, triju posve različitih žena koja svaka na svoj način žele preživjeti. Vrijeme u kojima je bilo dovoljno krivo misliti da bi ostali bez glave, vrijeme gdje je umiranje nasilnom smrću bez ijednog dokaza protiv vas, to je vrijeme gdje one pokušavaju naći svoje mjesto pod suncem. 
Dali sam Vas zainteresirala? Dali ćete potražiti ovu knjigu u obližnjim knjižarama? Sviđa li Vam se ovakav tip knjiga? Što ste vi čitali ovih dana? I najvažnije, dali želite više ovakvih postova?
Do čitanja, ljub ljub!

ponedjeljak, 25. srpnja 2011.

Odrasla sam.

Postoje one noći kada nisi sav svoj i kada si dovoljno lud da vrištiš i iskačeš iz kože i smiješ se sam sebi i svima ostalima koji te ne razumiju. Postoje te noći kada nesvjesno udaraš po slovima tastature i pišeš onaj trenutni tok misli koji te preplavljuje, makar znaš da to nikakvog smisla nema. U tim noćima sve je dopušteno jer si onako, potiho rečeno, malo lud i sve besmisleno dobiva smisao i sve ludo postaje sasvim normalno. 
Rijetko se događa takav trenutak da čuješ riječi za kojima čezneš cijeli život i onda ih olako odbaciš jer si predugo čekao i baš ove noći ti te riječi više ne trebaju. Čudni su ti sitni noćni sati kada si dopuštaš da odbaciš možda najveću avanturu svog života jer ti si baš večeras tako hoće i jer si tvrdoglavo glup, a zapravo sasvim priseban. Avanture - pif, tko ih treba više. Iako za njima trčiš cijeli život, baš večeras ti odgovara učmala pasivnost tvoje sadašnjice. Baš večeras ti odgovara sve ono staro, sve ono nevjerojatno dosadno, sve ono što čeznutljivo želiš promijeniti - baš večeras to grliš cijelim svojim bićem i ljubiš cijelim žarom. Bit će ti žao, sutra ili jednom, nije ni sasvim bitno. Bit će ti žao što nisi pristao na ludost koja je večeras sasvim normalno stanje. Bit će ti žao što večeras nisi rekao DA i napravio ono za čim čezneš. Makar je to sasvim pogrešno i nepotrebno, sasvim opasno izazivajuće. Večeras, baš večeras, je jedna od onih noći kad si sasvim lud i rastrojen i ne sasvim svoj i baš si večeras odlučio postupati kako treba i baš si večeras odlučio odbaciti avanturu radi sigurnosti i radi učmale sadašnjice.  
Postoje te noći, danas je jedna od njih. Čula sam što sam imala, što sam čekala, čula sam to i dokazala sve teorije ali hvala lijepo - idem dalje. Čula sam što sam trebala ali to ne znači da to prihvaćam. Možda ste zakasnili? Možda. Možda me strah? Možda.  Možda ću požaliti? Možda. Ali ipak ću dobiti nemjerljivu satisfakciju - postupila sam rastrojeno, ludo i pomalo glupo ali ipak, ispravno. Pif, tko bi rekao da ću se ikad hvaliti s tim da sam postupila ispravno? I da sam se odrekla nepromišljene avanture? Jesam li poludjela? Moguće ali ipak, ja bih rekla da sam samo malo odrasla.
Bit će mi žao - sutra ili jednom - bit će mi žao što cijeli život nisam postupala ispravno i što nisam imala više tih rastrojenih noći kada čujem ono za čim čeznem ali ipak ostajem prisebno svoja, odbacujem avanturu i pristajem na normalni tijek života. Tko bi rekao da taj trenutak može donijeti toliko olakšanje. Odrasla sam. I to mi se sviđa.

ponedjeljak, 11. srpnja 2011.

Prava Ja.

Bila je jesen i ona je to osjećala. Sve je nekako odlazilo, opadalo. Raskoš boja ublažavao je sivilo magle i kiše ali ponekako uzaludno. Lišće se kovitlalo popločenim putevima koji su vodili ravno do nje, ravno do onog drvoreda, toliko živopisnog da si bio od dojma da si upravo pao iz Monetovog kista ili Chopinove kompozicije. Ništa nije bilo stvarno i sve je bilo sasvim čudno i to ju je tješilo jer je  mogla vjerovati da se ovdje ipak ne radi o javi. Mogla je sebe uvjeriti u laž da će sve ovo proći i kako je sve sasvim nalik nekoj pomalo naopakoj bajci.
Jesen u svom punom sjaju, a ipak posve neodređena, doticala je kuteve njenih ispucalih usana. Stajala je tamo, ispod one breze, kao da se nalazi u snu, kose nemarno uvezane i razbarušene, stežući ruke oko struka svog novog kaputa – ispucalih usana. Bio je to sasvim novi svijet naspram onog na kakvog je navikla i zato se s takvom lakoćom uvjeravala da sve ovo nije njen život i da sve ovo nije njen svijet. Nije bilo ni mirisa kestena, kave i napola ugašenog nikotina, nije bilo one imele pod kojom je po prvi puta ugledala plavilo tih očiju, nije bilo ni one, sasvim spektakularne, crvene haljine koja je imala privilegiju prva osjetiti okus njegovog dodira. Nije svirao Chopin, niti je osjećala Bulgakova, niti je voda čarobno šuštala pretvarajući se u komadiće kristala pod njenim rukama. Sve je bilo drugačije, samo je raskoš boja jesenskih krošanja prividno mijenjao negdašnji raskoš boja njene duše. Lišće je opadalo, a s njime i njena vjera u bolje sutra, u ljude, a sve više i u iluziju da je sve ovo samo bajka i da ovo nije njen svijet.
''Gospodine! Odlučila sam nekoga voljeti. Dopustila sam sebi to pravo. Dopustila sam sebi da me zaneseš. Oprostite – zanesete! Mogla sam pretpostaviti da će do ovoga doći. Ili sam barem, trebala. Ali odlučila sam si dopustiti ovakve, meni sasvim neprimjerene, osjećaje. Strast. Ljubav. Sve ono što sam izbjegavala, desilo se. Meni – koji apsurd! I to sa tobom – oprostite, Vama – apsurd još veći! Samo znajte, to nisam bila Prava Ja. Prava Ja je neustrašiva, logična i sasvim razumna. Prava Ja sluša Chopina, opojeno ali sasvim razumski uživa i osjeća Bulgakova, ne zanosi se nad sitnicama. Prava Ja više od svega ne plače, ne vjeruje u bajke, ljubav smatra opijumom za nerazumne i što je najvažnije, nikada se ne ponižava. Prava Ja NIKADA ne bi napisala ove redove, niti bi ih Vi ikada pročitali. Ali ovo nisam Prava Ja – ovo su tek ostatci mene. Ovu mene, ovo Ja, ste Vi stvorili. I za to Vas smatram izravnim krivcem. Za kraj, molim, ako možete, spalite ove riječi, ne zovite me više, ne mislite na mene dok čujete Chopina i ne nalijećite slučajno na mene. Tamo gdje sam bila i gdje sada idem, tamo me više nećete naći. Prava - Stara Ja se upravo vratila i Prava - Stara Ja ne zna baš nikoga tko nosi Vaše ime. Jednom sam si dopustila Ljubav i Strast – ovi ostatci mene postali su imuni na iste. Pomalo ironija, ne čini Vam se? Ali ipak, tek toliko da se zna, bili smo tako blizu. I za to Vas, na koncu svega, dragi gospodine, proglašavam krivim – po svim točkama optužnice.''

četvrtak, 23. lipnja 2011.

Trenutno...

Da da, vrijeme je za novu rubriku ''Trenutno...'' i mojih mjesečnih zanimacija. Nadam se, kao i uvijek, da ćete pronaći nešto i za sebe, a i rado primam i Vaše prijedloge. Krenimo...

Trenutno čitam: Moja ljubav prema knjigama bosanskog pisca Miljenka Jergovića je ogromna. Humor i životna iskrenost koju unosi u svoje tekstove dvije su glavne komponente koje prožimaju svako njegovo djelo. Gospodin Jergović mi je puno draži kao autor, nego kao osoba, a isto je i sa odnosom prema njegovim knjigama i kolumnama. Dok su mu knjige pun pogodak, kolumne s druge strane, nemalo puta dižu tlak. No, kako bilo, ovaj put Vam preporučujem sve njegove knjige, s naglaskom na zadnju pročitanu ''Mama Leone''. Ova knjižica se sastoji od dva dijela - prvi dio se odnosi na godine najranijeg Jergovićevog djetinjstva, dok se drugi dio odnosi na sudbine ratom obilježenih iseljenih Sarajlija. Na koricama knjige piše: ''Zbirka priča ''Mama Leone'' (...) je i najintimniji dio Jergovićevog opusa.'' Svakako, velika preporuka! Uz to, bacite oko i na druga njegova djela, kao što su ''Sarajevski Marlboro'', ''Dvori od oraha'' i sve ostale. 

Trenutno slušam: Izvrstan album ''Battlefield Vietnam OST''. Pjesme koje su rađene 60-ih i 70-ih, a potom skupljene u soundtrack album za PC igru ''Battlefield Vietnam'', jednostavno su savršene. Inače, nisam prevelik fan hippy razdoblja i glazbe koja se tad stvarala ali ovaj album jednostavno osvaja, zove na ples i dobru zabavu. ''Somebody to love'', ''White Rabbit'', ''War'', ''I fought the love'' su samo neke od genijalnih stvari s ovog albuma koji jednostavno morate preslušati. 


Trenutno gledam: Zadnji film koji sam pogledala su ''Transformers'' - prvi dio. Ovaj film sam više gledala iz prisile nego radi zadovoljstva, pošto treći nastavak kroz dva tjedna stiže u kina, a Dragi ima jaku želju gledati ga u novom IMAX-u pa se ja moram upoznati sa radnjom prva dva nastavka prije nego trojka dođe u kina. Što da Vam pametno velim o ovom uratku? Loša gluma, umjetnička vrijednost gotovo nikakva puno akcije, zgodan Josh Duhamel i paf - tako prođu dva sata. Dali bih ga opet gledala? Nikako. Dali bih ga preporučila? Pa, ako baaaš imate viška slobodnog vremena, go for it. Ali ako možete, izbjegnite. Ili jednostavno, premotajte film na onih 5 i pol scena gdje se pojavljuje Duhamel. 

Trenutno najdraža serija: E, za to nemam vremena trenutno. Nažalost. 

Trenutna make-up opsesija: Moje Essence ''Stay With Me'' sjajilo, nijansa ''Trendsetter''. Jednostavno ga obožavam! I, Montagne Jeunesse - Chocolate Masque - maska za lice - gotovo je fascinantno kako lice prodiše nakon nošenja i kako koža ostaje meka i nježna. Velika preporuka!

Trenutna nail-polish opsesija: Prekrasni S-he 427 koji daje prekrasan polu-holo efekt i jednostavno ne ostaje neprimjećen kad ga prošetate na Vašim noktićima. Swatch!

Trenutno jako želim: Chanel Vernis - Mimosa. Lak koji me jednostavno osvojio na prvi swatch. Divna, prozračna, ljetna nijansa, gotovo divljenja vrijedna. Minus - cijena (čak 170kn!). Pokušala sam stavit sliku ali ne mogu, pa bacite pogled kako izgleda ovdje!
  
Trenutno me inspiriraju: Ljudi-Borci, ljudi koji se nikada ne predaju i nikada ne odustaju od svojih snova.

Trenutno najdraži blog: Ovaj put izdvajam dva, a to su Džumbus i Fashion, dreams and things. Ne znam koji volim više i na koji radije svraćam. Sa Biberlee se vrlo poistovjećujem i nemalo puta se pronalazim u njenim riječima, dok na Dašinom blogu pronalazim puno lijepo ušuškanih stvari, prekrasnih editorijala u kojima jednostavno uživam i slatkih modnih preporuka. 

Trenutno najdraži citat: ''Treba preskakati nebo. Treba imati samo najveću želju pa će sve druge same od sebe biti ispunjene.'' (naravno, opet i uvijek, Miroslav Antić

Eto, to je moja lista za ovaj mjesec. Nadam se da Vam se sviđa, da ste pronašli nešto i za sebe. Budite mi dobri, uživajte u ovim divnim i sunčanim danima, puno se smijte i provodite vrijeme sa Vašim najdražim ljudima. Veliki ljubac iz sunčanog Zagreba!

srijeda, 22. lipnja 2011.

Zabranjujem!

Koncept i inspiraciju za ovaj post pronašla sam u ovom tekstu. Kad bolje razmislim, puno bih toga ja zabranila. Očito se krije neki mali sadista i diktator u meni. Zanima Vas što bih to ja rado zabranila? Bacite se na čitanje. Popis je dug ali ipak ima još dosta stvari koje bi rado našle svoje mjesto na toj listi. Zasad dovoljno. A, do idućeg postanja, ljub ljub za sve skupa.

Zabranila bih...
1. zimu kao godišnje doba i kišu tokom ljeta
2. pesimistične i ogorčene ljude
3. nenošenje dezodoransa ljeti i prilikom korištenja javnog prijevoza
4. kineske dućane
5. nepismenost i nepoznavanje osnova gramatike
6. posesivne ljude
7. pričanje iza leđa
8. nekulturne i neargumentirane komentare
9. nošenje čarapa na japanke/natikače (to se odnosi na muški rod!)
10. komentare u stilu ''kolegice, niste naučili fusnote, dođite idući put'' iako jasno piše da se fusnote ne trebaju učiti
11. neupornost i brzo odustajanje
12. seljačine koji misle da su ful kul ako dobacuju ženama na cesti
13. izjave u stilu ''di ste, pi*ke, evo inžinjera'' (iskustvo!)
14. tipove koji žene nazivaju ''dobrom pi*kom''
15. neuredne žene - dakle, outfit, nokti, kosa, higijena
16. žene koje puno psuju
17. nonšalantno pipanje u disku kad se pokušavaš probit do wc-a sa izgovorom ''sorry, nisam te namjerno primio za dupe, gužva je, pa ono, kao slučajno'' (rollseyes!)
18. parove koji se međusobno oslovljavaju životinjskim imenim i tepanjem, osobito ako to rade na fb wall-u
19. da se žene/cure starije od 20 godina međusobno nazivaju ''kraljice, carice''
20. nametanje mišljenja i smatranje drugog idiotom i neandertalcem ako se taj netko usuđuje misliti drugačije
21. pitanja zašto nešto volim i ne volim
22. ekstreme u bilokojem smjeru i vidu - bio to nacionalizam, vjera, politički stavovi
23. ratove
24. Big Brother, MasterChef, Ljubav je na selu, Mijenjam ženu i sve emisije takvog tipa
25. lakove u malim bočicama, tkoihizmisli!
26. ljude koji imaju obraza mi držati lekcije zbog toga što idem u crkvu i vjerujem u Boga (a, događa se jako često!)
27. deranje pri korištenju javnog prijevoza - onak, boli me jedna stvar ''kaj si se ti sinoć fakat napila i zbarila sa frendicom i kaj ti starci seru radi boje kose i 10.piercinga, jer heeello, ti ipak imaš već 16 godina!'' (wtf?)
28. Zorana Milanovića, Luku Bebića, Vesnu Pusić, Ivana Jakovčića, Radimira Čačića, Zdravka Mamića, Keruma - dosta za početak ali lista je, naravno, puno duža
29. izjave koje počinju sa ''dabogda...''
30. ljubomoru i zavist

utorak, 21. lipnja 2011.

Volim...

Svašta volim, puno volim, volim sa srcem, volim jer se bolje osjećam. Volim jer me to ispunjava i čini živom. Često sam zaljubljena u najrazličitije stvari i ljude, nikada ne odustajem od ljubavi, ma kako neizgledna bila. Volim se buditi, smijati, Sunce, ljude, plesanje, ležanje na Suncu, sanjarenje, putovanja, šarene boje, koktele i more... Ma ajmo lijepo od toga napraviti popis, pa što ispadne.

Voooolim:

1.) fino papati i popiti
2.) slatke životinjice (zecovi, prvo mjesto odnose)
3.) Star Wars filmove
4.) Pariz i Rim


5.) romantične večere sa pogledom na Grad
6.) glazbu i ples
7.) rana buđenja
8.) šalicu tople kave
9.) koktele uz šum valova


10.) more
11.) svoje prijatelje
12.) svog dečka
13.) svoju obitelj
14.) sunčana jutra


15.) slastice u bilokojem obliku
16.) modu
17.) cipele na visoku petu
18.) vidjeti osmijeh na licima ljudi
19.) duge šetnje
20.) lakove za nokte
21.) Pariz i Rim


22.) Lošinj
23.) miris trave, osobito pokošene
24.) fiiine parfeme
25.) čitanje knjiga
26.) kasno proljeće i cijelo ljeto
27.) kinesku hranu



... i još puno toga ali za ovaj put dosta. Nadam se da ste uživali u mojim malim i velikim ljubavima, ja znam da ja jesam. Do idućeg posta, sve Vas ljubim!!!

izvor slika: we <3 it

četvrtak, 16. lipnja 2011.

Dokad ovako?

 ''Dali se ikada upitas koliko stvari na svetu nikad nije primetilo da si prosao kraj njih i nije ih ni briga dali uopste postojis?'' (Miroslav Antic)

Stvarno nisam imala ni najmanju namjeru napisati jos jedan post o tome kako prolazim cudan period. Ne volim siriti negativnu energiju oko sebe, na druge ljude, kad vec sama sebi ne uspijevam pomoci. Ali ovo sto prolazim odavno je prestalo biti ''cudno''. Postalo je tesko, pomalo neshvatljivo. I iako sam od depresija odustala tamo negdje sa 19 godina, ipak sam ponovno, 6 godina kasnije, pala u istu. Stvarno nemam potrebu nikoga opterecivati svojim, ne bas veselim, mislima, pa slobodno izbjegnite citanje ovog posta. Ali moram ga napisati.
Sto radim? Sto mi se to dogadja? Imam li pravo na takve osjecaje i takva razmisljanja? Odavno sam prestala biti klinka, pubertetlija, a vise nego ikada, danas se tako osjecam. Imam osjecaj, koji je sve stvarniji, da sto vise trcim, jurim, trudim se i zivciram, da stvari sve vise izmicu kontroli, a o osjecajima i da ne govorim. Grcevito drzim svoja 4 zida zivota u rukama ali stvari polako izmicu kontroli. Sve mi se raspada... Dani mi se svode na to da cekam neku novu, malo jacu neveru i da se raspadne sve sto sam zadnjih godina marljivo gradila. Dali si mogu to dopustiti? Dali bih uopce tako nesto mogla prezivjeti?
Ne radim problema gdje ih nema i ne pokusavam izmisliti nove da si popunim vrijeme. Nisam osoba koja voli komplikacije samo da mi ne bude dosadno. Prilicno sam osoba od malih rituala, volim osjecaj ususkanosti u svakodnevicu, sklona sam snovima kao spasu od zivotnih neminovnosti. Probleme rjesavam kako mi nadolaze, ne dopustajuci gomilanje. A, dogada mi sve suprotno. Nevere i oblaci, a zivot koji sam gradila sa toliko ljubavi polako se pretvara u zgariste. Kontrole vise nema, pitanje je dana kada cu popustiti u grcevitoj borbi da si zivot odrzim onakvim kakav je bio. Jos donedavno. Pretjerujem? Previse fataliziram? Moguce. Ali kada ste tako blizu cilja, tako blizu, i onda odjednom napadi sa svih strana, napadi koji vas mogu kostati svih umalo ostvarenih snova - fatalizam se onda nekako cini sasvim opravdan i dopusten. Valjda. 
Voljela bih opet imati 19. Biti onako ziva, ambiciozna, puna poleta. Nisam puno starija ali sam prilicno izbicevana vjetrovima iz svih smjerova, svih intenziteta. Jesam li ostvarila barem pola onoga o cemu sam tada sanjala, u sto sam cvrsto vjerovala? Ponesto ali ipak nedovoljno. Ne zadovoljavam se sa ''ponesto'', davno sam prestala. Ulozila sam sve sto imam u zivot koji zivim - sve snove i vrijeme, i zelje i mogucnosti, potrebe, najdublje osjecaje - a, to sada izmice. I tada se neminovno namece pitanje - za sto sam se trudila? 
Kazu da kada ti zivot zatvori vrata, uvijek negdje ostane otvoren prozor. A, ja imam osjecaj da su mi se zatvorila sva vrata, a da ova kucica simbolicno nazvana zivotom, prozora ni nema. Ponovno fataliziram ali ne znam drugacije. Nisam se spremila na ovo, ovo nije bio dio mojih planova. Kako se i dali se uopce boriti? Gdje da pronadem taj prozor da se kroz njega usunjam i time spasim ova 4 zida koja tako bezdusno klize iz mojih ruku? Ili da se jednostavno prepustim i pustim neveri da odradi svoje? 
Nisam ovo birala. Idem jos jednom lupiti glavom o zid, mozda ovaj put zid uspije popustiti i pasti. Upornost je vrlina, kazu. Dokad, pitam ja? Dokad? 

petak, 10. lipnja 2011.

Moja prva ljubav.

''Najvaznije na svetu, to je umeti videti vetar i cuti sneg kako pada, umeti dotaci prstom sumrak na prvom uglu i osetiti na usnama sanjivi ukus mesecine. Masta je moja prva ljubav.'' Miroslav Antic

''Masta je moja prva ljubav'' - napisao je, ne tako davno, jedan veliki pjesnik, pritom ni ne znajuci da ce nekoliko godina kasnije upravo tim rijecima opisati, i na cudnovat nacin, obiljeziti jednu sasvim novu dusu.
Rodena kao sanjar i pritajeni emotivac, tesko sam oko sebe dozivljavala svijet. Naivna za spletke i intrige, njezna za surovosti, otvorenog srca za ljude. Uplasena buke i nemira, bilo koje vrste. Drhcuci pred surovoscu, nespremna da se suocim. Dijete u meni, dijete kakvo sam bila, bojalo se odrasti. Nisam znala puno o zivotu ali znala sam da pogada, ranjava i ostavlja neizbrisive oziljke. Znala sam da donosi suze i razocaranja i bojala se istih ali ipak se nisam mogla ne veseliti novim i predstojecim danima. I pronasla sam rjesenje za svoje nemire: stvorivsi svoj novi, paralelni svijet, prepun boja i velikih ocekivanja, prkosila sam sivilu sadasnjice, na jedan sasvim moj nacin: mastom i snovima.
Tesko mi je vjerovati da danas netko ne zna kako sanjati jer sto tu osobu spasava, od meni tako strasnog, sivila sadasnjice? Sto, ako nema snova? Jos i danas, mada odrastam, znam kako pobjeci u svijet satkan od najljepsih, jos neostvarenih snova. Kada zaklopim oci, prepustam se svojoj bajci, punoj cvijeca, nasmijanih lica, mirisa tople kave i kolaca od kokosa i badema i zelenila moga rodnog kraja. Pronalazim tamo onu istu kucicu, svu od ljubavi i lijepih uspomena, koja neodoljivo mirise na kanticu vruceg mlijeka, sir i prstohvat osmijeha. Obraslu brsljanom i sasem, u zelenilu sume mog djetinjstva. A, ako jace zazmirim, moja bajka postaje jos intenzivnija, a boje... Eh, boje! Protrcim tim svojim novotvorenim puteljcima, vicuci u vjetar, u zagrljaj, jedinom mi, Suncu... 
Volim svoj svijet. Iako cvrsto, s obje noge, zivim tu gdje jesam, otvorenog srca prihvacajuci sve sto mi nadolazi i sve sto mi se servira i svakom dajuci sansu, ipak nerijetko zaklapam oci, tek da uhvatim dio onih mirisa koje tesko pronalazim tu gdje jesam i tu gdje sam sada.
Masta je i moja prva ljubav, da. Ponekad sam nerealna, neprisutna i sasvim umiruca ali drugacije nisam naucila. I dalje cu dijelove svoje bajke iza zatvorenih ociju krisom pokusati unijeti tu gdje sam sada, i dalje cu ostati pomalo ranjiva ako u tome ne uspijem. I dalje cu biti pomalo naivna i njezna, lako plakati i vjerovati u ljude. Da, tu sam gdje jesam, u ovom zivotu, sada i odmah ali nikada necu zaboraviti sklopiti oci i sanjati. Moja bajka ce uvijek ostati ziva, onako njezna i puna osmijeha. Prve ljubavi pamtimo zauvijek, iako su iscezle. A, ako ih mozemo zadrzati, pa makar i naivnim sklapanjem ociju, nasa je obaveza da to i ucinimo. 
''Masta je moja prva ljubav'' - napisao je, ne tako davno, jedan veliki pjesnik, ne znajuci kako ne opisuje sebe samog, nego svakog od nas koji nikad necemo zaboraviti kako da budemo djeca i nas koji nikad necemo dopustiti da zaboravimo kako se sanja.

četvrtak, 9. lipnja 2011.

O patnji.

''You never know how strong someone is, until being strong is his only choice.''

Nijemo je sjedila na rubu svog svijeta. Okruzena mirisima domacih pita od jabuka i sira i rascvalih bozura, pjevanjem ptica, sustanjem lisca i izmjesanim glasovima prolaznika. Kutem oka primjetila je svog prijatelja kako nadolazi ulicom, zabrinutog pogleda. Znala je da je kriva za tu sivu boju njegovih ociju. Izvalio se na slobodnu stolicu, ocima signalizirao za salicu kave s toplim mlijekom, a nju obgrlio jednom rukom. Trepnula je ocima, ali jos vise srcem, a glavu prislonila na njegovo rame. ''Sigurna zona'' - pomislila je sa smijeskom.
Tiho i polako je pricala. O manjku zivotne motivacije, o strahovima pred nadolazecim danima, o strasnim osjecajima, o zivotnoj surovosti. Tiho i polako, sokantno smireno, sablasno njezno. Tiho mu je pricala o nesretnim ljubavima, cvrsto mu stezuci ruku bojeci se da svijet vise nece biti isti ako je za tren ispusti. Tiho mu je pricala kako sve manje vjeruje ljudima, kako se plasi ljubavi, kako nije birala ovakav zivot i ovakve osjecaje. Pricala je kako vidi lica koja ne postoje, kako cuje glasove koji joj nagovjestavaju katastrofu emocionalnih razmjera. Kako zeli vidjeti vjetar i cuti sunce, zagrliti oblake i mirisati maglovita jutra.
Na tren je zastala da uhvati zraka ali vise nije mogla nastaviti. Prijatelj je krisom pogleda; nije mogao ne zamijetiti tu prazninu koja je odjednom ispunila rub njihovog svijeta. Tada je zbilja shvatio koliko je snazna i koliko se bori. Stegnuo je njenu ruku u cvrst stisak i dogodilo se neocekivano. Niz njeno lice kliznula je suza. Brzim pokretom ruke je obrise i brzo se nasmijesi, kao da je se srami. A, on, gotovo u soku, shvati.
''Pa... Ti patis...! Uopce nisam...''
''Primjetio?'' - njezno ga upita. ''Nije vazno. Nitko nije.'' 
 Cvrsto ga zagrli, a vjetar joj isusi ostatke suza. ''Sigurna zona'' - prozbori ona.


srijeda, 8. lipnja 2011.

Guess who's back?


Dugo me nije bilo... Znam. Zasto? Da krenem redom, predugo bi trajalo pa cu samo reci ovo: cudan period. Zbilja cudan. Ok rokovi, ok pokvareno racunalo, ok kronican umor i nespavanje - ali zadnjih tjedana nisam svoja, osjecaji su cudni i netipicno moji, cesto usutim i odlutam, pokusavam prstima dotaknuti svitanja i sumrak na uglovima svoga Grada. Cesto zacujem rijeci ''Uzalud sve'' zbog kojih duh nekako malaksa. Cudni dani, cudno kasno proljece, bas nekako, cudan period.
Ali vratila sam se. Necu vise toliko izbivati jer opet shvacam koliko ovako pisuci lijecim neke rane i uklanjam oziljke. Osmijeh se provlaci izmedu redaka, neusiljen i blag. Vratila sam se. Barem cu ovdje pricati kada vec vecinu vremena sutim. 
Ljubim Vas sve!

utorak, 17. svibnja 2011.

Sunčana zahvala!

Evo me opet.
Proživljavam neki čudan period. Teško se nosim s promjenama na koje nisam izričito pristala. U takvim trenucima, najviše nastrada inspiracija.  Zato me nema. A, imam što za reći, imam što za dijeliti.
Što se sa mnom događa? Na momente se osjećam kao da ponovno imam 16 godina. Cijela paleta osjećaja, novih boja i nekih novih osjećaja. Drugi pubertet, što li. Lovim se da na mahove odsutno lutam pogledom, da duša nekako drugačije trepće. Da srcu na um padaju neke sasvim lude ideje. Pokušavam to spriječiti jer mi se ne sviđa kud sve to vodi. Ne sviđaju mi se besane noći pune nekih glupih analiza. Možda je nešto u zraku? Ovo proljeće mi je već dokazalo da je baš neko čudno proljeće ali sad bi već moglo prestati. Više nije zabavno. Ni smiješno. Samo naporno i iscrpljujuće.

Ipak, jedno sunčano ''hvala'' ipak moram progurati između ovih sivih redova. Ove sljedeće riječi upućujem svom najboljem prijatelju, Retu. Nemojte zamjeriti. 
Dakle, hvala ti puno na surovoj istini, ponekom verbalnom šamaru, na neosuđivanju, na pravom, čvrstom i muškom zagrljaju. Hvala ti što tvoj svijet mora stati radi mojih problema i što su svi drugi, pa i ona, radi mene na čekanju. Hvala ti što ne klimaš glavom i ne odobravaš svaku moju ludost. Rekao si ono što sam trebala čuti, pa iako nisam bolje, ipak djeluje i bit ću. Obećala sam, zar ne? Hvala ti što si bacio jastuk za spašavanje mog dostojanstva. Rijetko je ikad itko za mene učinio više. Nikad nitko ni neće. Hvala što si pravi prijatelj baš po mojoj definiciji prijateljstva. Hvala ti što je moje proljeće ipak malo manje sivo. Sunčano ti hvala!

Imajte prijatelje. Ne odričite ih se. Uvijek tražite način da steknete nove. Nikad ne znate što Vam život sutra može donijeti. Kakav brodolom Vas može snaći. Zgodno je u tim trenucima imati nekog tko će se sjetiti baciti pojas da Vas spasi. A, poslije Vas dobro nalupati, tek toliko da se opametite i dođete k sebi. Danas sam tek shvatila, ali i zauvijek zapamtila, da pravih prijatelja nikada dosta. Pa da je i samo jedan, više je nego što će neki imati cijeli život. Ne tražite od svojih prijatelja samo lijepe riječi. Neka bude i grubih ali ipak životno iskrenih. Jer što će Vam netko tko stalno klima glavom i slaže sa svakom Vašom? Zar nije lijepše čuti nešto što zaboli ali kad znaš da je to nešto najiskrenije i isključivo radi tvoje dobrobiti? Ili ja potpuno krivo rezoniram kako prijateljstvo treba izgledati? Kakogod bilo - čuvajte svoje prijatelje jer ako su pravi, ostat će tu cijeli život. A, nije li baš to ono najdragocjenije od svega?

četvrtak, 12. svibnja 2011.

Dašak mojeg svijeta - Ljubav i Glazba - Slušaonica Vol.3.

Danas je dan u kojem više-manje uživam. Slušajući glazbu. Jednostavno pronalazim neke pjesme koje volim i stalno slušam nešto novo. Nešto očekivano. Nešto neočekivano. Nešto staro. Nešto novo. Potpuno različito. Ali ipak u jednoj stvari potpuno identično - pogađa moju dušu s neočekivanom lakoćom i širi se njome poput zaraze. Vodi u nove predjele, boji moja godišnja doba spektakularnim bojama koje samo glazba i ljubav prema istoj može stvoriti. Sanjarim, napola spavam, budna sanjam, dišem i živim, smijem se, ovdje sam, a nisam prisutna, potpuno rastrojena, a nikad više svoja. Toliko uživam u glazbi da ponekad boli... 
A, Vi? Uživate li u glazbi poput mene? U čemu uživate? Što Vas pokreće? Donosim Vam dašak mojeg svijeta, nadam se da ćete se u njemu osjećati ugodno. Ljub ljub!


srijeda, 11. svibnja 2011.

Naopaka bajka.

''I really loved you.'' (Aidan, s3, SATC)

Ne volim kad griješim. Ne volim kada uspijem zaboraviti svoje greške, a onda me život na njih okrutno podsjeti. A, neke stvari su uvijek tu da bi se vraćale i podsjećale nas na bol koju smo nanjeli, na one suze za koje smo izravno krivi. Na nečije uništene snove, na porušeno povjerenje. Ne volim kada sama sebe razočaram, a još manje kada mi drugi te boli oproste, a sama ih sebi ne mogu.
Neke greške nikada ne zaboravljamo. Toliko su stvarne da ih vrlo lako prepoznajemo u svim životnim situacijama. Tek tiho izgovorene riječi nama nepoznatih ljudi podsjete nas na trenutke kada nismo samo izdali ljude koje volimo i koji nam znače, nego i sebe. I tada se tama spušta, a disanje postaje otežano. Ili je to samo ustajali zrak? Tama prekriva sve ono što smo godinama stvarali. Tišina nam donosi u sjećanje neke davne dane i sve naše mane u njihovim najgorim oblicima. Mane gotovo pretvorene u nemani. U strahu da nas te nemani ne prožderu, ispuštamo krik. Krik koji nas otima, razmiče zavjesu između jave i sna. Krik koji poziva na zagrljaj. Na zagrljaj onih ljudi koje smo najviše povrijedili, a koji su nam naše greške oprostili.
Zašto nas još uvijek progone te nemani? Zašto više nismo slobodni?
Sumrak se spušta. Večer postaje sve hladnija. Ono isto mjesto. Kao podsjetnik na greške. Greške koje se pretvaraju u mane, a mane u nemani. Vječan podsjetnik na učinjene budalaštine. Da okrivimo mladost za svoje grijehe? Trenutno nezadovoljstvo? To bi bilo tako lako. Ali ipak, toliko nedopustivo. U sjećanje poput polomljenih slika dolaze svi oni trenutci od kojih najviše osjećamo strah. Fragmenti straha u našim mislima. I ono oklijevanje kad moraš sakupiti fragmente sebe i fragmente straha i suočiti se. Toliko nestvarno. Poput naopake bajke u kojoj se slavi bol umjesto sreće, suze umjesto osmijeha, tuga umjesto ljubavi. Bajka sa naopakim likovima: povampirenim i strašnim, pomalo sivim, a ipak groteskno nasmijanim, krvavih očiju, popucalih usana. Da, i tek tada shvaćaš da si zarobljen u svojoj najgoroj noćnoj mori koju samo zagrljaj može prekinuti i iskreno pokajanje. A, umjesto zagrljaja samo dopiru riječi da te netko doista volio...
Krik. Ponovno se otima, a java i san se pomalo miješaju. Ponovno razabireš lica i boje i prostore i sve je nekako na svom mjestu, sve je onako kako treba da bude. Naslanjaš glavu na rame, zadržavajući suze u očima i dubok uzdah. Jedno bezazleno ''volim te'' spasilo je stvari i sve vratilo u javu, a naopaka bajka iščezava i fragmenti straha nestaju. Sve je onako kako treba biti.
Ipak se pronađe ponešto istine u onoj staroj narodnoj: ljubav pobjeđuje sve! 

utorak, 10. svibnja 2011.

Design by Nate Berkus.

Pa da nastavimo u tonu predstavljanja meni dragih dizajnera interijera. Obožavam emisije, knjige i časopise koji predlažu kako urediti svoj dom i kadra sam to satima proučavati. Moj Dragi kaže da se samo nada da će to uroditi plodom jednog dana kada ćemo zapravo i uređivati naš životni prostor. Hoće ljubavi, hoće - obećajem ti!
Vjerujem da ste svi čuli za genijalnog Nate Berkusa. Američki dizajner interijera, čest i rado viđen gost u showu Oprah Winfrey, sad ima svoj vlastiti show. Mojoj sreći nije bilo kraja kad sam shvatila da se emitira i kod nas: dakle, za sve koje zanima, svaki dan u 11:10h na Novoj TV, The Nate Berkus Show. Kako se odlučiti za boju zidova, kako kupovati vintage namještaj, kako organizirati vašu make-up kolekciju, DIY komadi pokućstva, senzacionalni home-makeoveri - sve to možete naučiti gledajući njegovu emisiju. Doza kreativnosti je svakako potrebna ali i određena kreativnost se da naučiti pa stoga, bacite oko. Nate je također autor jako uspješne i prodavane knjige ''Home Rules'', a njegove dizajnerske komade možete naručiti i online. Ovaj plavooki genijalac sa predivnim osmijehom jednostavno osvaja, a da biste se u to i sami uvjerili skočite na ovdje i ovdje. A, ja Vam za kraj prilažem nekoliko fotki njegovih kreacija koje sam pronašla na netu, a većinu ih možete pronaći i na maloprije navedenim stranicama. Lajkate?
Do idućeg postanja, ljub ljub!

morate se složiti da je presladak!

dnevni boravak u kombinaciji bijele i zemljanih tonova

ponovno bijela + malo zemljanih tonova

slatka kuhinja, idealna za neku ladanjsku kuću

Nate očito voli bijelu boju

royal blue dnevni boravak

royal blue blagavaona (love the chairs!)

blagavaona u bijelim, smeđim i zlatnim nijansama

moj favorit, predivan dnevni boravak

ponedjeljak, 9. svibnja 2011.

Divine Design with Candice Olson.

Candice Olson je vodeća kanadska dizajnerica unutarnjih prostora. Ima svoju home-makeover emisiju ''Divine Design with Candice Olson'' koja je vrlo popularna u Americi i Kanadi, a autorica je i nekoliko izrazito uspješnih knjiga sa područja dizajna unutrašnjih prostora. Nakon što sam prvi puta naišla na njene emisije, to je bilo to - ljubav na prvi pogled. Klasično uređenje prostora sa daškom modernizma, svega pomalo, a ničeg previše. Namještaj od punog drva, prekrasne i smirujuće boje zidove, hrpe detalja koje iako djeluju kaotično ipak vrše svoje uloge u prostoru kao da su oduvijek tamo. Onaj WOW efekt nakon što Candice dohvati neki prostor je neizbježan. Kada ću početi uređivati svoj životni prostor, definitivno ću dovući ovu umjetnicu u Hrvatsku, kako god znam i umijem, haha. 
Gospođo Candice, moj naklon, a Vi uživajte u nekoliko njenih prekrasnih kreacija.

Izvor slika: www.hgtv.com/divine-design/

podrum - prostor za rekreaciju

spavaća soba

spavaća soba

MOJA buduća spavaća soba!

kuhinje su njena specijalnost

kuhinja + mini dnevni boravak