Davno sam pisala o novim počecima. Davno, kad sam još naivno mislila kako je nova frizura novi početak. Tada nisam ni sanjala da ću nekoliko mjeseci kasnije doći do zida i zatvorenih vrata, kako ću naići na hladnoću srca. Nisam ni sanjala da me život može tako dobrano isprašiti i kako će se promijeniti sve što imam i sve što znam. Nisam ni sanjala kako ću ponovno morati krenuti ispočetka, u neke nove stvarnosti, u ostvarenje nekih novih snova.
Život me natjerao da kroz mjesec dana moram sakupiti kofere i otići. Iz sigurnosti i učmalosti, u novi svijet. Daleko od svega i svih, od starih navika i poluispunjenih želja. Moram početi stvarati nove želje i nove snove, graditi nove kule i dopuštati novim ljudima da mi uđu pod kožu. Jesen nagovještava promjene - od sunčanih i vedrih dana prelazimo u šarenilo opadajućih boja, kiše i poneku maglu, potpunu neizvjesnost. Oh, a kakva jesen se sprema u mojoj stvarnosti!
Ne odlazim na kraj svijeta ali odlazim dovoljno daleko da me uhvati nostalgija i prije prve upakirane stvari. Dovoljno daleko u dovoljno nepoznato u dovoljnu neizvjesnost. I nameće se tisuće pitanja. Dali ću i tamo, 300km udaljena od svega što danas imam i znam, uspjeti? Uspjeti naći svoje mjesto pod Suncem? Dali ću i u tom gradu uspjeti naći dušu? Dali ću moći pronaći ljubav prema ravnici? I dali ću moći zavoljeti taj, danas, tako strani grad i u njemu pronaći, danas tako strano, prijateljsko lice? Mogu li ostaviti sve što imam i znam radi nečeg toliko neizvjesnog? Pritisak je velik ali još je veća odgovornost koja ne ostavlja mjesta za paniku. Ostaje tek par mjesta za borbeni stav, neuništiv duh i poneku kapljicu treme.
Odlazim... Ali ovog puta sa svojom sudbinom u svojim rukama. Bez mogućnosti vanjskih utjecaja. Odlazim. Idem. Da, idem. Idem tamo gdje je sve po mom...
photos: www.weheartit.com
 |
| ...niste me slomili, već samo dodatno motivirali... |
 |
| ...i nikad neću zaboraviti kako se smijati... |
 |
| ...teško je... ali postat ću bolja osoba... |
 |
| ...jer ću uvijek znati da se imam kome vratiti... |
 | ||||
| ...i da ću uvijek imati poljupce i zagrljaj Onog koji će me uvijek čekati... |
Prekrasan post! I ja sam si baš kao i ti prije 12. godina postavila to isto pitanje odlazeći živjeti u drugi grad. Sve je bilo tako strano, ljudi, ulice... trebalo je vremena da se prilagodim i priviknem. A sada sam i više nego sretna, vesela, bezbrižna, živim "samo svoj život" i uživam u njemu.
OdgovoriIzbrišiOd srca ti želim da i ti nađeš svoje sreću i svoje mjesto pod suncem, kiss.
predivne riječi za moje sjetno i zabrinuto popodne. hvala ti!
OdgovoriIzbrišiDraga, mi Slavonci smo ti vrlo dobronamjerni, gostoljubivi... tako da što se toga tiče nemaš brige! Brzo ćeš se ti uklopiti, a ko sam se ja uspjela u ZG-u s 14 godina, bogme ćeš i ti sada! Ne sumnjam u to i želim ti lijepi novi početak (ma zapravo je to samo nastavak) nečeg što ćeš ti bez sumnje svladati! Pusa!
OdgovoriIzbrišiBaš si me "potrefila" ovim postom...nakon jednog poraza moram prikupiti prnje i nastaviti dalje.
OdgovoriIzbrišiVjerujem da ćeš se snaći u Slavoniji, i da će taj početak biti ono pravo. Puno sreće :*
Srecno!
OdgovoriIzbrišiHvala svima na divnoj podršci i još divnijim riječima - divne ste mi. HVALA! :*
OdgovoriIzbriši