četvrtak, 30. prosinca 2010.

Novogodišnje odluke.

Zadnjih par dana su baš usrani. S oproštenjem. Ubija me suhi kašalj s kojim svaku minutu imam dojam da ću ispljunuti van oba plućna krila i pola utrobe. Zadnja tri dana zeza i temperatura. Primjerice, ujutro oko 9 još se lijeno provlačim po krevetu i osjećam se baš dobro, a toplomjer pokazuje predivnih 36.4. Baš sam se ponadala da će današnji dan biti bolji i bez temperature. Onda se ustanem i nakon doslovno pola sata se osjećam kao da me vlak pregazio, mjerim temperaturu i već je na 37. Pa kud prije?! Sva sam neka vajnava, a sutra je već Stara godina. Nije da imam neke spektakularne planove ali voljela bih bar biti taj dan zdrava i kako treba. A, opet, s druge strane, ne znam ni gdje ću za doček pa kako god okreneš, ne valja. Baš čudno raspoloženje, nisam si baš jasna...
Pošto će već doček po svemu sudeći biti nikakav, pa barem ću po drugi put u životu nakon 5 godina ponovno napisati svoje novogodišnje odluke. Inače nisam fan takvih amerikanizacija ali bolesna sam, ne mogu van i dosadno mi je. Pa kaj me košta? Pa krenimo:
U 2011. ću položiti Upravnu-faking-Znanost i s time si baciti ogromni teret sa kičme i srca. Jer to nije još jedan običan ispit u redu, to je ispit o kojem ovisi moja budućnost, faks, diploma, posao... Bilo bi vrijeme da ga se napokon riješim.
U 2011. ću konačno podavati i tih paaar ispita koji su mi ostali i bar početi pisati diplomski. Prvenstveno radi sebe ali i radi svoje mame. Previše je jadna već živaca izgubila radi mog faksa.
U 2011. ću konačno pročitati sve one knjige koje čuče u ormaru i pregledati sve one filmove i serije koji čuče na disku, a ja za njih nikako da uhvatim vremena.
U 2011. ću ponovno upisati tečajeve plesa i francuskog, da obnovim davno naučeno. I zaboravljeno.
U 2011. ću više ići u kazalište, na operu i balet, a i vući ću Dragog za sobom, ma koliko se bunio. Nema mu spasa.
U 2011. ću konačno izvaditi novu putovnicu i krenuti na put - Budimpešta, Salzburg, Graz, London, Rim, Pariz, Sarajevo, Beograd, oh, here I come.
U 2011. ću kupovati hrpe poklona svojem malom ljubimcu, nećaku, nazovimo ga Kokić i svaki put kad mu dođem u posjetu mu neću dati živjeti od silnog maženja.
U 2011. ću naći posao, kakav god on bio.
Za kraj, ostaje više jedna želja nego odluka, ne baš prenaročito ovisna o meni. Želim se udati... Ali pssst, nemojte nikome reći, neka to još ostane tajna. Makar, opet, svi već znaju tu moju tajnu ali dobro. Možda ako budem jaaako dobra mi se i ta želja ispunni. A, možda ću načas ugledati i Štrumfove. :)
Ljubim Vas sve!

srijeda, 29. prosinca 2010.

Koga eliminirati - ljude ili njihove štetne radnje?

Već dva dana vršim razgovore sa svojim Dragim o toj temi - dali u životu treba eliminirati štetne ljude ili njihove štetne radnje i štetne posljedice tih radnji. Kad kažem eliminirati, naravno, ne mislim da ih treba smaknuti, nego jednostavno, dali ih treba maknuti iz naših života. I dok je moj Dragi zagovornik ideje da treba eliminirati ljude, a na njihove ''gluposti'' se treba naviknuti jer je sve to sastavni dio života, ja osobno zagovaram potpuno drugačije stajalište. Naime, moj osobni stav je taj da je najlakše napraviti to da izrežeš nekoga iz svojeg života. Cik-cak i nema ga više. Da, to je najlakše. Ali uvijek sam bila osoba koja se otvoreno suočavala sa svakim problemom koji mi je dolazio i nikad rješavanje istog nisam ostavljala za sutra. Ista je stvar i sa ljudima. Nakon što sam prekinula sa bivšim dečkom, sama sam sebi obećala da više nikad neću nikome šutjeti ako on svojim postupcima mene izravno ''ubija''. Najlakše je nekog izrezati ali to nikako nije rješenje. Treba svakom problemu, svakoj negativnoj posljedici nečijeg negativnog ponašanja izravno i hrabro pogledati u oči. Suočiti se s tim i svima jasno dati do znanja da sa tobom nema šale. Da, nisi budala koju će svatko vrtjeti oko malog prsta kako njemu odgovara, da nisi ti na kraju krajeva osoba koja na sve pristaje i s kojom je lako manipulirati. Moj Dragi je baš takav kakva ja nikad ne bih željela biti. Ima potrebu da ga svi vole, da se nikad nikome ne zamjera i da uvijek radi ono što se od njega očekuje. I nikad se ne suočava otvoreno s problemima koji mu dolaze. A zašto? Zato jer je lakše samo smanjiti kontakte s osobama koji mu te probleme prouzrokuju, nego da se otvoreno o tim problemima razgovara i da svakoga postavi na njegovo, odgovarajuće mjesto. I da, to me izluđuje. Jer ja ću prva reći kada me nešto smeta, kada mi nečije ponašanje smeta, kad mislim da se netko ponaša kao neodgojeni idiot, ma tko ta osoba bila - moja mama, njegova mama, tata, brat, sestra, frendovi... Težim putem sam naučila da jednostavno ne možeš uvijek svima udovoljiti jer ma koliko se trudio, uvijek će se naći oni koji će biti nezadovoljni i koji će sav tvoj trud i želju uspjeti poniziti. Dobro znam da sam radi takvog stava nemalo puta proglašena ''otrovom'' ili ''kučkom'' ali sve manje mi je radi toga žao. Jer sam isto tako nemali broj puta tim stavom zaštitila ljude do kojih mi je stalo, a i sebe samu. Pokušavam takvo razmišljanje prenijeti na svog Dragog ali to i nije najjednostavnija misija. Ali ustrajat ću u tome, pod bilo koju cijenu jer neću dozvoliti da ga itko drugi uništava, a da on pasivno promatra i ne djeluje samo iz razloga da se svima svidi. Borba traje, dosta sam toga već postigla, ali ja nikad ne stajem na pola obavljena posla.
Zaključak svega ovoga je: nikada, iz vlastite dobrobiti, nemojte popuštati ''zlim'' ljudima iz straha od suočavanja sa njima. Nemojte ih eliminirati iz svojih života ali srežite im krila, vežite im jezike da njihov otrov ne može doprijeti do vas. Uvijek budite korak ispred njih. Uvijek budite bolji. Pošteniji. Spremni na fer igru. Jer davno sam pročitala jednu mudrost: ''Nije toliko opasna mržnja vaših neprijatelja, koliko njihovo prijateljstvo.'' Zapamtite, ljudi koji vas ponižavaju nisu vam prijatelji ali nemojte ih eliminirati, lakše ih je držati na oku i predvidjeti njihove radnje dok znate gdje su i što rade. Znam da se mnogi neće složiti sa mnom ali ja govorim iz iskustva... Svima ostalima ostavljam na volju da sami rješavaju takve situacije. Ovo je tek moj savjet. I zapamtite: keep your friends close, but your enemies even closer.
Ljubim Vas sve!

utorak, 28. prosinca 2010.

Blagdanska histerija.

Da, nisam pisala par dana jer jednostavno nikako nisam uspjela uhvatiti vremena. I mene je zahvatila bolest svima dobro znana kao ''blagdanska histerija''. A, ovaj Badnjak i Božić, kao i dani neposredno prije i poslije, doslovno su me izbacili iz papučica. Ispekla sam svoje prve samostalne kolače i bili su mljac, tek toliko da se pohvalim, čistila stan, bila u nabavi što namirnica, što poklona, a uspjela sam stići i na božićnu ispovijed - ove godine kao da je baš sve palo na moja leđa. Sam Božić je isto bio u ludnici: prvo doručak i ručak kod mojih, pa ručak kod djeda mog dečka, pa večera kod dečkove mame. Nakon sve te hrane i vozikanja po cijelom Zgbu uzduž i poprijeko, obavili smo još i misu na kojoj sam od umora skoro zaspala. Zaboga, Božić bi trebao biti dan odmora i mira, a moj se svake godine sve više i više pretvara u cirkus! Nikako da se malo odmorim jer je i nakon Božića tempo žestok - posjeti raznoraznim ljudima iz naše okoline, bjesomučno hodanje po dućanima sa namještajem u potrazi za idealnim dnevnim boravkom, kuhanje i svi ostali domaćinski poslovi, a planiranje Nove godine još nisam ni počela. Ali Nova godina je ove godine toliko kompleksno pitanje za koje trenutno sada nemam živaca, tako da ću ovih dana, toj temi posvetiti poseban post. Uh, jedva čekam da prođu ovi blagdani da se konačno malo naspavam i dođem k sebi jer me ovo preeeviše umara. 
Još ću se na nešto kratko osvrnuti u ovom postu, a da nema direktne veze sa blagdanima. Kako je prošao moj rođendan? :) Kratko i jasno, bilo je savršeno. Pivnica, fina piva, još finije čvarkuše i dva, tri pelina za raspoloženje, hrpa dragih ljudi, a još veća hrpa savršenih poklona. Puno šminkice, modnih dodataka, čokolade od marcipana, Lush proizvoda - sve što jedna (napola) cura može poželjeti. Mogu reći da mi je ovo bio jedan od najljepših rođendana ikad proslavljenih i samo se mogu nadati da će i svaki idući biti bar upola sličan ovome. I da, haha, ništa manje bitno, stvarno nisam potrošila puno novaca, a toga sam se najviše bojala.
Nekako sam bez veće inspiracije ovih dana, prouzrokovano umorom, tako da brže-bolje završavam ovaj post. Do idućeg, ljubim Vas sve! :*

PS: Dobila sam i prvu vjernu čitateljicu i kritičarku. Maybe, mila, hvala ti na tome, ne znaš koliko mi tvoja prisutnost ovdje znači.

četvrtak, 16. prosinca 2010.

Rođendansko veče iliti kako sam ponovno za jednu godinu starija.

Da, danas mi je rođendan. Jeeeej (ironija u glasu!!!). Da da, nisam toliko stara ali svejedno me prolaznost vremena oduvijek plašila. Skoro pa četvrt stoljeća za vratom. Divota! 
Zapravo, trebala bih se počet spremati za svoju wannabe feštu za najbliže prijatelje ali tako nekako odugovlačim sa tim. Strah me koliko ću love morati ostaviti, iako već 2-3 tjedna prilično kombiniram kako da iz svega toga izvučem najkraći ili, u ovom slučaju, najjeftiniji kraj. Teško je kad si student i kad si bez posla pa ovisiš o milostinjama koje kapaju sa strane. Iako već narednih par mjeseci bjesomučno tražim posao... Ali Ništa. Oh well, nekako ne planiram potrošiti više od 300kn da ga ubiješ, ne zato jer mi je teško dat više, nego jednostavno jer nemam. Iskemijat ću to sve nekako skupa. Valjda...
Ali ima nešto čemu se ustvari vrlo radujem, a u najužoj je vezi sa današnjim danom. Haha, možda sam i prozirna ali to su... Pokloni. :) Obožavam poklone, obožavam tu napetost prije nego ih otvorim i sreću kad ih napokon ugledam. Iako svaki put svima napomenem da stvarno pokloni nisu nužni, ipak stisnem figu u džepu i ponadam se da to nisu shvatili predoslovno. Prvi pokloni pristižu već od prošlog tjedna i zbilja su si ove godine ljudi dali truda - karta za koncert, torba, svilena marama i možda najdraži poklon dosada, moj novi crni kožni novčanik sa potpisom. Prva stvar koju uopće posjedujem, a da je dizajnerski komad. Tako da me iskreno vesele nove shiny stvari umotane u shiny blagdanske papire. Eto, dio mene još uvijek je jedno veliko dijete. Preveliko.
Ništa, morala bih gibat, puno stvari moram napraviti prije nego krenem, a moram se i dobro pomoliti Bogu da uspijem finanacijski na nogama izdržati ovu večer. Iduće godine, ništa od fešte, moram se početi držati jedne ''mudrosti'' koju sam davno pročitala koja glasi da bi ionako svakoj ženi iznad 20te trebalo zakonski zabraniti slavljenje rođendana. E daaa, gdje mi je pamet bila... :)
Trčim, jurim, žurim i ljubim Vas sve! 

srijeda, 15. prosinca 2010.

Ništa i Baš Ništa.

Već neko vrijeme sa jednim od svojih najboljih prijatelja, za potrebe bloga nazovimo ga Ret, vodim raspravu o Ništa i o Baš Ništa. Generalno nas nitko ne kuži o čemu pričamo ali nas te teme toliko zaokupe, da jednostavno rasprava i nakon mjesec i pol dana nikako ne jenjava. O čemu je zapravo riječ? Priča je predaleka i preširoka da mogu krenuti ispočetka pa ću maksimalno skratiti. Zapravo, poanta svega je u tome da smo Ret i ja nakon mnogih bjesomučnih isvađavanja i analiziranja shvatili da se zapravo ''naš'' pojam riječi Ništa podosta razlikuje od pojma Ništa ostatka (normalnog) svijeta. Pa nakon niza prcanja prvo s moje, a potom i s njegove strane, nekako smo uspjeli uglaviti postojanje ''The Baš Ništa Cluba'' i ''naše'' Ništa smo pretvorili u Baš Ništa. Tek toliko da ga razlikujemo od ostalih. Od normalnog Ništa.
Konfuzno? Hmmm, i ja kad ovo čitam, Ništa ne kužim. Ali da zapravo kužim, rekla bih da Baš Ništa ne kužim. Jel kužite? :) Ajde da sada to pojednostavim na naaaajjednostavniji mogući način: kad ja kažem da je bilo Ništa onda stvarno nije bilo Ništa. Ali... Tu dolazi caka. Ako kažem ''Ma nije bilo Baš Ništa'', onda možete biti sigurni da sam napravila neku žešću pizdariju i glupost. Tu smo se Ret i ja složili ali trebalo je doći do toga. Nije bilo lako. Konflikti doduše još uvijek iskrsnu ali u globalu, dogovorili smo stvar. Oboje skloni izvođenju gluposti, tako najbolje jedan drugom objašnjavamo koliki je njihov intenzitet bio. A, pošto nam je poimanje stvarnosti prilično deformirano od ostatka svijeta, a danas smo došli i do zaključka da nam percepcija oko stvari što se tiču nas osobno nije na nuli, nego ispod nje - e, baš tada, naš novostvoreni vokabular nam dobro opisuje pravo stanje stvari. Zapravo, najbolje funkcioniramo u tandemu, ja vidim stvari što se tiču njega, a on one koje se tiču mene, a Ništa i Baš Ništa u cijeloj priči dođu samo kao putokazi.
Vjerojatno će ova priča imati svoj nastavak, zapravo, ne sumnjam u to. Bilo bi prejednostavno da ostane samo na ovom.. A i kako već rekoh, sklona sam glupostima u žešćem obliku - tako da, nastavak je neminovan.
Dotad, ljubim Vas sve!

utorak, 14. prosinca 2010.

Tko sam ja?

Ja sam samo još jedna u nizu djevojaka koja želi pisati svoj vlastiti blog.
Kao klinka počela sam ispisivati stranice i stranice dnevnika. Dugo mi je ta aktivnost bila vrhunac dana. Samo sam čekala dojuriti iz škole, napraviti svoje kućanske obaveze, i onda sjesti u tih kutak svoje sobe i upisivati zabilješke tog dana. Dugo me to držalo, sve do prve godine fakulteta. A, onda sam se odlučila posvetiti ''pametnijim'' stvarima i prestati sa ispisivanjem stranica dnevnika. Koje li gluposti...
Danas, 5 godina nakon, vraćam se svom najdražem hobiju na svijetu - pisanju. Ovaj blog možda neće otkrivati detalje o mom životu ali sadržavat će moje poglede na svijet. I iskreno me nije briga dali će me itko čitati i diviti se mojim uratcima. Ja jedino ponovno želim pisati, pisati, pisati... I na taj način olakšavati si dušu.
Neću se više posebno predstavljati, tko želi, upoznat će me preko mojih postova i uroniti u šarolik svijet mojih razmišljanja, analiziranja i monologa. Ne garantiram dobru zabavu... Ali dosadno zasigurno neće biti.
Do idućeg čitanja, ljubim Vas sve koji ste se bar načas zaustavili na ovom blogu...