utorak, 26. srpnja 2011.

Naslijeđe Boleynovih.

Puno sam čitala ovo ljeto, trebalo je nadoknaditi zaostatke koji se nemilosrdno gomilaju tokom godine. A, jednostavno obožavam svoj instinkt što se knjiga tiče. Slučajno odabirem knjige, po naslovima pretpostavim dali će mi se nešto svidjeti ili ne, i rijetko griješim. Knjiga koja me potpuno oduševila ovo ljeto izabrana je istim načinom - svidio mi se naslov, a poželjela sam još naučiti o engleskoj povijesti i prevrtljivom Henriku VIII., pa se ''Naslijeđe Boleynovih'' činio kao logičan i idealan izbor.
 Ovaj zanimljiv roman o spletkama i intrigama na engleskom dvoru napisala je Philippa Gregory. Britanska književnica sa doktoratom iz književnosti u doba baroka. Proglašena je najprodavanijom autoricom prema NYT, a prema njenoj knjizi ''Druga sestra Boleyn'' snimljeni su TV serija za BBC i film. Potpuno upućena u stanje engleskog dvora za vrijeme vladavine dinastije Tudor, njeni uratci vrve stvarnim povijesnim osobama i činjenicama isprepletnim sa sjajnom fikcijskom pričom. Jedva čekam nabaviti i ostale njene romane, osim već spomenutih, tu su i ''Bijela kraljica'' i ''Kraljičina luda''.
Da se vratimo na moju literaturu broj 1 ovog ljeta. Autoričina zamisao je jasna, predstaviti čitateljstvu dvije najmanje poznate žene kralja Henrika VIII. - Annu od Clevesa i Katherine Howard, a kao treću priču upliće i lik Jane Boleyn, šogoricu druge žene Henrika VIII. - Anne Boleyn. Svaka od njih nalazi se na dvoru, najluđem dvoru tadašnje Europe, dvoru punom spletki i zakulisnih igara. Paralelne priče iz tri različita kuta nude punu perspektivu tadašnjih događaja. Anne od Clevesa, četvrta kraljica, Katherine Howard, njena dvorska dama i buduća kraljica, te Jane Boleyn, dvorska dama obiju kraljica - svaka na svoj način prepričava aktualne dvorske događaje - Anne naivno ali ipak mudro, Katherine djetinje razigrano i Jane licemjerno i pokvareno. Svaka na svoj način pokušava opstati i preživjeti, a dali im je to pošlo za rukom - provjerite u knjizi. 
Knjiga se brzo čita, radnja je dinamična i emotivna, a uz to, uz nju se puno uči. Gutala sam ovo djelce u dahu, sa strepnjom što će dalje biti, kako će se radnja odvijati. Lik jake žene u vremenu ženama nenaklonjenom lajtmotiv je svih romana ove autorice, a u ovom romanu možemo vidjeti lica triju žena, triju posve različitih žena koja svaka na svoj način žele preživjeti. Vrijeme u kojima je bilo dovoljno krivo misliti da bi ostali bez glave, vrijeme gdje je umiranje nasilnom smrću bez ijednog dokaza protiv vas, to je vrijeme gdje one pokušavaju naći svoje mjesto pod suncem. 
Dali sam Vas zainteresirala? Dali ćete potražiti ovu knjigu u obližnjim knjižarama? Sviđa li Vam se ovakav tip knjiga? Što ste vi čitali ovih dana? I najvažnije, dali želite više ovakvih postova?
Do čitanja, ljub ljub!

ponedjeljak, 25. srpnja 2011.

Odrasla sam.

Postoje one noći kada nisi sav svoj i kada si dovoljno lud da vrištiš i iskačeš iz kože i smiješ se sam sebi i svima ostalima koji te ne razumiju. Postoje te noći kada nesvjesno udaraš po slovima tastature i pišeš onaj trenutni tok misli koji te preplavljuje, makar znaš da to nikakvog smisla nema. U tim noćima sve je dopušteno jer si onako, potiho rečeno, malo lud i sve besmisleno dobiva smisao i sve ludo postaje sasvim normalno. 
Rijetko se događa takav trenutak da čuješ riječi za kojima čezneš cijeli život i onda ih olako odbaciš jer si predugo čekao i baš ove noći ti te riječi više ne trebaju. Čudni su ti sitni noćni sati kada si dopuštaš da odbaciš možda najveću avanturu svog života jer ti si baš večeras tako hoće i jer si tvrdoglavo glup, a zapravo sasvim priseban. Avanture - pif, tko ih treba više. Iako za njima trčiš cijeli život, baš večeras ti odgovara učmala pasivnost tvoje sadašnjice. Baš večeras ti odgovara sve ono staro, sve ono nevjerojatno dosadno, sve ono što čeznutljivo želiš promijeniti - baš večeras to grliš cijelim svojim bićem i ljubiš cijelim žarom. Bit će ti žao, sutra ili jednom, nije ni sasvim bitno. Bit će ti žao što nisi pristao na ludost koja je večeras sasvim normalno stanje. Bit će ti žao što večeras nisi rekao DA i napravio ono za čim čezneš. Makar je to sasvim pogrešno i nepotrebno, sasvim opasno izazivajuće. Večeras, baš večeras, je jedna od onih noći kad si sasvim lud i rastrojen i ne sasvim svoj i baš si večeras odlučio postupati kako treba i baš si večeras odlučio odbaciti avanturu radi sigurnosti i radi učmale sadašnjice.  
Postoje te noći, danas je jedna od njih. Čula sam što sam imala, što sam čekala, čula sam to i dokazala sve teorije ali hvala lijepo - idem dalje. Čula sam što sam trebala ali to ne znači da to prihvaćam. Možda ste zakasnili? Možda. Možda me strah? Možda.  Možda ću požaliti? Možda. Ali ipak ću dobiti nemjerljivu satisfakciju - postupila sam rastrojeno, ludo i pomalo glupo ali ipak, ispravno. Pif, tko bi rekao da ću se ikad hvaliti s tim da sam postupila ispravno? I da sam se odrekla nepromišljene avanture? Jesam li poludjela? Moguće ali ipak, ja bih rekla da sam samo malo odrasla.
Bit će mi žao - sutra ili jednom - bit će mi žao što cijeli život nisam postupala ispravno i što nisam imala više tih rastrojenih noći kada čujem ono za čim čeznem ali ipak ostajem prisebno svoja, odbacujem avanturu i pristajem na normalni tijek života. Tko bi rekao da taj trenutak može donijeti toliko olakšanje. Odrasla sam. I to mi se sviđa.

ponedjeljak, 11. srpnja 2011.

Prava Ja.

Bila je jesen i ona je to osjećala. Sve je nekako odlazilo, opadalo. Raskoš boja ublažavao je sivilo magle i kiše ali ponekako uzaludno. Lišće se kovitlalo popločenim putevima koji su vodili ravno do nje, ravno do onog drvoreda, toliko živopisnog da si bio od dojma da si upravo pao iz Monetovog kista ili Chopinove kompozicije. Ništa nije bilo stvarno i sve je bilo sasvim čudno i to ju je tješilo jer je  mogla vjerovati da se ovdje ipak ne radi o javi. Mogla je sebe uvjeriti u laž da će sve ovo proći i kako je sve sasvim nalik nekoj pomalo naopakoj bajci.
Jesen u svom punom sjaju, a ipak posve neodređena, doticala je kuteve njenih ispucalih usana. Stajala je tamo, ispod one breze, kao da se nalazi u snu, kose nemarno uvezane i razbarušene, stežući ruke oko struka svog novog kaputa – ispucalih usana. Bio je to sasvim novi svijet naspram onog na kakvog je navikla i zato se s takvom lakoćom uvjeravala da sve ovo nije njen život i da sve ovo nije njen svijet. Nije bilo ni mirisa kestena, kave i napola ugašenog nikotina, nije bilo one imele pod kojom je po prvi puta ugledala plavilo tih očiju, nije bilo ni one, sasvim spektakularne, crvene haljine koja je imala privilegiju prva osjetiti okus njegovog dodira. Nije svirao Chopin, niti je osjećala Bulgakova, niti je voda čarobno šuštala pretvarajući se u komadiće kristala pod njenim rukama. Sve je bilo drugačije, samo je raskoš boja jesenskih krošanja prividno mijenjao negdašnji raskoš boja njene duše. Lišće je opadalo, a s njime i njena vjera u bolje sutra, u ljude, a sve više i u iluziju da je sve ovo samo bajka i da ovo nije njen svijet.
''Gospodine! Odlučila sam nekoga voljeti. Dopustila sam sebi to pravo. Dopustila sam sebi da me zaneseš. Oprostite – zanesete! Mogla sam pretpostaviti da će do ovoga doći. Ili sam barem, trebala. Ali odlučila sam si dopustiti ovakve, meni sasvim neprimjerene, osjećaje. Strast. Ljubav. Sve ono što sam izbjegavala, desilo se. Meni – koji apsurd! I to sa tobom – oprostite, Vama – apsurd još veći! Samo znajte, to nisam bila Prava Ja. Prava Ja je neustrašiva, logična i sasvim razumna. Prava Ja sluša Chopina, opojeno ali sasvim razumski uživa i osjeća Bulgakova, ne zanosi se nad sitnicama. Prava Ja više od svega ne plače, ne vjeruje u bajke, ljubav smatra opijumom za nerazumne i što je najvažnije, nikada se ne ponižava. Prava Ja NIKADA ne bi napisala ove redove, niti bi ih Vi ikada pročitali. Ali ovo nisam Prava Ja – ovo su tek ostatci mene. Ovu mene, ovo Ja, ste Vi stvorili. I za to Vas smatram izravnim krivcem. Za kraj, molim, ako možete, spalite ove riječi, ne zovite me više, ne mislite na mene dok čujete Chopina i ne nalijećite slučajno na mene. Tamo gdje sam bila i gdje sada idem, tamo me više nećete naći. Prava - Stara Ja se upravo vratila i Prava - Stara Ja ne zna baš nikoga tko nosi Vaše ime. Jednom sam si dopustila Ljubav i Strast – ovi ostatci mene postali su imuni na iste. Pomalo ironija, ne čini Vam se? Ali ipak, tek toliko da se zna, bili smo tako blizu. I za to Vas, na koncu svega, dragi gospodine, proglašavam krivim – po svim točkama optužnice.''