četvrtak, 16. lipnja 2011.

Dokad ovako?

 ''Dali se ikada upitas koliko stvari na svetu nikad nije primetilo da si prosao kraj njih i nije ih ni briga dali uopste postojis?'' (Miroslav Antic)

Stvarno nisam imala ni najmanju namjeru napisati jos jedan post o tome kako prolazim cudan period. Ne volim siriti negativnu energiju oko sebe, na druge ljude, kad vec sama sebi ne uspijevam pomoci. Ali ovo sto prolazim odavno je prestalo biti ''cudno''. Postalo je tesko, pomalo neshvatljivo. I iako sam od depresija odustala tamo negdje sa 19 godina, ipak sam ponovno, 6 godina kasnije, pala u istu. Stvarno nemam potrebu nikoga opterecivati svojim, ne bas veselim, mislima, pa slobodno izbjegnite citanje ovog posta. Ali moram ga napisati.
Sto radim? Sto mi se to dogadja? Imam li pravo na takve osjecaje i takva razmisljanja? Odavno sam prestala biti klinka, pubertetlija, a vise nego ikada, danas se tako osjecam. Imam osjecaj, koji je sve stvarniji, da sto vise trcim, jurim, trudim se i zivciram, da stvari sve vise izmicu kontroli, a o osjecajima i da ne govorim. Grcevito drzim svoja 4 zida zivota u rukama ali stvari polako izmicu kontroli. Sve mi se raspada... Dani mi se svode na to da cekam neku novu, malo jacu neveru i da se raspadne sve sto sam zadnjih godina marljivo gradila. Dali si mogu to dopustiti? Dali bih uopce tako nesto mogla prezivjeti?
Ne radim problema gdje ih nema i ne pokusavam izmisliti nove da si popunim vrijeme. Nisam osoba koja voli komplikacije samo da mi ne bude dosadno. Prilicno sam osoba od malih rituala, volim osjecaj ususkanosti u svakodnevicu, sklona sam snovima kao spasu od zivotnih neminovnosti. Probleme rjesavam kako mi nadolaze, ne dopustajuci gomilanje. A, dogada mi sve suprotno. Nevere i oblaci, a zivot koji sam gradila sa toliko ljubavi polako se pretvara u zgariste. Kontrole vise nema, pitanje je dana kada cu popustiti u grcevitoj borbi da si zivot odrzim onakvim kakav je bio. Jos donedavno. Pretjerujem? Previse fataliziram? Moguce. Ali kada ste tako blizu cilja, tako blizu, i onda odjednom napadi sa svih strana, napadi koji vas mogu kostati svih umalo ostvarenih snova - fatalizam se onda nekako cini sasvim opravdan i dopusten. Valjda. 
Voljela bih opet imati 19. Biti onako ziva, ambiciozna, puna poleta. Nisam puno starija ali sam prilicno izbicevana vjetrovima iz svih smjerova, svih intenziteta. Jesam li ostvarila barem pola onoga o cemu sam tada sanjala, u sto sam cvrsto vjerovala? Ponesto ali ipak nedovoljno. Ne zadovoljavam se sa ''ponesto'', davno sam prestala. Ulozila sam sve sto imam u zivot koji zivim - sve snove i vrijeme, i zelje i mogucnosti, potrebe, najdublje osjecaje - a, to sada izmice. I tada se neminovno namece pitanje - za sto sam se trudila? 
Kazu da kada ti zivot zatvori vrata, uvijek negdje ostane otvoren prozor. A, ja imam osjecaj da su mi se zatvorila sva vrata, a da ova kucica simbolicno nazvana zivotom, prozora ni nema. Ponovno fataliziram ali ne znam drugacije. Nisam se spremila na ovo, ovo nije bio dio mojih planova. Kako se i dali se uopce boriti? Gdje da pronadem taj prozor da se kroz njega usunjam i time spasim ova 4 zida koja tako bezdusno klize iz mojih ruku? Ili da se jednostavno prepustim i pustim neveri da odradi svoje? 
Nisam ovo birala. Idem jos jednom lupiti glavom o zid, mozda ovaj put zid uspije popustiti i pasti. Upornost je vrlina, kazu. Dokad, pitam ja? Dokad? 

Broj komentara: 7:

  1. "Kazu da kada ti zivot zatvori vrata, uvijek negdje ostane otvoren prozor” to je odgovor na sva tvoja pitanja. Dobro pogledaj kroz taj prozor i vidjet ćeš nešto što će ti dati odgovor na sva tvoja pitanja i životne dileme.

    Pusa, bit će sve dobro:)

    OdgovoriIzbriši
  2. Svatko od nas prolazi takva razdoblja u životu neko jendom neko desetke puta. Svi se tada sjećamo nekih bojih starih vremena a zaboravljamo da nam ni tada nije bilo bajno, samo smo to potisnuli.

    Kada prođe sječat ćeš se svih ti misli u magli i ono zbog ćega si mislila da je bolje da te nema će biti zaboravljeno, potisnuto,...

    OdgovoriIzbriši
  3. ne znam šta da ti kažem... savjetovati nekog tko je u crnjaku baš i nema nekog smisla...
    šaljem ti jedan debeli virtualni zagrljaj i rame za plakanje - a poslije ću prosuti kakvu glupost da se imamo ćemu smijati ;-)

    OdgovoriIzbriši
  4. Ja sam nedavno prošla sličnu fazu. I čak ne mogu reći da je prošla, još ne. Međutim, ne pišem ti ovo da skrenem pažnju na sebe, nego da ti kažem da moraš, moraš, MORAŠ obratiti pažnju na sitne stvari. Sitnice u životu će te izvući van. Ne znam ni kako ni koje sitnice, ali znam da, dan za danom, pronađi jednu stvar kojoj ćeš se radovati, budi sebična, udovolji sebi. Problemi idu svojim tokom, ako na njih ne možeš uticati, počni da ih prihvataš. Ljubac :*

    OdgovoriIzbriši
  5. Hvala Vam svima na lijepim komentarima, riječima podrške, virtualnim zagrljajima i divnim savjetima. Ipaaak, posebno hvala Biberlee - nekoliko sam puta pročitala tvoje riječi i strašno su mi pomogle. Mislim da ću se tvog savjeta odsad držati svaki dan! Ljubac svima! <3

    OdgovoriIzbriši
  6. I ja kasnim. Drago mi je da sam ti pomogla i znaj da se uvijek možeš javiti :*

    OdgovoriIzbriši