srijeda, 23. ožujka 2011.

Sankcije ili priča o tome kako me opalilo Sunce.

Uspinjući se na Gornji grad, više me umaralo nervozno lupanje srca nego strmi put i svih 110 stepenica koje sam morala proći da dođem do cilja. Volim svoj Grad, a osobito njegovu povijesnu jezgru ali ipak svaki put dušu ostavim na pločniku uspinjući se tim stepenicama. Osobito kad znaš da te na vrhu čeka teror ispitivanja, pa makar to bilo i putem neformalnog druženja na konzultacijama. 
Laganim korakom, koji kao da želi odužiti vrijeme ulaska u kabinet, približavala sam se uskim hodnikom do sudbonosnih vrata. Već sam smišljala razne izgovore kako da izbjegnem to neugodno druženje, i baš kad sam odlučila dati petama vjetra, iza mene se začuje glas: ''Ajte kolegice, nejdete na strijeljanje, a da Vam nije palo na pamet da pobjegnete.'' Zelena u licu, lagano se osvrćem i uz strašno prisilan smiješak, odgovaram: ''Pa nisam ni mislila.'' - koja bezočna laž. Mladi asistent, moj krvnik zadnjih par tjedana, upitno je digao obrve ispod svojih naočala i uputio mi ''da, baš pogled'', a onda mi rukom signalizirao u kojem smjeru treba teći moje kretanje. Prema njegovom kabinetu, a ne prema izlaznim vratima. Gorko sam otpuhnula pramen kose sa lica i jednako gorkim korakom ušla u kabinet, odložila stvari i sjela. Nikada se neću moći riješiti te treme usmenih ispita i teškog osjećaja u želucu. Iako je asistent s kojim se zadnjih tjedana intenzivno družim jako susretljiv i željan pomoći, a nadasve simpatičan, ipak svaki put prije našeg ''druženja'' uz bespuća pravne stvarnosti, dođe mi da vrištim i pobjegnem na kraj svijeta, samo da ne moram sjediti tamo i raspravljati s njim o tom gradivu. Ipak, jako sam mu zahvalna što odvaja svoje vrijeme i pomaže mi kod savladavanja ove muke od predmeta, i teška srca priznajem, ipak je strašno simpatičan. I zgođušan, ako smijem primjetiti, što nije teško za pretpostaviti kada ugledaš horde kolegica koje čekaju na njegove konzultacije. Ovih tjedana razvili smo već i prilično prijateljski odnos, utoliko da ga već mogu pozdraviti sa jednostavnim ''Bok'', a ne s uštogljenim ''Dobar dan'' i da na momente mogu s njim popričati kao sa kolegom iz klupe, a ne kao sa nadređenim. Ali ipak svoj  zadatak da me što bolje pripremi za ispit shvatio je vrlo ozbiljno i nadasve profesionalno i stvarno me nije štedio. Ni danas nije bila iznimka - gotovo nakon sat vremena detaljne analize gradiva i propitivanja, moje lice je promijenilo oblik i cijeli spektar boja, a u glavi se vrtilo samo jedno pitanje: ''Kada li ćeš više biti gotov?''; sat vremena blebetanja učinilo je svoje. Nakon već valjda stotog pitanja, umorno sam uzdahnula i hvatala zrak, kad me prekinuo njegov tihi smijeh. Upitno sam ga i pomalo iznervirano pogledala, a on se lijeno bacio u svoj naslonjač i s, tek primjetnim, dalmatinskim naglaskom dodao: ''Dosta Vam je, kolegice?''. Napravila sam izraz lica kao da ću istog trena umrijeti, blago se osmjehnuvši u znak slaganja sa njegovim pitanjem. On je sad razvukao lice u širok osmijeh i dodao: ''E, pa tako Vam je to kad toliko puta izlazite na jedan pišljivi ispit, sad morate trpiti neke sankcije i mene kako Vas maltretiram.'' Bio si je sav samodopadan i samouvjeren i strašno ga je nasmijavala činjenica kako mi sad već ozbiljno ide na živce. A, samo dobar odgoj i činjenica da ću samo njemu zahvaljujući lakše položiti ovaj teror me savladao da ga ne pošaljem u rodno mjesto i da se ne pokupim i odem. Pfff, sankcije - kao da sam ja htjela se dovest do ove situacije i provoditi sunčana popodneva u tom mračnom i zagušljivom kabinetu umjesto vani na suncu, na kavi. ''Ovako ćemo'' - dodao je, ''još samo 10min i slobodna si. Jel može?'' Potvrdno sam kimnula glavom, a on je opet razvukao usta u najširi osmijeh koji je mogao imati. U sebi sam se istodobno nasmijala i preokrenula očima - ima nešto u tim Dalmatincima, neka doza dišpeta i slatke privlačnosti, samodopadnosti i samouvjerenosti. Uostalom, i sama hodam s jednim takvim primjerkom. Ali prvi put sam shvatila sve one djevojčice koje nervozno cupkaju pred vratima i sve crvene pred tim osmjehom. Ja sam već odrasla, niti crvenim u njegovoj prisutnosti, niti u prisutnosti bilo kojeg drugog muškarca, ali stvarno, ima nešto u njegovom osmijehu, a i taj ''i'm king of the world stav'' je sve to pakirao u jedan zanimljiv paket.
Napokon je prošlo i tih 10min, a sankcije su za ovaj put bile gotove i dok smo dogovarali gradivo za idući susret, ponovno je nabacio par zanimljivih i vjerojatno njemu humorističnih dosjetki i sve to popratio izvaljenim stavom u naslonjaču i tim osmijehom nad kojima tolike djevojčice glavu gube. Samo sam se nasmijala, pokupila materijale sa stola i bacila mu pogled i osmijeh koji je govorio ''Nisi baš toliko zgodan, uozbilji se i spusti ego'' ali bio je previše oduševljen sam sobom da bi mogao pročitati te signale. ''Do sutra, kolegice. I da se niste usudili pobjeći.'' - dodao je kroz smijeh. ''Do sutra. Obećajem da neću. Sankcije su sankcije.'' - nadodala sam. Izašavši van, nakon više od sat vremena provedenih u mračnom kabinetu, Sunce mi je opalilo lice. Ili sam barem tako sebi objasnila naglo crvenilo koje me preplavilo.

Broj komentara: 11:

  1. Ha ha! Meni nikad nije bilo jasno šta je zgodno u dotičnom, možda ona prgavost kojom pršti, nemam pojma... :)) Nizak je, pa mi je automatski neprivlačan... Ali da se nadovežem na Gornji grad, od svih zgrada faksa ta mi je najmrža, kad se sjetim atrija i sata frče me u želucu (čak i sad)! Brrr...

    OdgovoriIzbriši
  2. Haha, vidim da si ga prepoznala. :)) Ja ne znam objasnit - prgavost + samodopadnost + dobra doza umišljenosti. Ali mislim da je u osmijehu catch. :DD
    Jooj, ne pričaj mi o toj zgradi - najgora iskustva imam s ispitima koje sam gore polagala - od prve godine nadalje. Fuj fuj... :P

    OdgovoriIzbriši
  3. Jaoooo ....koja priča, poznato mi makar nemam veze sa Gornjim gradom.... jadna ti :( al izdrži, kako god on bio smodopadan uvijek će ostat Dalmoš :D

    OdgovoriIzbriši
  4. jel misliš na onnog koji je na pismenom često??? grozan je!!!!

    OdgovoriIzbriši
  5. Da da, baš on. Nije tako grozan kako se čini. Samo voli malo trenirat strogoću ali inače je čisto ok. Inače je ful simpatičan. ;)

    OdgovoriIzbriši
  6. ma nemojte mi gadit dalmatince... a kad položiš kladim se da će ti bit još draži ;-)

    OdgovoriIzbriši
  7. Ja ih ne mogu gadit niti da želim - hodam s jednim :DD A, očigledno sam i ovako slaba na njih, hehe. Dalmatinci FTW!!! ^^

    OdgovoriIzbriši
  8. Hehehe... i ja sam se danas na predavanju smeskala kao blesava jer nam je predavao slatki asistent :)

    OdgovoriIzbriši
  9. Hahaha, ja ovom gledam iz druge perspektive, i shvatam što te "muči" ali takav stav ne shvatam. Barem ga ja ne praktikujem prema studentima, a privatno čak i znam biti arogantna :D

    OdgovoriIzbriši
  10. @Biberlee - hahahaha, pa svi smo različiti, vjerojatno je u tome sva ljepota. :D arogancija je super, volim arogantnost. :DD

    OdgovoriIzbriši