utorak, 26. travnja 2011.

Odluka.

''Ne možeš se natjerati da osjećaš ono što ne osjećaš. Ali možeš se natjerati da postupiš ispravno.'' (Pearl Buck)


Korak naprijed. Dva nazad. I tako mjesecima.
Već je pomalo dosadio taj groteskni tango. Ni sa partnerom nisi prezadovoljan. Kada plešeš sa samim sobom, sa svojim ''unutarnjim JA'', a koji opasno proturiječi tvojem ''razumskom JA'' - tada to više ni nije ples. Tada se to pretvara u mučenje. Baš mučenje.
Oduprijeti se osjećajima, nije mala stvar. Osobito ako ti isti osjećaji pretendiraju na to da te unište. Korak naprijed, svakako. No, s druge strane, nisu li to oni isti osjećaji koji se baš danas i baš ovih dana po prvi puta javljaju? Nisu još bili ovdje i to ih čini nekako magično privlačnim. Da, dva nazad.
I opet početak.
Iza tebe splet prošlih dana, napola vedrih, a napola sivih. Iza tebe sigurna luka i mirno more. Razum ti nalaže da se vratiš. Vratiš tamo gdje je sve onako kako treba biti. Već si na putu da kreneš, kada ispred tebe zabljesnu nove boje, dosad neupoznate. Čitav splet novih životnih okolnosti, umotanih u blještavilo neba, boja i ... Da, osjećaja. Pružaš ruke, u želji da dohvatiš neku sitnicu od tih bolja, od tog neba. Od tih osjećaja. Pružaš ruke, nadajući se da ćeš se ponovno, pa bar na tren, osjetiti živim. I već kad si sasvim blizu, sasvim nadohvat cilju za kojeg ne uviđaš koliko strašno nalikuje provaliji, začuješ tihi vapaj iz daljine. Blagi krik. Osvrćeš se, a iza tebe, sigurna luka nestaje u plamenu. Mirno more uskovitlano razbija splet prošlih dana i sve ono poznato i stvarno. Sve ono što si nekad nazivao ''svojim''. I znaš da je dovoljan jedan korak da spasiš svoj svijet. Da spasiš sebe. I znaš da ćeš u još samo dva koraka dohvatiti nove boje, novo nebo, nove osjećaje i pritom samo još dodati vatre na već napola uništene uspomene. Na napola uništene ljude. I osjećaje, svakako.
Na tebi je red. Hoćeš li dohvatit novo nebo? I dopustiti nove osjećaje? Pritom ne uviđajući provaliju? Ili ćeš ipak postupiti ispravno? Na tebi je red...

srijeda, 20. travnja 2011.

Montevideo, Bog te video - Ostvarite snove.

Ne znam pisati objektivne recenzije filmova i knjiga. Obično me emocije ponesu, kao i većinu puta u životu, i onda odajem svoje subjektivno mišljenje prilično razgaljena srca. Pritom, glas se podiže i spušta, a ponekad i drhti, crvenim se u licu, bljeskam očima, lupam šakama o stol... Da, nisam nikad bila onaj čovjek koji može o stvarima koje me raduju ili rastužuju govoriti objektivno, realno, nepristrano. Uvijek se probudi onaj sanjar i ono dijete u meni pa emocije zagospodare cijelim mojim bićem. Pa sva moja suština i nutrina protitraju, a srce se otresa, a ni suze mi nisu strane. Kakvih li ludosti.
Film ''Montevideo, Bog te video'' je jedan od onih aspekata mog života o kojima ne mogu govoriti objektivno. Znam da zvuči glupo ako kažem da je to najbolji film koji sam ikada gledala; dobro, možda ne baš najbolji, a jedan od najemotivnijih i najtoplijih zasigurno. Dvije fatalne ljubavi, rivalstvo i prijateljstvo, jedan tim i jedan san - zvuči kao klišej ali vjerujte, ovo je klišej omotan u najljepše emocije koje čovjek može imati. Nije neka mudrost mene rasplakati kada su emocije u pitanju ali natjerati me da plačem dva i pol sata - to ni najvećima nije uspijevalo. Do danas. Nije da se ima na što plakati ali topli filmovi tako djeluju na mene.
''Život je kada imaš san i kada vjeruješ u njega. Kada ti se ostvari san, onda si pobijedio vrijeme.''
Ne sadržava li to onu najbitniju životnu istinu? Ne tjera li nas to naprijed? Naši snovi. Vjera u snove. Ostvarenje snova. Pobjeda nad vremenom. Duhovna besmrtnost. Da znaš da imaš san koji te može vinuti u zenit, u bespuća svemira. I kada imaš ono nešto, onaj slatki splet sretnih i nesretnih okolnosti koje te na koncu dovode do cilja. Do pobjede. Kada se stvari baš u pravom času poslože onako kako su oduvijek trebale biti.
Život je kada imaš san. I kada imaš prijatelje. Ali one prave prijatelje. Koji te ne sputavaju. Radi kojih si još bolji. Besmrtniji. Život je kada imaš san i kada vjeruješ u njega. Da, vjeruješ. Vjeruješ i onda kada te život nanese u blatnjavu i pokislu ulicu. Vjeruješ i onda kada se pruži ruka koja nudi neke nove okolnosti. San se nikada ne napušta. Barem se ne bi smio nikada napustiti. Ne isplati se živjeti ako zaboravimo sanjati. Jer što smo mi bez snova? Neispisan komad papira. A, zaslužujemo tako mnogo. Toliko više toga. Trebalo bi proglasiti zločincima sve one koji zaborave sanjati. Koji zaborave biti dijete.
Teško je biti sanjar u današnje vrijeme, priznajem. Ali ako nas oči u našim snovima ometaju, nabavimo povez. Povez koji zatvara oči, a otvara dušu. Ne gledajmo ako nas to spriječava u sanjanju i ako smo radi toga više odrasli, a manje djeca. Pa bolje da kroz svijet idemo povezanih očiju ali duše otvorene snovima. Ne dao Bog drugačije. Samo tako možemo ostvariti snove. Samo onda možemo pobijediti vrijeme. 
Jeste li pobijedili vrijeme? Ako niste, vrijeme je da nabavite povez i ostvarite svoje snove.

utorak, 19. travnja 2011.

Top 10 Hotties.

Pala mi na pamet slatka ideja kako da si zasladim dane. Evo liste mojih Top 10 Hot Muškaraca. Vidim, svi časopisi rade te neke liste, pa eto i mene u tom poslu. Znate kako kažu: ''Vidjela žaba da konje potkivaju pa i ona digla nogu'' - da, otprilike tako nekako. Nisam inspirirana za neke duže postove, pa do idućeg puta, ljubim Vas sve, ljub ljub!

10.) Taye Diggs





















9.) Axel Lund Svindal





















8.) Gerard Butler















7.) Vedran Ćorluka





















6.) Andreas Thorkildsen












5.) Josh Duhamel





















4.) Hayden Christensen




















3.) Jason Segel




















2.) Matthew McConaughey
















1.) Naravno, Moja Ljubav!

nedjelja, 17. travnja 2011.

Sretni dani.

Ovo će biti samo kratak post gdje ću s Vama podijeliti dvije stvari koje su mi apsolutno uljepšale ove dane. Inače, nije ovo baš moj period i nekako sam se sva pomalo prepustila sivilu. Pa svaku malu pobjedu dočekujem vrlo raširenog srca.
Prvo, Lalica sa Nails for fun imala je odličan giveaway na kojem sam pobijedila!!! Kao pravi nail-polish-freak, ne mogu Vam ni opisati svoju sreću kada sam pročitala svoje ime kao ono dobitno. Prilažem Vam i sliku da vidite što sam to lijepo osvojila, a koju sam preuzela sa Laličinog bloga. Lalica, draga, hvala ti puno!!! A, svi koji niste (a, znam da Vas nema puno) trkom na njen savršen blogić sa puno savršenih lakića i manikura.


Druga stvar koja mi je uspjela razvući itekakav osmijeh na lice ovih dana je činjenica što je moj blog prešao preko 3000 posjeta. Hvala svima koji ovdje navraćate, koji pratite, čitate, komentirate. Hvala Vam na podršci i lijepim riječima. Strašno sam samokritična po prirodi i znam da uvijek može i mora bolje pa ću se i nadalje truditi da to i ostvarim. Ali drago mi je što moji tekstovi padaju na plodno tlo, da sam uspjela naići na ljude koji me razumiju i koji se u mojim tekstovima pronalaze. Ovih dana sam dosta pisala, dosta mojih razmišljanja i emocija sam prenijela na papir. Kada dođe vrijeme, podijeliti ću ih sa Vama. A, to će biti uskoro, obećajem. A, dotad, još jednom, veliko i od srca HVALA svima koji ste tu. Bez Vas ništa ne bi bilo isto...
Puno Vas ljubi, a još više voli, 
Vaša Simply!

četvrtak, 14. travnja 2011.

Što je život bez Ljubavi?

Na ovaj tekst sam naišla na jednom YT uratku. Iako sam predano guglala, ipak nisam uspjela pronaći tko je autor. Ali nadam se da ne smeta. Samo uzmite trenutak. Pročitajte. Razmislite. Nađite sebe. Ništa više. Ništa manje. Trenutak je dovoljan. Posebno sam boldala dijelove u kojima sam se naročito pronašla, neka moja osobna shvaćanja pretočena u ove divne riječi.
Ljubim Vas sve, ljub ljub!
''Inteligencija bez Ljubavi čini te nemoralnim.
Pravednost bez Ljubavi čini te neumoljivim.
Diplomacija bez Ljubavi čini te licemjernim.
Uspjeh bez Ljubavi čini te arogantnim.
Bogatstvo bez Ljubavi čini te pohlepnim.
Ljubaznost bez Ljubavi čini te servilnim.
Siromaštvo bez Ljubavi čini te ponositim.
Ljepota bez Ljubavi čini te apsurdnim.
Autoritet bez Ljubavi čini te tiraninom.
Posao bez Ljubavi čini te robom.
Jednostavnost bez Ljubavi oduzima ti vrijednost.
Molitva bez Ljubavi čini te introvertiranim.
Zakon bez Ljubavi te pokorava.
Politika bez Ljubavi čini te egoistom.
Vjera bez Ljubavi čini te fanatikom.
Križ bez Ljubavi pretvara se u mučenje.
Život bez Ljubavi? Nema smisla...''
izvor slike: www.weheartit.com

srijeda, 13. travnja 2011.

Wishlist - San Peter, HERA i Robert Sever - torbe.

Kao i svaka žena, obožavam torbe. Nikad ih nemam dosta. I iako me jako privlači ovaj trend sa clutch torbama, ipak se još nisam odlučila na kupnju svog primjerka i ostajem vjerna velikim, ogromnim i glomaznim torbama u kojima nosim sve i svašta, u kojima reda nikad nema. Isto tako, obožavam print uzorke na gotovo svim modnim komadima, pa ako se print i torbe spoje u jedno - kod mene je to dobitna kombinacija. 
Ove godine, na Fashion.hr veliki hrvatski dizajner Robert Sever predstavio je svoju novu proljeće/ljeto 2011. kolekciju torbi HERA by Robert Sever koje su me pokosile s nogu i one dolaze u prodaju u kolovozu. Pod ovim imenom, skrivaju se dnevne, večernje i putne torbe koje predstavljaju jednostavnu modnu, bezvremensku klasiku.
Dotad, Kralj Printa u suradnji s poznatom kožarskom kućom, San Peter, izbacio je kolekciju koja prethodno nije predstavljena na modnim pistama i već je u prodaji. Zbilja nešto savršeno. Obožavam njegov rad, stvarno je jako talentiran, pa ni s ovim ljepoticama nije bilo drugačije. Uostalom, ova suradnja između Severa i San Petera već polako prerasta u brend i bio bi čisti grijeh da je drugačije.
Da ne duljim, bacite oko i nadam se da ćete dijeliti sa mnom moje oduševljenje ovim krasoticama. Ljubim Vas sve, ljub ljub!

utorak, 12. travnja 2011.

It feels my tummy says: 'Yummy'!

Volite fino papati poput mene? A, još više volite hodati po finim restoranima? E, pa onda je ovo post za Vas!
Da, ja volim fino pojest i popit, a ručkovi i večerice po restoranima su jedan od mojih dražih hobija. Trudim se svaki put otići na neko drugo mjesto da što više toga isprobam ali istodobno, volim se vraćati na mjesta koja su me već prije oduševila. Ako Vas zanima koji su to restorani u Zagrebu u koje se stalno vraćam, bacite oko na popis. Pokušati ću sve popratiti i odgovarajućim linkovima, pa da dobijete totalni uvid u ta mala carstva.

1.) China House - od rijeke kineskih restorana u Zagrebu, ovaj bih izdvojila kao svoj najdraži. Zašto? Pa prvenstveno zbog toga jer je omjer cijene, kvalitete i dobre usluge tamo najbolji. O interijerima ne vrijedi pričati jer su više-manje svi kineski u gradu na istu shemu (barem oni u kojima sam ja bila), dakle, puno crvene boje i razno-raznih kineskih ukrasa, a u pozadini originalna kineska glazba. Ugođaj za 10. A, jela koja Vam preporučam, kao moj osobni must-have, su: wan-tan juha, spring rolice, prženi ravioli, piletina sa currijem, piletina u slatko-kiselom umaku, svinjetina sa bambusom i kineskim gljivama i pržena patka u slatko-kiselom umaku. Grešno zadovoljstvo, nema šta!

2.) La Caramba - nažalost, sad već neko vrijeme zatvoreni meksički restoran. Postoje još dva u gradu, Mex Cantina i Karaka, od kojih sam bila u prvom i iako je skuplji, meni nije ni do koljena Carambi. Šteta! Iako, ako se ipak zaputite, svakako IZBJEGNITE meksičke juhe jer su strašno zasitne i lako Vam se može dogoditi da se fino najedete juhe, a ostalo neće imati gdje stati. A, svakako PROBAJTE famoznu enchiladu bueno - tortillu sa piletinom i vrhnjem - fantazija!

3.) Pivnica Medvedgrad - tamo sam čest gost jer nekako rado vikende sa društvom sa faksa provodim tamo. Ali, ove godine smo Dragi i ja tamo skoknuli i za Valentinovo i ugodno se iznenadili. Ne samo da imaju najbolju točenu pivu u gradu, nego im je i hrana odlična, a cijene i više nego povoljne. Za 80kn po osobi, oboje smo se prejeli, a usluga je također na visini zadatka. Moje preporuke: piletina u umaku od šampinjona, pečene police i juha od vrganja.

4.) Mitnica - definitivno najbolji roštilj u gradu! A, bogme i najpovoljniji. Iako sam interijer kao da govori da još živimo u Jugoslaviji sa crvenim kariranim stolnjacima, a tete konobarice nose one old school salonke na nogama, neka Vas izgled seoske krčme ne zavara. Baš iza tih neuglednih kulisa, krije se čitavo čudo dobre i povoljne hrane. Jedini veći minus im je zbilja loše bijelo vino. Ali ako niste vinoljupci poput mene, onda Vam to neće predstavljati veći problem. Moje preporuke: punjena vješalica (lungić), pljeskavice u umaku od kajmaka i ćevapi. I da, svakako nazovite dan prije nego mislite ići jer se lako može dogoditi da dođete tamo i izvisite - toliku imaju navalu.

5.) Klet Bunčić - u malom mjestu kraj Zagreba, zvanom Dugo Selo. Prilično su razvikani jer se tamo vrlo često organiziraju i vjenčanja, a vikendom imaju i plesnjake uz živu glazbu ali idealno mjesto za slaviti neke veće događaje kao što su rođendani, svadbe, momačke i djevojačke večeri, proslave diplome. Hrana je zbilja dobra, jedino vole malo presoliti meso s roštilja jer to potiče žeđ pa time prilično zarade na prodaji (alkoholnih) pića, pa radije uzmite nešto kuhano. Jer se lako može desiti da ostanete praznih novčanika jer ste sve novce pretočili u piće. Iskustvo, drage, iskustvo! Ali imaju super poslugu i sam ambijent je krasan, pa se zato tamo rado vraćamo.

To je zasad moja mala lista gastro poslastica u Zagrebu (i okolici). Kroz 2 tjedna Dragi i ja slavimo 4 i 1/2 godine veze, pošto iz nekih razloga nismo mogli obilježiti samu 4. godišnjicu, pa smo već danas sastavili listu od 10 restorana u kojima dosad nismo bili. Sada dolazi i onaj teži dio, izabrati iz te listi pobjednika. Između ostalog, na listi su: Boban, Sofra (bosanski), Fellini (talijanski), Hellas (grčki), Baschiera... Uh, bit će tu posla, već vidim. A, da i ne napominjem kolika me glad sad uhvatila. Ništa, najbolje da ja odjašem u suton prema kuhinji. 
A, imate li Vi kakvih prijedloga gdje se fino papa u Hrvatskoj, ne nužno samo u Zagrebu? Znam da Vas dosta čita moj blog, a da ste iz Srbije, pa zanimaju me i Vaše preporuke jer (navodno) već ovo ljeto planiram do Beograda. Pa da i tamo iskušam gastro ponudu. 
Do idućeg postanja, ljubim Vas sve, ljub ljub!

ponedjeljak, 11. travnja 2011.

H&M-manija u Suncem okupanom Zagrebu ft. Velvet!

Da, i mene je zahvatila ta boleština zvana ''H&M-manija'' koja Zagreb trese već dobrih tjedan dana. Naoružana osmijehom i vrećom strpljenja zaputila sam se danas na Cvjetni.













Gužve su i dalje strašne, Zagreb i dalje vrvi vrećicama ovog novog modnog čuda, a tko sam ja da tome odolim? Ulov je bio uspješan, za ovaj put, a sigurno ću se još vraćati. Sigurno bih kupila još par komadića robice ali nije mi se dalo čekati na redu za garderobu. Tako da ovaj put ''samo'' haljinica u preslatkoj prljavo-rozoj bojici, a dobila sam i par pohvala da mi stoji kao da je po meni šivana. Bacite look na sličice. Meni je baš slatka.


















A, da ovaj sunčan dan može biti još savršeniji, e, u to nisam vjerovala. Ali na prijedlog Jelene sa bloga Ko ne voli cipele, ne voli ni ljude, zaputila sam se u jedan meni, do danas, nepoznat kafić imenom Velvet. I odmah se rodila ljubav na prvi pogled - osjetila sam na momenat dašak Francuske i Provanse, dok sam pila najfiniju kavu na svijetu, a ptice su neodoljivo pjevušile svoju simfonijicu, a lagani vjetrić mi je mrsio kosu. Sitnice koje život znače, baš. Moje novo utočište i bijeg od realnosti.

Do idućeg postanja, ljubim Vas sve, ljub ljub!

(izvor prve slike)

nedjelja, 10. travnja 2011.

Bačene Mrvice ili Pismo Slomljenog Srca.

2.11.1985., subota, Zagreb /22h/

Tako je malo potrebno da se čovjek osjeti sam i ostavljen. Riječ, dvije, a možda i ništa. Priznati krivnju, jednostavno, priznati je? I to je lako. Ali čemu?
Kao da dobivaju na pažnji stalne crne slutnje, sakrivene negdje u dubini, one crne slutnje što obuzimaju tijelo i dušu nekad, a radi nekog... I taman misliš da nestaju, a one dobiju povoda, više željenog nego slučajnog; baš s namjerom su izazvane.
Od samog početka sigurnost nije bila prevelika; želja je znatna, a potreba zbunjujuća. Možda se i to nije znalo protumačiti ali sve je vodilo k vjerovanju u nešto veliko. Da li se svi znaju predati nekom onoliko koliko to stvarno žele, teško je reći. Neka ostane pretpostavka da ne znaju. Možda i kod predaje pokušaji nisu dovoljni, barem ne oni prvi, iako se individui čini da je učinjeno više od mogućeg. Možda je nastojanje prilagođavanja tako teško da se za sitnicu gubi mnogo energije jer prilagoditi se nekome, za sve, u svemu, nije mala stvar.
Ali pokazati želju, zar već to nije mnogo? Pokušati makar, pokušati. Kod nekih se to može smatrati ogromnim korakom. Trebamo znati, vrijedi samo za neke. Nekada razočarenje lako dolazi. Biti povrijeđen, makar kako teško palo, ne daje mjesta razumu. Ili ga baš razumu daje.
Tko ima pravo da sakuplja bačene mrvice? Tko može i smije bacati mrvice? Zar je moguće tretirati sve što je bilo do sada samo bačenim mrvicama? O budućnosti se ne treba starati jer...
Nije li vrijedno razmisliti nad bačenim mrvicama? Nisu li za osudu oni što ih kupe, a pred njima stoji bogatstvo ovog svijeta, nisu li za osudu oni što ih bacaju očajnicima što su spali na to da pokupe koju mrvicu zbog svoje zaslijepljenosti?
Kad čovjek, inače nepovjerljiv, počinje vjerovati u nešto, možda i prvi put, sigurno je da pokušava naći dobra opravdanja. Barem dio argumenata za koje smatra da su važni, prvi, jaki. Ako mu duže vrijeme prođe da shvati da nešto može biti normalno, što je inače godinama smatrao unaprijed nemogućim, kad se provede deset, sto, dvjesto dana ili noći zajedno, kad želje  prelaze okvire razuma ili normalnoga - što bi to trebalo biti?  Kako li bi se to moglo nazvati?
Da li bačenim mrvicama?
Tko ima pravo, tko to smije i može, tko si može dozvoliti tako nešto? Da li je nekome potrebna takova duševna hrana, nije li to ono izrečeno samo jednu noć prije, ono dokazivanje, ono igranje...
Biti zajedno! Za to su potrebne bar dvije osobe. Zajedno se može biti slučajno, iako matematičari ne vjeruju u slučajnost, a može se biti i onda kada se to želi.
Nije loše vjerovati da su želje bile razlogom za ono ''zajedno'', nije bitno koliko puta, ali niti je malo, iako ne i dovoljno. Da li se koristio svaki mogući trenutak nije poznato, porote nema, teško je procijeniti.
Odbiti da se bude zajedno nikada nije bilo u pravilima, a bio je jedan slučaj koji su neki prekršli, provevši sami sa sobom nekoliko sati, jedno popodne i dio predvečeri, i onako nesigurni i ignorirani, ludi i neshvaćeni, čekali dugo u dvorištu, razmišljajući o mnogočemu, i lijepom i ružnom. Možda se znalo, a vjeruje se da se moralo znati, da ih je neko odbijanje jako, jako pogodilo, da se to nije moralo učiniti i da se nešto takvo nije trebalo učiniti. I kao da se sve zaboravilo. Ostalo je samo sjećanje na jednog gosta što u svojoj mizernosti nije mogao smiriti ruke da ne drhte, glas da ne daje osjećaj potpune zbunjenosti. Da sve to nije bilo dovoljno, pokušaj jedan tek.
Neophodno je učiniti isto ponovno, poslije određenog vremena, koje je imalo karakteristiku smirivanja, važno je ne primiti mrvicu, ponovno...
Nema više mjesta i snage za komentar. Reklo bi se: ''Šta je - tu je''.
Biti nedjeljom u Gradu nije ništa posebno. Ulazi se autoputom, prolazi se preko petlje. Pogled treba držati ravno. Da li se dugo zadržati? Ne. Posao traje pola sata. Parking naći negdje blizu i popiti kavu, dvije u ''Dubrovniku''. Neki su to baš željeli, oni što nisu daleko, oni što su tu, na dohvat ruke. Samo pruga, cesta...
Da, oni to nisu željeli drugačije. Oni su imali razloga da razborito rasuđuju i pričaju o ponedjeljku. Oni moraju čuvati sebe od uništavanja i povreda. Njima ne trebaju mrvice. Bačene mrvice.

četvrtak, 7. travnja 2011.

Gospodin Idealni.

Po prirodi sam inače dosta sklona idealiziranju i sanjarenju. Tako i kada sam kao klinka u srednjoj školi zamišljala kako bi trebao izgledati moj Gospodin Idealni, redovito sam pretjerivala. Doduše, to tek sada kako treba uviđam ali tada sam bilo prilično odlučna. Željela sam visokog i snažnog muškarca, dubokih očiju, još dubljeg glasa, šarmantnog pogleda i zavodljivog osmijeha. Pametnog, dragog, dobre duše, načitanog. Nekog tko će voljeti knjige i filmove, politiku, ekonomiju, pravo. Nekog s kim ću moći pričati o svemu. Staloženog, mirnog, a istodobno zavodljivog. Nekog vjernog. Nekog u koga ću imati potpuno povjerenje. Odriješitog. Onoga koji zna reći kad je dosta, koji zna presjeći stvari i lupiti šakom o stol. Odlučnog. Nekog punog karizme i dobre energije. Nekog tko će biti moj bastion, moja potpora i vjetar u leđa. Nekog tko će me gurnuti u izazove, a istodobno izvlačiti me iz životnih kriza. Željela sam uspješnog i samosvjesnog muškarca uz kojeg ću se osjećati sigurno, zaštićeno, voljeno. I živo. Jesam li željela nemoguće?
Danas, 10ak godina kasnije, sa 5 godina veze iza sebe - jesam li pronašla svog Gospodina Idealnog?  Hmmm, po ovom popisu i opisu koji sam gore navela - teško. Da, On je visok i snažan, dubokih očiju, još dubljeg glasa. Ali osmijeh mu nije zavodljiv nego djetinje iskren. Pogled mu nije šarmantan nego uplašen i plah. Da, On je pametan i drag i dobre duše. Načitan? Hmm, ako su kriterij knjige o svim vrstama prometa i ratne opreme, onda da, načitan je. Ali On knjige ne voli, oko filmova se rijetko složimo, a politika, pravo i ekonomija su mu strani pojmovi. Ali da, s Njim mogu pričati o svemu, On je moja osoba od povjerenja, vjeran poput psa. Ali opet, On nije odriješit, odlučan, pun samopouzdanja. On ne zna presjeći stvari i lupiti šakom o stol. U većini slučajeva sam ja Njegov bastion i vjetar u leđa. Umjesto karizme i dobre energije, dobila sam osobu punu životnih trauma, polomljene duše i neopravdanih kompleksa. Dobila sam krhoktine čovjeka previše povrijeđenog u životu. Ali nisam otišla. Uzela sam svaki komadić njegove polomljene duše i ljubavlju ga sastavljala natrag, u živo biće. Upalila sam vatru u njegovim očima.Gurala sam ga u izazove, a istodobno izvlačila iz životnih kriza. Ja sam postala ona koja je uspješna, odlučna i samosvjesna uz koju se On osjeća sigurno, zaštićeno, voljeno. I živo. Dali žalim zbog toga? Sigurno odgovaram: NE! Jer me ta njegova ranjivost izgradila. Naučila sam biti aktivna i prodorna, za dvoje. Kao Bambija sam ga postavila na noge i nježno gurala ka novim pobjedama. Ja sam bila ta koja je probijala granica, a Njega sam uvijek vukla za sobom. Zapravo, zajedno smo rušili granice. Njegove mane sam pretvorila u svoje vrline. U naše vrline. Mnogo puta preuzevši inicijativu, učila sam Njega kako da bude čvršći. Punila ga energijom i samopouzdanjem. Zahvaljujući Njemu i njegovoj tihoj i preplašenoj ljubavi, ponajprije sam izgradila sebe, a potom i nas. On je bio moja mirna luka, sklonište od nevere, a ja njegov vjetar u leđa. Malo samo zamijenili uloge ali dali je to zaista bitno?
Zapravo, baš sam shvatila da je moj Dragi moj Gospodin Idealni. Njegova ljubav me promijenila nabolje, uvijek je ovdje  kada god imam problema, uvijek me svojom tišinom i mirnim pristupom urazumi i dovede na pravi put. Moja energija i Njegova tišina su zapravo dobitna kombinacija. Zato sada shvaćam, ne treba si zadavati okvire jer baš ono izvan njih je zapravo ono najljepše što ti život nosi.

UPDATE: Malo privatnih slikica za kraj!



PS: Ljubavi, hvala ti na svemu!

srijeda, 6. travnja 2011.

Prvi (i ne tako kvalitetno odrađen) swatch!!! OPI - Met On The Internet!

Oke, nakon gotovo cjelodnevnog jučerašnjeg mučenja sa fotićem, ipak smo uspostavili nekakvu suradnju i uspjeli napraviti 7-8, više-manje, dobrih fotki, a informacije radi, ispucano ih je 40. Iako sam bila sretna što sam uopće uspjela snimiti to što sam snimila, oduševljenje mi je naglo nestalo kad sam vidjela kako fotke izgledaju na  ekranu. Onak, bitno da ja imam fotić s kojim se poštena slika ne da uhvatiti ali zato kad ulovi, e onda se svaka nepravilnost u lakiranju vidi iz aviona. Pa mi je došlo da uopće ne objavim ovaj post, da sve izbrišem i da na ovu epizodu zvanu ''moj prvi swatch'' jednostavno zaboravim. Ali onda ipak, želim ovo podijeliti sa Vama, koliko god loše bilo odrađeno, da kasnije mogu vidjeti napredak. Znam da ovdje ima strastvenih lakoljubaca i njima se unaprijed ispričavam na ovom lošem swatchu. Idući put ću biti bolja, obećajem. Ili idućeg puta ni neće biti. :sigh:
Ugl, htjela sam Vam pokazat swatch jednog od dražih lakića iz moje kolekcije: OPI - Met On The Internet. Boja? Paaaa, ovisi o svijetlu ali doslovno. Lijepa crvenkasta sa ružičastim podtonovima, onako, mene lagano vuče na nježniju nijansu fuksije. Moj Dragi kaže da je to crvena boja, frendica da je plameno-pinky, a meni je baš svejedno. Baš mi lijepo izgleda, kakogod se on deklarirao. Inače, jako jako volim OPI lakove jer se izuzetno lako nanose, u jednom potezu i dovoljan im je jedan sloj da dobiješ pravu boju. Ali navike radi, ja uvijek stavljam dva. Kao, da se osiguram. Zavirite u fotke da dobijete (kakav-takav) uvid.
Opet se ispričavam na lošim fotkama, na lošem lakiranju i svemu ostalom lošem, a ovdje toga ima napretek. Nadam se da ne zamjerate prejako. Obećajem, ali stvarno obećajem, idući puta ću se još više potruditi. I biti bolja. OBEĆAJEM!
Ljubim Vas sve, ljub ljub!


utorak, 5. travnja 2011.

Mala slušaonica.

Ludim cijelo jutro i svađam se sa fotićem koji odbija suradnju i ne želi uslikati jednu do dvije poštene slike. A, ima premalo opcija da bi se na njemu išta dalo podesiti. Toliko me uspio izbaciti iz takta jer imam ideju za super post koju ne mogu realizirati, da sam odlučila skoknut do YT-a i pustiti si par stvarčica da se smirim i dođem k sebi. Tako će ovaj post biti mala slušaonica, umjesto zamišljenog posta sa swatchevima nekih novih i nekih starih lakića. Ali čim se Gospodin Fotić odobrovolji, odmah ću šibnuti sve slikice na blog. Dotad, uživajte u mojim malim glazbenim izborima. Ljubim Vas sve!








PS: Danas mi baš ništa ne ide od ruke, mučim se s ovim postom već više od sat vremena! Ništa, sutra je novi dan, pa će biti bolje. Ljubim Vas sve!

ponedjeljak, 4. travnja 2011.

Lijeno proljeće.

Odkad sija ovo Sunce u Zagrebu, u mene se uvukla neka fjaka. Onako, rastvorim sve prozore pa kauč namjestim taman na ono mjesto gdje Sunce najviše dopire i onda tako žmirkam, i žmirkam, i žmirkam. I ništa mi se neda, samo bih se tako lijeno protezala i uživala. Eventualno, ako sam dobre volje, uzmem zakon u ruke pa to malo proučavam ali brzo me pusti volja i savlada san. Baš neko lijeno proljeće ovo 2011.
U subotu sam lijeno sjedila uz Bundek, srkala kavu, bacala kamenčiće u vodu, imala mali fotosešn, čituckala svoje papire koje vječno vučem za sobom kao Sveti Gral. Na momente mi je dolazilo da izujem cipelice sa nogu i prošećem novi CG lakić po hladnoj vodi ali sam na koncu odustala i samo nastavila lijeno guštati u tom obožavanom Suncu. Da, ovo vrijeme baš nije najbolji izbor za produktivnost jer poziva na prosto uživanje i neki sunčani hedonizam, a ja baš imam toliko posla da ne znam gdje da se prije okrenem i s čime da prije započnem.
Fotkala sam dosta ovih dana: mir vode, Sunčano ljenčarenje, nove lakiće, svoj novookrunjeni proljetni hedonizam i sve te fotke čekaju na svoju objavu i na svojih 5 minuta slave ali ne danas, nekom idućom prvom prilikom. Danas me još Sunce opija kroz prozor, danas još lijeno uživam u žmirkanju i protezanju, dok lijeno svira Norah Jones, dok lijeno proučavam bespuća pravne zbilje, dok lijeno razmišljam kako će od idućeg tjedna sve biti bolje i kako će se produktivnost vratiti. Možda bi mi trebalo malo kiše. Tko zna?
Do idućeg, malo energičnijeg, postanja, ljubim Vas, baš sve, lijenim i sunčanim poljupcima!