Nakon dana kiše, moj Grad je obasjalo Sunce.
Svi smo se izvukli iz sivila i nabacili osmijehe. Krenuli u šetnje parkovima. Kave su se ispijale na terasama. A, ptice su pjevale. Kakve li sreće...
Tada je u moj život ušetao On; visok, nasmijan i mlad.
Osvojio me brzo, bez previše mudrovanja, bez suviše pametnih riječi.
Osvojio me njegov osmjeh i plava dubina njegovih očiju. Iskrenost njegova srca. Djetinja iskrenost. A, to se ne zaboravlja... Olako se uvukao u pod moju kožu i ušetao mi u krv.
Kao da se oduvijek znamo. Kao da je oduvijek moj.
Učio me novim svjetovima. Davao mi svoju nježnost, svoje vrijeme. Dizao me do Sunca, Mjeseca, oblaka i raspjevanih ptica. A, ja sam njemu davala sebe. Cijelu sebe. Voljela ga na neki čudan način. Na samo naš način.
Bili smo sretni, samo tako. Samo tako...
Pt.2.
Nakon dana Sunca, moj Grad zalile su kiše.
Svi smo se uvukli u sivilo i sakrili osmijehe. Šetnje su postajale sve rjeđe. Kave smo ispijali u mračnim kutevima gradskih kavana. Ptice su pjevale vrlo rijetko, gotovo nikad. Kakve li tuge, kakvog li sivila...
Tada je iz mog života odšetao On; visok, nasmijan i mlad.
Bez previše mudrovanja, bez suviše pametnih riječi.
Ohladio se njegov osmijeh i plava dubina njegovih očiju. Iskrenost njegova srca. Djetinja iskrenost. A, to se ne zaboravlja... Izvukao se iz moje kože, iz moje krvi.
Kao da se nikada nismo ni znali. Kao da nikada nije bio moj.
Srušio je moje novo upoznate svjetove. Oduzeo mi svoju nježnost, svoje vrijeme. Prekrio je Sunce, Mjesec, oblake. Utišao raspjevane ptice. A, ja sam mu se i dalje neumorno davala. Voljela ga na neki čudan način. Na samo moj način.
Sreće je nestalo, samo tako. Samo tako...
Pt.3.
Danas, ponovno se smijem.
Na plavu dubinu onih očiju rijetko se sjetim.
Djetinje iskrenosti davno sam se odrekla. Shvatila da je nema.
I kada sretnem tu pojavu, te plave oči, spoznajem u njima neku tugu. Neku sjetnu crtu.
Dali se i On ponekad sjeti onog našeg Sunca?
Ili pamti samo one naše kiše?
Sjeti li se ponekad mojih ugaslih očiju, tog proljeća? I napukle duše?
Iskreno? Zar je to više uopće važno?
Iskreno? Ni najmanje, više...
PS: Ovo je priča/pjesma koju sam napisala prije davnih šest godina, kao djevojčica od 19 godina koja je tek počela živjeti i koja je doživjela svoj prvi ljubavni ''brodolom''. Pronašla sam je među starim papirima i sa osmjehom je pročitala i prisjetila se tih davnih dana. Pa sam se je odlučila podijeliti sa Vama, svoje stare uspomene i jednu staru mene. Nadam se Vam se sviđa; nije umjetničko djelo ali ponekad, tako nabacane riječi su dovoljne da se u mah vrate neke davne emocije, neki davni dani.
Ljubim Vas sve!
Hahahaha! draga moja, ja se uopće ne smijem ovom lijepom postu nego nečem drugom čem ćeš se ti nasmijati nakon što pročitaš moj komentar koji neće biti kratak! :) Dakle... Kažeš moj blog ti je sjeo na prvu, ja sam se uspjela pronaći u tvojim rečenicama i stilu pisanja koji mi paše... I onda... Letimice čitam blog... I naiđem na post o ljudima i štetnim radnjama i štetnim posljedicama i pomislim si da ti zapravo studiraš pravo (odaje te izbor rečenica hoćeš - nećeš :D):)) da bih to pročitala u nekom od sljedećih postova! :D I onda sve postane jasno, od onog "na prvu" do stila pisanja jer eto slučajnosti na istom smo faksu - tko nas može razumjeti bolje nego jedna drugu? :)) Možda smo skupa pisale neki od pismenih, ćakulale u grču u hodniku dok se čeka usmeni, satima čekale upis pred refradom, odgovarale skupa... Možda! Ali jedno je sigurno, obje smo prošle torturu "nikad nije dovoljno", ubijanje samopouzdanja, psihički slom... :)) Hehehehe... Spremaš upravnu znanost kažeš? Bolonjac ili po starom? Ako šta ustrebaš znaš gdje ćeš me naći,bez obzira radilo se o unutrašnjim morskim vodama, Pusiću ili prostom podizanju morala! :D Kiss kolegice!
OdgovoriIzbrišiAaaaa, pa i ti si kolegica, vidi vidi. Imaš pravo, to objašnjava mnoge stvari, međusobna simpatiziranja... :))
OdgovoriIzbrišiMožda, sve je moguće, osobito na našem faksu. Možda se znamo iz jednostavnog prolaza, kada smo si znakom odobravanja poduprle prije nekog od usmenih. Toliko je mogućih situacija... :))
Da, uz me zaokuplja i muči i radi nje ne spavam noćima ali ostavila sam je za neka sretnija vremena. Bolonjac sam, da, prva generacija bolonjaca, zapravo. ;)) Al trenutno ratujem sa mp-om, Valentinovo će biti moj dan. :DD
I rekla sam već u jednom od postova, koliko god volim svoj faks i ne mogu se zamisliti na nijednom drugom mjestu, isto toliko radi njega ne spavam noćima i ništa me više emocionalno ne ubija na trenutke. Al tješim se, još samo 10 ispita. SAMO. Pusa! :**
Onda, hoćemo ove godine diplomirat ili nećemo? :)) Meni je ostalo malo manje (stari program). Ma nije mp takav bauk (lako je meni sad reći, a rok za rokom sam od straha odustajala), isto je bilo i s upravnom (u oba slučaja imala sam najgori mogući izbor profesora i položila isprve) tako da samo hrabro! ;))*
OdgovoriIzbrišiMa niti jedan ispit nije bauk, kad realno gledaš ali lako se u to pretvori. Izuzev, upravne, naravno, to je bauk samo takav! :P
OdgovoriIzbrišiDiplomirat? Ove godine? Uuuu, teško baš ove godine ali cilj mi je barem riješiti što više ispita do 9./10. mj. pa sa diplomskim bar se upoznati. :)) Sve ćemo vidjeti, sad SAMO treba učiti. :D