Vjerujem u anđele.

Rekla sam u jednom prijašnjem postu da obožavam anđele. I da skupljam keramičke figurice istih. U iščekivanju fotića s kojim namjeravam ih sve zabilježiti, pronašla sam na netu par sličica koje su mi se jednostavno svidjele. Pa ću ih par staviti u ovaj post, neka ostane. Da popunjavaju prazninu dok ne objavim svoju veselu anđeosku družinu.

Zašto volim anđele? Ne znam ali odmalena im se obraćam u svakoj situaciji. Pričam s Njima. Smijemo se zajedno. Mnogo puta su mi obrisali suze. Nekad ih zbilja vidim uz sebe, nekad tek osjećam Njihovu duhovnu prisutnost. Moji mali krilati prijatelji, moji nebeski zaštitnici. I danas, kad sam kao odrasla, a još uvijek poprilično dijete, imam potrebu prostor u kojem obitavam ispuniti Njihovom prisutnošću. Što fizičkom, što duhovnom. Kadgod ih zazovem, osjećam da su ovdje. Osjećam blagi lepet Njihovih krila. Osjećam Njihov tužan i blago prekoran pogled kad radim krive stvari, osjećam Njihovu djetinju radost kada krenem pravim putem. Vidim Njihove putokaze koračajući kroz život, šaputanja u bezizlaznim situacijama... Ponekad zbilja mislim kako bih teško sama donijela neke važne odluke, a da se prije toga nisam potiho, najčešće noću, prokonzultirala sa Njima. Sjećam se kako sam kao dijete koje je odrastalo u ateističkoj obitelji znala biti neshvaćena radi razgovora sa svojim anđelčićima, kako je mama živjela u strahu da ću već kao dijete prolupati. A, nije znala da sam ja jedina bila dovoljno djetinje mudra da shvatim kako mi Njihova prisutnost samo može pomoći i zaštititi me. Sjećam se mnogih noći, u doba puberteta i pucanja hormona svih vrsta ali i kasnije, čak i danas, kad sam svaki neuspjeh doživljavala tragično i kad su mi jedino moji anđeli mogli obrisati suze i isprati gorčinu iz duše. Sjećam se dana (a, i noći) kada sam znala satima moliti i moliti i moliti, i sjećam se kako sam uvijek imala osjećaja kako cijelo Nebo, svi anđeli kleče uz mene i svojim molitvama potpomažu moju. Ne vjerujem u pozitivnu i negativnu energiju u prostoru, već u prostor ispunjen i neispunjen anđelima i još uvijek ih mogu primijetiti sakrivene u nekom kutu, kako se smiju ili plaču. Mnogi me radi toga mnogo puta smatraju ludom ali ja danas jednostavno znam da moj život ne bi bio isti bez Njih.

Kad se rodio moj Kokić jedna od prvih stvari koje sam mu poklonila je bio mali, nasmijani anđeo sa plavim očima, baš kakve ima i on. Da ga prati i čuva i da i njemu jednog dana bude i putokaz, i utjeha, i potpora, i sreća, baš kao i meni. Anđeo za mog malog anđela.

Ne znam dali vjerujte u Njih ili ne, nije niti bitno ali ja Vam želim današnji, a i svaki drugi dan, ispunjen anđelima i Njihovom zaštitom. I baš danas sam pronašla jedan prigodan citat koji glasi: 

''Ugledao sam anđela u kamenu i klesao dok ga nisam oslobodio.'' Michelangelo.

Želim Vam da i Vi oslobodite svog anđela iz kamena i dopustite mu da učini čudo u Vašem životu.

Ljubim Vas sve!