''...a, svi smo drugi vječni taoci košmara...''

Davno sam zaključila (ali, ne i naučila, očigledno) da kad previše mozgam, analiziram i razmišljam o hrpi različitih stvari istodobno, da to (gotovo) nikad dobro ne završi. Jer onda se tek zapletem u mrežu gluposti koje mi kolaju glavom i sama sebe bespotrebno dovedem do konfuzije. Ali i dan danas teško se borim protiv svog mozga koji na momente podsjeća na jureći vlak s obzirom koliko dnevno provede mozgajući. O čemu? Ma, o apsolutno svemu. No, za ono što me baš zadnjih dana opsjeda i tjera na razmišljanje, ponajviše je kriv moj dobri prijatelj Ret koji baš ima tendenciju ubaciti mi bubu u uho, iako JAKO dobro zna kakva sam, a još bolje zna kakva sam kad se i moj mozgić uključi u cijelu priču. Hvala mu na tome, ali onako, skroz mu hvala! (:irooooonija, faking ironija:) Pošto mi je obično lakše kad stvari koje me ''muče'' preoblikujem u pisanu riječ, isto ću pokušati i danas. Možda onda, do kraja posta, ipak shvatim sve to skupa, a samu sebe ponajviše.

Jeli moguće voljeti više osoba istodobno? Ne mislim sad na ljubav prema mami, dečku, baki, sestri, frendovima, psu... Nego, jeli moguće voljeti dvije osobe, voljeti ih kao da su jedine, a očigledno nisu jer su dvije, u isto vrijeme? Sličnim intenzitetima, možda na malo drugačiji način? Voljeti ih tako da ti srce brže lupa radi oboje, voljeti ih tako da ti je podjednako drago i teško radi te ljubavi? Ili je ona iskonska ljubav sačuvana samo za jednu osobu, a ako postoje i ovakvi slučajevi sa dvije osobe i jednom ljubavi, dali to i neminovno znači da ta ljubav nije iskonska, vječna, najsvetija i da za tebe neupitno postoji drugi netko? Iskreno, kada se to zapitam, nekako u mojoj nutrini nastane tišina. Ne znam dati na sva ta pitanja odgovor. Razumski, kad pokušavam doći do rješenja te zagonetke, mudro zaključim kako je prava ljubav samo jedna i upućena samo prema jednoj osobi, te ako se u tvom životu i pojavi netko drugi tko u tebi izazove slične osjećaje, tada se neminovno nameće da je nestalo ljubavi prema prvoj osobi. A, opet, puno puta me srce ne posluša i šapne neke potpuno lude ideje kojih se istodobno grozim, ali i koje potiho zagovaram. Srce šapće da je moguće, da postoji ta ljubav koja je iskonska i sveta, i upućena ka dvije osobe. Ta misao me straši. Ta činjenica, koju potiho odobravam, me plaši. Nije mi se to nikada dogodilo, ali što ako se jednom ipak desi? Kako živjeti sa tim? Kako se nositi sa takvom izdajom zdravog razuma? Dali postoji izlaz iz te zavrzlame osjećaja? Voljela bih pričati s nekim o ovoj temi tko je ovo proživio ali ljudi dosta prezirno gledaju na ovakve teme. Kao da nisi normalan samo ako o tome pričaš, a kamoli ako ti se nešto takvo desi. Grozno je to kad se plašiš samo svojih misli...

O tome razmišljam već zadnjih nekoliko tjedana, svako malo mi padne na pamet pa onda poput crvića radi košmare u mojoj glavi. Sada kada ponovno čitam ovaj post shvaćam koliko je zapravo besmisleno napisan, kako nema ni početak ni kraj, kako se sve svelo na hrpu nabacanih misli bez reda i poretka. Takvo je i stanje u mojoj glavi, opći kaos i košmar, pa ne može ni post izgledati pametnije.

Do idućeg čitanja, kada ću valjda biti pametnija i sa zaključcima prihvatljivim mojim godinama, ljubim Vas sve!