U iščekivanju ispita.

Rokovi se bliže. Ispiti kucaju na vrata. Kad se samo sjetim da je još jučer bio 11.mj. i ja sam bila sva nadobudna i razmišljala kako je još daleko veljača i kako imam hrpe vremena za spremiti sve što spremiti moram. A, evo, već danas je veljača za vratom, za svega 2 tjedna počinje moj najgori mjesec u godini i već danas se polako grozim svega što me čeka. Nisam više u poziciji da si mogu dozvoliti padanje na ispitima, propuštanje rokova, nonšalantno ponašanje i ''nije me briga za nikog i ništa'' stav. Dane provodim nad knjigom u zgrbljenom izdanju, očiju popucalih od tisuće konvencija, zakona, članaka, autora, tendencija i godina, kronično neispavana što od noći provedenih za knjigom, što od konstantne bolesti koja me prati ovu godinu. Nije teško kad nešto zbilja jako želiš, a ja zbilja jako želim dati ova dva ispita koja me čekaju ali već sam prilično umorna i izgorijevam. Dragi me pokušava upozoriti da se previše emocionalno vezujem i da će mi se dogoditi klasični ''burn out'' od prevelikog htijenja. Ali ne znam drugačije jer i ovi rokovi će biti drugačiji od ostalih, u neku ruku biti ili ne biti, pa ne mogu da se emocionalno ne vežem jer je ipak u pitanju moja budućnost. I iako me ovaj moj faks već dosta puta zabio u pod i emocionalno rasporio, ipak je ovaj put drugačije jer nikad prije nisam bila u situaciji da idem na sve ili ništa. Katastrofalni osjećaj. Ali nisam od onih koji se samo tako predaju i očajavaju pa sam još uvijek prilično optimistična u vezi svega i vjerujem da će sve dobro proći i da ću se nekako magično probuditi za mjesec dana sa dva žiga u indexu i nasmijana i bez svih ovih sadašnjih problema. Jedva čekam!

Već sam napomenula, od ove godine sam više bolesna nego zdrava. Prehlada i kašalj me prate još od Štefanja, temperature konačno više nemam ali zato sam se prošli tjedan uspjela otrovati hranom i noć provela na WC-u sa lavorom u rukama. To je, na sreću, prošlo ali kašalj je i dalje tu, čak me i rebra počinju lagano boljeti od njega i svejedno se osjećam kao da me pregazio malo žešći teretni vlak. A, i trenutno psihičko stanje nimalo ne olakšava cijelu situaciju. Baš čudno jer sam baš ja inače nadprosječno zdrava osoba, bolesna svake prijestupne ali kad me uhvati, onda sam totalno razbijena. Pa da, zadnji put sam bolesna bila davne 2008. kad sam pokupila mononukleozu i tad je bilo prilično gadno. Očito je nakon 3 godine ponovno došao i moj red da budem bolesna. Ma nije ništa strašno, samo da više prođe taj naporni kašalj i da me Dragi više prestane nervirati sa svakodnevnim ''Moraš doktoru, blablabla'' pričama. Nemam vremena ni mogućnosti sad biti bolesna i ležati u krevetu, previše je obaveza i posla za napraviti, a bojim se da će mi doktor propisati baš to - ležanje i odmor. Ma valjda će uskoro proći, već je sve to skupa prilično dosadno. Nije mi Baš Ništa, sjećate se? ;)

Ok, sad bih se opet trebala vratiti u svoj zgrbljeni položaj nad knjigom jer je još malo vremena ostalo i treba se iskoristiti svaki slobodni trenutak za utvrđivanje gradiva i učenje. I opet jedno veliko ironično, jeeeeeej!

Ljubim Vas sve!