Nedostajanje...

Dok kapi kiše nesmiljeno udaraju po asfaltu, stvarajući najnoviju simfoniju sjete i tuge, nostalgije i bluesa, prizivajući jesen u njenom najraskošnijem izdanju, malo tko se može oduprijeti i ne izgubiti pogled na toj raskoši kristala, koji prekrivaju Grad. Malo koga ne obuzima sjeta i tuga, nostalgija i blues, žal za danima koji neminovno prolaze i nedostajanje. Eh da, nedostajanje. Ono nedostajanje, kad nam se već iščezli horizonti ponovno približavaju, kad nam otimaju zrak, stvaraju pritisak prožet uspomenama, kad počinju pucati dotad neraskidivi mostovi između prošlosti i sadašnjosti. Pa se svi dani isprepletu u jedan vihor emocija, pa malo grize, pa malo boli, nanosi nove ožiljke, ostvara stare rane. Nedostajanje...

Nedostaju mi... Oni dani, povrijeđeni do srži, ranjeni do boli, zbunjeni i porušeni. Dani kad se činilo da izlaza nema, osim onog ušuškanog kraja svijeta, gdje smo postavili svoje zadnje granice sigurnosti, na njegovom ramenu, rukom oko ramena, bez lažne sućuti, bez prijetvorne ljubavi. Samo sirova Ljubav, neizbrušena, ali ipak veličanstvenog sjaja, radi svoje iskrene prirode. Oni dani kada ne dobijete riječi ''Drži se'' ili ''Bit će sve u redu'', oh ne, nikako. Samo iskrenost, sva surovost istine. ''Glupačo jedna, dal tebi ovo sve treba'' trenutak. Hah, pomislio bi čovjek da sam mazohist kad toliko čeznem za tim bolnim danima, ali nedostaju mi ti bolni trenutci jer sam baš tada, po prvi put osjetila kolika je stvarna moć beskompromisnog prijateljstva.

Nedostaje mi dan kad su mi porušili svijet i jedan period života, a kad sam utjehu ponovno pronašla u tim istim rukama s granica sigurnosti, kad sam ponovno pronašla tišinu potpore u tom istom pogledu. Kad su rane toliko krvarile da se riskirala smrt. A, možda i neoprezno priželjkivala. Nitko drugi, samo on, u tom metežu podmetnuo je leđa i uhvatio me u slobodnom padu prema središtu i dnu zemlje, s kojeg povratka više nema. 

Nedostaje mi ono besciljno i beskonačno, pomalo neodgovorno, pričanje u u prazno, s pogledom na moj najdraži Grad. Oni dani u kojima mladost tako bezbrižno vodi glavnu riječ, u kojima je osmijeh glavni motor. Planiranja, sanjarenja, vrištanja i ostale banalnosti, koje naučite cijeniti tek kada im intenzitet oslabi. Kada iščeznu. Kada odrastete.

Nedostaju mi i sva ona polovna pijanstva u gluhim, zagrebačkim noćima, kada život nikad nije imao više smisla nego tada, kada je svaka zvijezda, svaka ploča, svaki kut i svaka sjenka imala svoje ZATO, na naše neprestano ZAŠTO. Svi oni teški koraci, svaka čaša previše, svi prijekorni pogledi, svi oni fragmenti mladosti koji su nas baš tada činili bezvremenski živima. Živim ljudima. Pa ono, još jednu za kraj, još dvije za početak, pa smijeh, pa pjesma, pa Ljubav, pa popni se na stol... Mamurne zore i natruhe srama kad se fragmenti poslože u cjelovitu sliku, punu živih detalja. Života li!

Nedostajanje u svom punom zamahu. Odrasli smo, s novim horizontima pred sobom. Ali, stare Ljubavi ne umiru. Upravo sam se vratila jednoj od njih, i zato sam ovdje. Odrastite, svakako, ali budite ponosni na sve što ste prošli, i ne zaboravljajte na ljude koji su vam pomogli da budete tu gdje ste sada. Znam da ja neću.

Vratila sam se! I nema više mjesta nedostajanju.