Sunčana zahvala!

Evo me opet.

Proživljavam neki čudan period. Teško se nosim s promjenama na koje nisam izričito pristala. U takvim trenucima, najviše nastrada inspiracija.  Zato me nema. A, imam što za reći, imam što za dijeliti.

Što se sa mnom događa? Na momente se osjećam kao da ponovno imam 16 godina. Cijela paleta osjećaja, novih boja i nekih novih osjećaja. Drugi pubertet, što li. Lovim se da na mahove odsutno lutam pogledom, da duša nekako drugačije trepće. Da srcu na um padaju neke sasvim lude ideje. Pokušavam to spriječiti jer mi se ne sviđa kud sve to vodi. Ne sviđaju mi se besane noći pune nekih glupih analiza. Možda je nešto u zraku? Ovo proljeće mi je već dokazalo da je baš neko čudno proljeće ali sad bi već moglo prestati. Više nije zabavno. Ni smiješno. Samo naporno i iscrpljujuće.

Ipak, jedno sunčano ''hvala'' ipak moram progurati između ovih sivih redova. Ove sljedeće riječi upućujem svom najboljem prijatelju, Retu. Nemojte zamjeriti. 

Dakle, hvala ti puno na surovoj istini, ponekom verbalnom šamaru, na neosuđivanju, na pravom, čvrstom i muškom zagrljaju. Hvala ti što tvoj svijet mora stati radi mojih problema i što su svi drugi, pa i ona, radi mene na čekanju. Hvala ti što ne klimaš glavom i ne odobravaš svaku moju ludost. Rekao si ono što sam trebala čuti, pa iako nisam bolje, ipak djeluje i bit ću. Obećala sam, zar ne? Hvala ti što si bacio jastuk za spašavanje mog dostojanstva. Rijetko je ikad itko za mene učinio više. Nikad nitko ni neće. Hvala što si pravi prijatelj baš po mojoj definiciji prijateljstva. Hvala ti što je moje proljeće ipak malo manje sivo. Sunčano ti hvala!

Imajte prijatelje. Ne odričite ih se. Uvijek tražite način da steknete nove. Nikad ne znate što Vam život sutra može donijeti. Kakav brodolom Vas može snaći. Zgodno je u tim trenucima imati nekog tko će se sjetiti baciti pojas da Vas spasi. A, poslije Vas dobro nalupati, tek toliko da se opametite i dođete k sebi. Danas sam tek shvatila, ali i zauvijek zapamtila, da pravih prijatelja nikada dosta. Pa da je i samo jedan, više je nego što će neki imati cijeli život. Ne tražite od svojih prijatelja samo lijepe riječi. Neka bude i grubih ali ipak životno iskrenih. Jer što će Vam netko tko stalno klima glavom i slaže sa svakom Vašom? Zar nije lijepše čuti nešto što zaboli ali kad znaš da je to nešto najiskrenije i isključivo radi tvoje dobrobiti? Ili ja potpuno krivo rezoniram kako prijateljstvo treba izgledati? Kakogod bilo - čuvajte svoje prijatelje jer ako su pravi, ostat će tu cijeli život. A, nije li baš to ono najdragocjenije od svega?