Tišina i hladan muk. Na satu otkucava podne. Kroz hladne hodnike odjekuju samo koraci bolničkih papuča.
Netremice gledam u vlažnu, sivu mrlju na napola oljuštenom zidu. Ni lijevo, ni desno - samo mrlja. Mrlja nema oči. Nema oči u kojima mogu pročitati strah. Mrlja nema usta. Nema usta koja mogu neuvjerljivo tepati da će ''baš sve biti u redu.'' Netremice, samo mrlja i ja. Nervozno lomim prste na rukama, udaram nogom o pod i ne trepćući gledam ispred sebe. Ni lijevo, ni desno - samo ravno, samo mrlja. Ne trepćući.
Odjednom me preplavio osjećaj samoće. Odjednom se osjećam tako sama. Oko mene more ljudi, a ja osjećam samo samoću i trese me jeza. Sama. Potpuno sama. Ne, neću zaplakati. Nisam nikada, zašto bi danas bio izuzetak? Ali tijelom ipak prolazi jeza. Tijelo me izdaje, iako su oči i dalje hrabre. Ruke, noge, sve me izdaje ali oči ne posustaju. One su obećale biti hrabre. Za mene. Za njega. Za nas oboje. Baš sve će biti u redu.
Baš sve će biti u redu. Glasovi oko mene šušte. Ne može ih se ni nazvati glasovima. Više jekom. Iskrivljeni zvuci. A, ja čekam samo jedan. Glas nade. Glas dobrih vijesti. Gdje je tako dugo? Zašto ne dolazi? Zašto se ne javlja? Zašto ne odgovara? Spuštam glavu, zaklapam oči za koje ima osjećaj da se pretvaraju u najveći ocean svijeta. Tiho probirem po folderu molitava koji negdje skrivam. Tražim onu najprikladniju, usput se ispričavajući Onom Gore što se češće ne sjetim otvarati ovaj folder. Stežem ruke da ne drhte, stežem oči da ne popuste pred oceanom koji skrivam u očima, tiho mrmljajući molitvu. Baš sve će biti u redu.
Odjednom, poznata silueta u bijelom prilazi hodnikom. Na tren pomislim ''Anđeo'' ali brzo razabirem ono lice koje se najviše čeka i onaj glas koji nikako ne dolazi. Pokušavam odgonetnuti što se krije iza ozbiljnog lica i pogleda ispod naočala ali sve dotad stezano u meni popušta. Sve se razbija. Ja se razbijam.
Budim se, oko mene svi oni koji baš sad trebaju da budu ovdje. Glasovi ponovno šušte ali uspijevam razabrati samo jednu rečenicu. Samo jednu. Baš sve će biti u redu.
Spuštam glavu na hladan kamen, tiho i polako. Samo tiho ponavljam, dok oceani iz mojih očiju neumorno teku: Sve će biti u redu. Baš sve će biti u redu.
ovo je sad već prošlost!?
OdgovoriIzbrišieto, i najgore stvari prođu :-D
Da, to je sad već prošlost. To sam napisala još prošle godine kad mi se dečko teško razbolio i dok smo očekivali najgore čekajući nalaze ultrazvuka. Na sreću, to je sada daleko iza. Ne ponovilo se.
OdgovoriIzbrišiI ne spoznaš koliko si jak dok ovako nešto ne doživiš...
OdgovoriIzbrišiNe ponovilo se, kažem i ja!!
OdgovoriIzbrišiI sjeti se ponekad onog foldera...
@Biberlee - Točno tako. I ne spoznaš koliko može boljeti sama pomisao da nekog tko ti je sav svijet možda sutra više neće biti. Tko preživi, pričat će.
OdgovoriIzbriši@Eda - Trudim ga se sjetiti svaki dan odkad se to desilo. :)
Ima jedna lijepa židovska poslovica koja kaže: ''Moli da nikada ne moraš pretrpjeti sve ono što možeš podnijeti.'' Svima Vam to želim!
Wow, fenomenalno napisano, i tesko za citanje, ali jako dobro! ;)
OdgovoriIzbrišiSto bi rekli matori, pu pu bilo daleko i ne ponovilo se!
Hvala ti, Pavle, na lijepim riječima. I apsolutno potpisujem drugu rečenicu. ;) :*
OdgovoriIzbriši