Promjene - jesam li spremna na njih?

Prihvaćam činjenicu da se ljudi mijenjaju. U većini slučajeva, čak i pozdravljam tako nešto. Kako nabijamo godine na leđa, tako mi nekako dođe normalno da ljudi mijenjaju svoje afinitete, želje, razmišljana - sve to postaje nekako zrelije, mudrije, profinjenije, odgovornije i pametnije. Barem ja zamišljam da bi tako trebalo biti. Da godine nose određenu zrelost. Ali što kada ljudi, osobito oni koje cijenite, podlegnu pod kotač promjena ali pritom ne postaju nimalo zreliji, mudriji, profinjeniji, odgovorniji ili pametniji? Nego baš sve ono što je suprotno tome? Budi li i u Vama to neku sjetu, da ne kažem i razočaranje?

Imam dragog prijatelja. Strašno mi je bitan, strašno Ga volim. On je uvijek bio jedna od onih osoba s kojom sam mogla pričati o svemu. Bio je načitan, obrazovan, svestran, nadasve šarmantan i karizmatičan. Godinama sam gledala kako se razvija u jednu apsolutno kompletnu osobu. Osobu s kojom je jednostavno užitak provoditi vrijeme. S kojom je užitak satima sjediti na kavi i raspravljati o stvarima koje nam život čine životom. Jednostavno, On je bio osoba od koje smo svi puno očekivali. Ali...

Dogodilo se neočekivano. Kako te stvari obično budu, upoznao je jednu djevojku. Bezglavo se zaljubio. Svi smo to prošli, On možda malo kasnije nego ostali ali nije za zamjeriti. Nije to bilo ono što se nije moglo očekivati. Ali ono što nas je sve, a mene ponajviše, izbacilo iz temelja je činjenica da se On PROMIJENIO. I to ne u onom smislu u kojem očekuješ da će se ljudi tih godina razvijati. Poprimio je sva obilježja svoje sadašnje djevojke. I, to sva ona loša obilježja. Psuje, razgovori sa njim svode se na činjenicu da nam prepričava što se trenutno događa u BB-u, nema više onih sati koji brzo prolaze i u kojima se dijele mišljenja, strahovi, planovi. Sada se sati provode u razgovorima i rečenicama koje neminovno počinju ''I tako smo K.&ja...'' pa niz odvratnih psovki (uh, kako ne volim ljude kojima je psovka svaka druga riječ!), pa onda opet ''I tako smo K.&ja...'' Gotovo sam zapanjeno pila svoju kavu prije par dana kada sam nakon dugog vremena sjedila s Njim na kavi i kada sam se pokušavala smijati onom o čemu On govori. Gledala sam časom Njega, časom njegovu K., na momente uopće ne primjećujući razliku između njih dvoje. On otvara usta, a ja čujem njene riječi jer stari On tako nešto nikada ne bi izgovorio. Čak bi se zajedno sa mnom, u ta stara vremena, potpuno sablaznio da čuje nekog tko priča na način na koji On priča sada. Očekivala sam da će ona poprimiti neke Njegove manire i načine jer rijetko se sreće takav muškarac kakav je On PRIJE bio. Ali nisam nikada očekivala da će mi samo sat vremena kave s Njim biti tlaka i živciranje. I da ću jedva dočekati trenutak da se dignem sa te stolice i da odjurim doma jer mi Njegovo društvo smeta. Jer me podsjeća na sve ono što kod ljudi ne volim, na sve ono što doprije nekog vremena ni On sam nije volio. Kako je došlo do toga, do takve promjene?

Možda sam u krivu. Neka mi netko kaže ako jesam. Ali teško se nosim sa činjenicom da netko sa gotovo 30godina za vratom, može voditi takve razgovore. Dali je On ikada bio onakav kakvim se prije predstavljao, prije nje? Ili je ovo zapravo Njegovo pravo JA, koje je tek sad isplivalo na površinu? Ne, odbijam u to vjerovati. To jednostavno nije moguće. To ne može biti moguće. A, ipak, tako je stvarno........

Da, ljudi se mijenjaju. Svakim danom, svakim trenutkom. Izabiru nove puteve. Izabiru ono u čemu će se osjećati najugodnije. To prihvaćam i to svakome dajem za pravo. Svi smo drugačiji. I On je izabrao svoj put. Put koji ja, kao njegova najbliža prijateljica, ne mogu prihvatiti. Put na kojem ja uz Njega kao takvog ne mogu biti. Na takvom putu za mene jednostavno nema mjesta. Barem ga ja ne vidim.

Pretjerujem li? Očekujem li previše? Ili su ipak neki ljudi osuđeni na to da uz nas budu privremeno? Do onog trenutka kada se ne odluče promijeniti? I kada ta promjena nas jednostavno ne istisne sa njihovog puta?