Ne volim kad griješim. Ne volim kada uspijem zaboraviti svoje greške, a onda me život na njih okrutno podsjeti. A, neke stvari su uvijek tu da bi se vraćale i podsjećale nas na bol koju smo nanjeli, na one suze za koje smo izravno krivi. Na nečije uništene snove, na porušeno povjerenje. Ne volim kada sama sebe razočaram, a još manje kada mi drugi te boli oproste, a sama ih sebi ne mogu.
Neke greške nikada ne zaboravljamo. Toliko su stvarne da ih vrlo lako prepoznajemo u svim životnim situacijama. Tek tiho izgovorene riječi nama nepoznatih ljudi podsjete nas na trenutke kada nismo samo izdali ljude koje volimo i koji nam znače, nego i sebe. I tada se tama spušta, a disanje postaje otežano. Ili je to samo ustajali zrak? Tama prekriva sve ono što smo godinama stvarali. Tišina nam donosi u sjećanje neke davne dane i sve naše mane u njihovim najgorim oblicima. Mane gotovo pretvorene u nemani. U strahu da nas te nemani ne prožderu, ispuštamo krik. Krik koji nas otima, razmiče zavjesu između jave i sna. Krik koji poziva na zagrljaj. Na zagrljaj onih ljudi koje smo najviše povrijedili, a koji su nam naše greške oprostili.
Zašto nas još uvijek progone te nemani? Zašto više nismo slobodni?
Sumrak se spušta. Večer postaje sve hladnija. Ono isto mjesto. Kao podsjetnik na greške. Greške koje se pretvaraju u mane, a mane u nemani. Vječan podsjetnik na učinjene budalaštine. Da okrivimo mladost za svoje grijehe? Trenutno nezadovoljstvo? To bi bilo tako lako. Ali ipak, toliko nedopustivo. U sjećanje poput polomljenih slika dolaze svi oni trenutci od kojih najviše osjećamo strah. Fragmenti straha u našim mislima. I ono oklijevanje kad moraš sakupiti fragmente sebe i fragmente straha i suočiti se. Toliko nestvarno. Poput naopake bajke u kojoj se slavi bol umjesto sreće, suze umjesto osmijeha, tuga umjesto ljubavi. Bajka sa naopakim likovima: povampirenim i strašnim, pomalo sivim, a ipak groteskno nasmijanim, krvavih očiju, popucalih usana. Da, i tek tada shvaćaš da si zarobljen u svojoj najgoroj noćnoj mori koju samo zagrljaj može prekinuti i iskreno pokajanje. A, umjesto zagrljaja samo dopiru riječi da te netko doista volio...
Krik. Ponovno se otima, a java i san se pomalo miješaju. Ponovno razabireš lica i boje i prostore i sve je nekako na svom mjestu, sve je onako kako treba da bude. Naslanjaš glavu na rame, zadržavajući suze u očima i dubok uzdah. Jedno bezazleno ''volim te'' spasilo je stvari i sve vratilo u javu, a naopaka bajka iščezava i fragmenti straha nestaju. Sve je onako kako treba biti.
Ipak se pronađe ponešto istine u onoj staroj narodnoj: ljubav pobjeđuje sve!
Neke greške nikada ne zaboravljamo. Toliko su stvarne da ih vrlo lako prepoznajemo u svim životnim situacijama. Tek tiho izgovorene riječi nama nepoznatih ljudi podsjete nas na trenutke kada nismo samo izdali ljude koje volimo i koji nam znače, nego i sebe. I tada se tama spušta, a disanje postaje otežano. Ili je to samo ustajali zrak? Tama prekriva sve ono što smo godinama stvarali. Tišina nam donosi u sjećanje neke davne dane i sve naše mane u njihovim najgorim oblicima. Mane gotovo pretvorene u nemani. U strahu da nas te nemani ne prožderu, ispuštamo krik. Krik koji nas otima, razmiče zavjesu između jave i sna. Krik koji poziva na zagrljaj. Na zagrljaj onih ljudi koje smo najviše povrijedili, a koji su nam naše greške oprostili.
Zašto nas još uvijek progone te nemani? Zašto više nismo slobodni?
Sumrak se spušta. Večer postaje sve hladnija. Ono isto mjesto. Kao podsjetnik na greške. Greške koje se pretvaraju u mane, a mane u nemani. Vječan podsjetnik na učinjene budalaštine. Da okrivimo mladost za svoje grijehe? Trenutno nezadovoljstvo? To bi bilo tako lako. Ali ipak, toliko nedopustivo. U sjećanje poput polomljenih slika dolaze svi oni trenutci od kojih najviše osjećamo strah. Fragmenti straha u našim mislima. I ono oklijevanje kad moraš sakupiti fragmente sebe i fragmente straha i suočiti se. Toliko nestvarno. Poput naopake bajke u kojoj se slavi bol umjesto sreće, suze umjesto osmijeha, tuga umjesto ljubavi. Bajka sa naopakim likovima: povampirenim i strašnim, pomalo sivim, a ipak groteskno nasmijanim, krvavih očiju, popucalih usana. Da, i tek tada shvaćaš da si zarobljen u svojoj najgoroj noćnoj mori koju samo zagrljaj može prekinuti i iskreno pokajanje. A, umjesto zagrljaja samo dopiru riječi da te netko doista volio...
Krik. Ponovno se otima, a java i san se pomalo miješaju. Ponovno razabireš lica i boje i prostore i sve je nekako na svom mjestu, sve je onako kako treba da bude. Naslanjaš glavu na rame, zadržavajući suze u očima i dubok uzdah. Jedno bezazleno ''volim te'' spasilo je stvari i sve vratilo u javu, a naopaka bajka iščezava i fragmenti straha nestaju. Sve je onako kako treba biti.
Ipak se pronađe ponešto istine u onoj staroj narodnoj: ljubav pobjeđuje sve!
Ako si ti ovo napisala sve pohvale, divno je!!!
OdgovoriIzbrišiA ako i nisi,opet je divno!:)
Pusa i lijep pozdrav.
Pretpostavljam da je to vec bilo, da je istina... Znam otprilike kako ti je i o je osecaj odvratan. Ali lepo si rekla na kraju. LJUBAV SVE POBEDJUJE ;)
OdgovoriIzbrišiUživala sam čitajući ovaj post, toliko je životnih, istinitih momenata u njemu... točno sam mogla zamisliti taj mučan osjećaj.. ipak na kraju optimizam i nada da i naopake bajke imaju sretan kraj:))
OdgovoriIzbrišine bi naučili kad ne bi griješili! bez ljubavi ne bi zacijelili! divno sročeno!
OdgovoriIzbriši:)) divno!:*
OdgovoriIzbriši@Zondra - Da, ja sam pisala, kao uostalom i sve što objavim na blogu. Ako ikad bude drugačije, to ću napomenuti. ;) :*
OdgovoriIzbriši@Paul - To je nešto što se stalno ponavlja i nešto kroz što stalno prolazim ali uvijek se dočekam na noge. Ljubav me spašava. :)
@Eda - Hvala ti na lijepim riječima. A, bajke moraju imat sretan kraj, pa makar bile i naopake, inače se ne bi zvale bajke. :*
@Maybe - Da, ovo tvoje je suma summarum svega. :*
@Jovana - Hvala draga! :*
Svima se javljam da sam se vratila, za tebe ću uzet posebno popodne da te pročitam jer si mi se raspisala :) Za sad sam u prolazu ali neću te zaboravit pročitat :)
OdgovoriIzbrišiDa, mene udarila munja kreativnosti. Falila si mi, i sa postovima, i sa đinđanjem, i sa komentarima. :) Drago mi je da si se vratila! :* <3
OdgovoriIzbrišicure drzte fige da i kod mene ljubav pobijedi sve. ucinio je on losu stvar a onda ja jos goru. sada samo molim i njega i Boga da ponos ne pobijedi ljubav. ja sam se svog ponosa odrekla radi ljubavi valjda ce i on svog. tesko je kad nisi hladan i proracunat i ne upravljas osjecajima nego pustis njima da upravljaju tobom...
OdgovoriIzbriši