Odluka.

''Ne možeš se natjerati da osjećaš ono što ne osjećaš. Ali možeš se natjerati da postupiš ispravno.'' (Pearl Buck)

Korak naprijed. Dva nazad. I tako mjesecima.

Već je pomalo dosadio taj groteskni tango. Ni sa partnerom nisi prezadovoljan. Kada plešeš sa samim sobom, sa svojim ''unutarnjim JA'', a koji opasno proturiječi tvojem ''razumskom JA'' - tada to više ni nije ples. Tada se to pretvara u mučenje. Baš mučenje.

Oduprijeti se osjećajima, nije mala stvar. Osobito ako ti isti osjećaji pretendiraju na to da te unište. Korak naprijed, svakako. No, s druge strane, nisu li to oni isti osjećaji koji se baš danas i baš ovih dana po prvi puta javljaju? Nisu još bili ovdje i to ih čini nekako magično privlačnim. Da, dva nazad.
I opet početak.

Iza tebe splet prošlih dana, napola vedrih, a napola sivih. Iza tebe sigurna luka i mirno more. Razum ti nalaže da se vratiš. Vratiš tamo gdje je sve onako kako treba biti. Već si na putu da kreneš, kada ispred tebe zabljesnu nove boje, dosad neupoznate. Čitav splet novih životnih okolnosti, umotanih u blještavilo neba, boja i ... Da, osjećaja. Pružaš ruke, u želji da dohvatiš neku sitnicu od tih bolja, od tog neba. Od tih osjećaja. Pružaš ruke, nadajući se da ćeš se ponovno, pa bar na tren, osjetiti živim. I već kad si sasvim blizu, sasvim nadohvat cilju za kojeg ne uviđaš koliko strašno nalikuje provaliji, začuješ tihi vapaj iz daljine. Blagi krik. Osvrćeš se, a iza tebe, sigurna luka nestaje u plamenu. Mirno more uskovitlano razbija splet prošlih dana i sve ono poznato i stvarno. Sve ono što si nekad nazivao ''svojim''. I znaš da je dovoljan jedan korak da spasiš svoj svijet. Da spasiš sebe. I znaš da ćeš u još samo dva koraka dohvatiti nove boje, novo nebo, nove osjećaje i pritom samo još dodati vatre na već napola uništene uspomene. Na napola uništene ljude. I osjećaje, svakako.

Na tebi je red. Hoćeš li dohvatit novo nebo? I dopustiti nove osjećaje? Pritom ne uviđajući provaliju? Ili ćeš ipak postupiti ispravno? Na tebi je red...