Montevideo, Bog te video - Ostvarite snove.

Ne znam pisati objektivne recenzije filmova i knjiga. Obično me emocije ponesu, kao i većinu puta u životu, i onda odajem svoje subjektivno mišljenje prilično razgaljena srca. Pritom, glas se podiže i spušta, a ponekad i drhti, crvenim se u licu, bljeskam očima, lupam šakama o stol... Da, nisam nikad bila onaj čovjek koji može o stvarima koje me raduju ili rastužuju govoriti objektivno, realno, nepristrano. Uvijek se probudi onaj sanjar i ono dijete u meni pa emocije zagospodare cijelim mojim bićem. Pa sva moja suština i nutrina protitraju, a srce se otresa, a ni suze mi nisu strane. Kakvih li ludosti.

Film ''Montevideo, Bog te video'' je jedan od onih aspekata mog života o kojima ne mogu govoriti objektivno. Znam da zvuči glupo ako kažem da je to najbolji film koji sam ikada gledala; dobro, možda ne baš najbolji, a jedan od najemotivnijih i najtoplijih zasigurno. Dvije fatalne ljubavi, rivalstvo i prijateljstvo, jedan tim i jedan san - zvuči kao klišej ali vjerujte, ovo je klišej omotan u najljepše emocije koje čovjek može imati. Nije neka mudrost mene rasplakati kada su emocije u pitanju ali natjerati me da plačem dva i pol sata - to ni najvećima nije uspijevalo. Do danas. Nije da se ima na što plakati ali topli filmovi tako djeluju na mene.

''Život je kada imaš san i kada vjeruješ u njega. Kada ti se ostvari san, onda si pobijedio vrijeme.''

Ne sadržava li to onu najbitniju životnu istinu? Ne tjera li nas to naprijed? Naši snovi. Vjera u snove. Ostvarenje snova. Pobjeda nad vremenom. Duhovna besmrtnost. Da znaš da imaš san koji te može vinuti u zenit, u bespuća svemira. I kada imaš ono nešto, onaj slatki splet sretnih i nesretnih okolnosti koje te na koncu dovode do cilja. Do pobjede. Kada se stvari baš u pravom času poslože onako kako su oduvijek trebale biti.

Život je kada imaš san. I kada imaš prijatelje. Ali one prave prijatelje. Koji te ne sputavaju. Radi kojih si još bolji. Besmrtniji. Život je kada imaš san i kada vjeruješ u njega. Da, vjeruješ. Vjeruješ i onda kada te život nanese u blatnjavu i pokislu ulicu. Vjeruješ i onda kada se pruži ruka koja nudi neke nove okolnosti. San se nikada ne napušta. Barem se ne bi smio nikada napustiti. Ne isplati se živjeti ako zaboravimo sanjati. Jer što smo mi bez snova? Neispisan komad papira. A, zaslužujemo tako mnogo. Toliko više toga. Trebalo bi proglasiti zločincima sve one koji zaborave sanjati. Koji zaborave biti dijete.

Teško je biti sanjar u današnje vrijeme, priznajem. Ali ako nas oči u našim snovima ometaju, nabavimo povez. Povez koji zatvara oči, a otvara dušu. Ne gledajmo ako nas to spriječava u sanjanju i ako smo radi toga više odrasli, a manje djeca. Pa bolje da kroz svijet idemo povezanih očiju ali duše otvorene snovima. Ne dao Bog drugačije. Samo tako možemo ostvariti snove. Samo onda možemo pobijediti vrijeme. 

Jeste li pobijedili vrijeme? Ako niste, vrijeme je da nabavite povez i ostvarite svoje snove.