Tako je malo potrebno da se čovjek osjeti sam i ostavljen. Riječ, dvije, a možda i ništa. Priznati krivnju, jednostavno, priznati je? I to je lako. Ali čemu?
Kao da dobivaju na pažnji stalne crne slutnje, sakrivene negdje u dubini, one crne slutnje što obuzimaju tijelo i dušu nekad, a radi nekog... I taman misliš da nestaju, a one dobiju povoda, više željenog nego slučajnog; baš s namjerom su izazvane.
Od samog početka sigurnost nije bila prevelika; želja je znatna, a potreba zbunjujuća. Možda se i to nije znalo protumačiti ali sve je vodilo k vjerovanju u nešto veliko. Da li se svi znaju predati nekom onoliko koliko to stvarno žele, teško je reći. Neka ostane pretpostavka da ne znaju. Možda i kod predaje pokušaji nisu dovoljni, barem ne oni prvi, iako se individui čini da je učinjeno više od mogućeg. Možda je nastojanje prilagođavanja tako teško da se za sitnicu gubi mnogo energije jer prilagoditi se nekome, za sve, u svemu, nije mala stvar.
Ali pokazati želju, zar već to nije mnogo? Pokušati makar, pokušati. Kod nekih se to može smatrati ogromnim korakom. Trebamo znati, vrijedi samo za neke. Nekada razočarenje lako dolazi. Biti povrijeđen, makar kako teško palo, ne daje mjesta razumu. Ili ga baš razumu daje.
Tko ima pravo da sakuplja bačene mrvice? Tko može i smije bacati mrvice? Zar je moguće tretirati sve što je bilo do sada samo bačenim mrvicama? O budućnosti se ne treba starati jer...
Nije li vrijedno razmisliti nad bačenim mrvicama? Nisu li za osudu oni što ih kupe, a pred njima stoji bogatstvo ovog svijeta, nisu li za osudu oni što ih bacaju očajnicima što su spali na to da pokupe koju mrvicu zbog svoje zaslijepljenosti?
Kad čovjek, inače nepovjerljiv, počinje vjerovati u nešto, možda i prvi put, sigurno je da pokušava naći dobra opravdanja. Barem dio argumenata za koje smatra da su važni, prvi, jaki. Ako mu duže vrijeme prođe da shvati da nešto može biti normalno, što je inače godinama smatrao unaprijed nemogućim, kad se provede deset, sto, dvjesto dana ili noći zajedno, kad želje prelaze okvire razuma ili normalnoga - što bi to trebalo biti? Kako li bi se to moglo nazvati?
Da li bačenim mrvicama?
Tko ima pravo, tko to smije i može, tko si može dozvoliti tako nešto? Da li je nekome potrebna takova duševna hrana, nije li to ono izrečeno samo jednu noć prije, ono dokazivanje, ono igranje...
Biti zajedno! Za to su potrebne bar dvije osobe. Zajedno se može biti slučajno, iako matematičari ne vjeruju u slučajnost, a može se biti i onda kada se to želi.
Nije loše vjerovati da su želje bile razlogom za ono ''zajedno'', nije bitno koliko puta, ali niti je malo, iako ne i dovoljno. Da li se koristio svaki mogući trenutak nije poznato, porote nema, teško je procijeniti.
Odbiti da se bude zajedno nikada nije bilo u pravilima, a bio je jedan slučaj koji su neki prekršli, provevši sami sa sobom nekoliko sati, jedno popodne i dio predvečeri, i onako nesigurni i ignorirani, ludi i neshvaćeni, čekali dugo u dvorištu, razmišljajući o mnogočemu, i lijepom i ružnom. Možda se znalo, a vjeruje se da se moralo znati, da ih je neko odbijanje jako, jako pogodilo, da se to nije moralo učiniti i da se nešto takvo nije trebalo učiniti. I kao da se sve zaboravilo. Ostalo je samo sjećanje na jednog gosta što u svojoj mizernosti nije mogao smiriti ruke da ne drhte, glas da ne daje osjećaj potpune zbunjenosti. Da sve to nije bilo dovoljno, pokušaj jedan tek.
Neophodno je učiniti isto ponovno, poslije određenog vremena, koje je imalo karakteristiku smirivanja, važno je ne primiti mrvicu, ponovno...
Nema više mjesta i snage za komentar. Reklo bi se: ''Šta je - tu je''.
Biti nedjeljom u Gradu nije ništa posebno. Ulazi se autoputom, prolazi se preko petlje. Pogled treba držati ravno. Da li se dugo zadržati? Ne. Posao traje pola sata. Parking naći negdje blizu i popiti kavu, dvije u ''Dubrovniku''. Neki su to baš željeli, oni što nisu daleko, oni što su tu, na dohvat ruke. Samo pruga, cesta...
Da, oni to nisu željeli drugačije. Oni su imali razloga da razborito rasuđuju i pričaju o ponedjeljku. Oni moraju čuvati sebe od uništavanja i povreda. Njima ne trebaju mrvice. Bačene mrvice.
Tko ima pravo da sakuplja bačene mrvice? Tko može i smije bacati mrvice? Zar je moguće tretirati sve što je bilo do sada samo bačenim mrvicama? O budućnosti se ne treba starati jer...
Nije li vrijedno razmisliti nad bačenim mrvicama? Nisu li za osudu oni što ih kupe, a pred njima stoji bogatstvo ovog svijeta, nisu li za osudu oni što ih bacaju očajnicima što su spali na to da pokupe koju mrvicu zbog svoje zaslijepljenosti?
Kad čovjek, inače nepovjerljiv, počinje vjerovati u nešto, možda i prvi put, sigurno je da pokušava naći dobra opravdanja. Barem dio argumenata za koje smatra da su važni, prvi, jaki. Ako mu duže vrijeme prođe da shvati da nešto može biti normalno, što je inače godinama smatrao unaprijed nemogućim, kad se provede deset, sto, dvjesto dana ili noći zajedno, kad želje prelaze okvire razuma ili normalnoga - što bi to trebalo biti? Kako li bi se to moglo nazvati?
Da li bačenim mrvicama?
Tko ima pravo, tko to smije i može, tko si može dozvoliti tako nešto? Da li je nekome potrebna takova duševna hrana, nije li to ono izrečeno samo jednu noć prije, ono dokazivanje, ono igranje...
Biti zajedno! Za to su potrebne bar dvije osobe. Zajedno se može biti slučajno, iako matematičari ne vjeruju u slučajnost, a može se biti i onda kada se to želi.
Nije loše vjerovati da su želje bile razlogom za ono ''zajedno'', nije bitno koliko puta, ali niti je malo, iako ne i dovoljno. Da li se koristio svaki mogući trenutak nije poznato, porote nema, teško je procijeniti.
Odbiti da se bude zajedno nikada nije bilo u pravilima, a bio je jedan slučaj koji su neki prekršli, provevši sami sa sobom nekoliko sati, jedno popodne i dio predvečeri, i onako nesigurni i ignorirani, ludi i neshvaćeni, čekali dugo u dvorištu, razmišljajući o mnogočemu, i lijepom i ružnom. Možda se znalo, a vjeruje se da se moralo znati, da ih je neko odbijanje jako, jako pogodilo, da se to nije moralo učiniti i da se nešto takvo nije trebalo učiniti. I kao da se sve zaboravilo. Ostalo je samo sjećanje na jednog gosta što u svojoj mizernosti nije mogao smiriti ruke da ne drhte, glas da ne daje osjećaj potpune zbunjenosti. Da sve to nije bilo dovoljno, pokušaj jedan tek.
Neophodno je učiniti isto ponovno, poslije određenog vremena, koje je imalo karakteristiku smirivanja, važno je ne primiti mrvicu, ponovno...
Nema više mjesta i snage za komentar. Reklo bi se: ''Šta je - tu je''.
Biti nedjeljom u Gradu nije ništa posebno. Ulazi se autoputom, prolazi se preko petlje. Pogled treba držati ravno. Da li se dugo zadržati? Ne. Posao traje pola sata. Parking naći negdje blizu i popiti kavu, dvije u ''Dubrovniku''. Neki su to baš željeli, oni što nisu daleko, oni što su tu, na dohvat ruke. Samo pruga, cesta...
Da, oni to nisu željeli drugačije. Oni su imali razloga da razborito rasuđuju i pričaju o ponedjeljku. Oni moraju čuvati sebe od uništavanja i povreda. Njima ne trebaju mrvice. Bačene mrvice.
Odlican tekst.Jako, emotivno i iskreno:)
OdgovoriIzbrišibas emotivno, naježila sam se..
OdgovoriIzbrišisvaka ti čast! bravooo
OdgovoriIzbrišiJako lijepo!
OdgovoriIzbrišiSpremit ću ovo nakon što pročitam još jedanput! Pogodiš uvijek u žicu i sad sam već stvarno uvjerena da vibriramo na istoj valnoj duljini! :))
OdgovoriIzbrišiHvala Vam djevojke, od srca!
OdgovoriIzbrišiOvo je zapravo istinita priča, ispričana kroz perspektivu treće osobe koja tada nije bila ni prisutna i svojevrsna zahvala ljudima kojima je posvećena. Drago mi je da je pala na plodno tlo i da ste u njoj prepoznale emociju i snagu i jezu i iskrenost. Sve Vas ljubim!