Gospodin Idealni.

Po prirodi sam inače dosta sklona idealiziranju i sanjarenju. Tako i kada sam kao klinka u srednjoj školi zamišljala kako bi trebao izgledati moj Gospodin Idealni, redovito sam pretjerivala. Doduše, to tek sada kako treba uviđam ali tada sam bilo prilično odlučna. Željela sam visokog i snažnog muškarca, dubokih očiju, još dubljeg glasa, šarmantnog pogleda i zavodljivog osmijeha. Pametnog, dragog, dobre duše, načitanog. Nekog tko će voljeti knjige i filmove, politiku, ekonomiju, pravo. Nekog s kim ću moći pričati o svemu. Staloženog, mirnog, a istodobno zavodljivog. Nekog vjernog. Nekog u koga ću imati potpuno povjerenje. Odriješitog. Onoga koji zna reći kad je dosta, koji zna presjeći stvari i lupiti šakom o stol. Odlučnog. Nekog punog karizme i dobre energije. Nekog tko će biti moj bastion, moja potpora i vjetar u leđa. Nekog tko će me gurnuti u izazove, a istodobno izvlačiti me iz životnih kriza. Željela sam uspješnog i samosvjesnog muškarca uz kojeg ću se osjećati sigurno, zaštićeno, voljeno. I živo. Jesam li željela nemoguće?

Danas, 10ak godina kasnije, sa 5 godina veze iza sebe - jesam li pronašla svog Gospodina Idealnog?  Hmmm, po ovom popisu i opisu koji sam gore navela - teško. Da, On je visok i snažan, dubokih očiju, još dubljeg glasa. Ali osmijeh mu nije zavodljiv nego djetinje iskren. Pogled mu nije šarmantan nego uplašen i plah. Da, On je pametan i drag i dobre duše. Načitan? Hmm, ako su kriterij knjige o svim vrstama prometa i ratne opreme, onda da, načitan je. Ali On knjige ne voli, oko filmova se rijetko složimo, a politika, pravo i ekonomija su mu strani pojmovi. Ali da, s Njim mogu pričati o svemu, On je moja osoba od povjerenja, vjeran poput psa. Ali opet, On nije odriješit, odlučan, pun samopouzdanja. On ne zna presjeći stvari i lupiti šakom o stol. U većini slučajeva sam ja Njegov bastion i vjetar u leđa. Umjesto karizme i dobre energije, dobila sam osobu punu životnih trauma, polomljene duše i neopravdanih kompleksa. Dobila sam krhoktine čovjeka previše povrijeđenog u životu. Ali nisam otišla. Uzela sam svaki komadić njegove polomljene duše i ljubavlju ga sastavljala natrag, u živo biće. Upalila sam vatru u njegovim očima.Gurala sam ga u izazove, a istodobno izvlačila iz životnih kriza. Ja sam postala ona koja je uspješna, odlučna i samosvjesna uz koju se On osjeća sigurno, zaštićeno, voljeno. I živo. Dali žalim zbog toga? Sigurno odgovaram: NE! Jer me ta njegova ranjivost izgradila. Naučila sam biti aktivna i prodorna, za dvoje. Kao Bambija sam ga postavila na noge i nježno gurala ka novim pobjedama. Ja sam bila ta koja je probijala granica, a Njega sam uvijek vukla za sobom. Zapravo, zajedno smo rušili granice. Njegove mane sam pretvorila u svoje vrline. U naše vrline. Mnogo puta preuzevši inicijativu, učila sam Njega kako da bude čvršći. Punila ga energijom i samopouzdanjem. Zahvaljujući Njemu i njegovoj tihoj i preplašenoj ljubavi, ponajprije sam izgradila sebe, a potom i nas. On je bio moja mirna luka, sklonište od nevere, a ja njegov vjetar u leđa. Malo samo zamijenili uloge ali dali je to zaista bitno?

Zapravo, baš sam shvatila da je moj Dragi moj Gospodin Idealni. Njegova ljubav me promijenila nabolje, uvijek je ovdje  kada god imam problema, uvijek me svojom tišinom i mirnim pristupom urazumi i dovede na pravi put. Moja energija i Njegova tišina su zapravo dobitna kombinacija. Zato sada shvaćam, ne treba si zadavati okvire jer baš ono izvan njih je zapravo ono najljepše što ti život nosi.

UPDATE: Malo privatnih slikica za kraj!

PS: Ljubavi, hvala ti na svemu!