Zimska čarolija i čaj od cimeta i jabuke - uspomene.

Iako nam proljeće opasno kuca na vrata, mene uhvatila neka nostalgija za zimom. Ima, ipak teška srca priznajem, nešto čarobno u hladnim zimskim danima. Ne mogu točno odrediti o čemu se tu radi ali čarolija je ipak neupitna. Uvijek se rado sjetim jedne hladne, zimske večeri kada su krupne i srebrne pahulje neumoljivo zasipale moj Grad. On i ja, utrčali smo u prvi kafić na koji smo naišli, stresajući snijeg sa kose i kaputa, promrzlih ručica i rumenih obraza. Zamirišao je čaj, samo odjednom, čaj od cimeta i jabuke, moj najdraži. Baš tada. Sjeli smo u najtiši kut i uz prigušeno svijetlo u tišini pijuckali taj magični napitak, a pogledi su nam lutali svuda naokolo. Samo da izbjegnemo ''Onaj'' pogled. Ali još pamtim, kako je čarolija te večeri bila jača od svega, a snijeg i miris cimeta i jabuke su je dodatno pojačavali i kako naši uznemireni pogledi pred tom magijom nisu imali šanse. Tiho su nam se, te hladne, zimske večeri, srele oči, pune neke čeznutljive čežnje i dugo se netremice gledale. Moja promokla kosa tiho je usnula na njegovom ramenu, a ozebli prsti grijali se u njegovim rukama, dok je vani snijeg okrutno zasipavao moj Grad velikim, snježnim pokrivačem, i dok je čaj od cimeta i jabuke ispunjavao taj tihi kutak. Naš mali, privatni, snijegom okovani, svijet.

Ima nešto čarobno u hladnim, zimskim danima. Čak i teške uspomene pretvaraju u lijepa sjećanja. A, prve ljubavi postaju još divnije, gotovo bajke. 

Dok hodam Gradom, čvrsto stežem svoj kaput pred naletima vjetra, dok mi hladni zrak dah pretvara u prah, sa čežnjom pogledam malo prema nebu, s nadom da ću ugledati koju pahulju i ponovno osjetiti, negdje kako nadolazi izdaleka, onaj miris tišine i cimeta i jabuke. I da će se ponovno na čas, baš kao i one večeri, zrakom proširiti miris te riječima neopisive zimske čarolije.


izvor slika: www.weheartit.com