Sankcije ili priča o tome kako me opalilo Sunce.

Uspinjući se na Gornji grad, više me umaralo nervozno lupanje srca nego strmi put i svih 110 stepenica koje sam morala proći da dođem do cilja. Volim svoj Grad, a osobito njegovu povijesnu jezgru ali ipak svaki put dušu ostavim na pločniku uspinjući se tim stepenicama. Osobito kad znaš da te na vrhu čeka teror ispitivanja, pa makar to bilo i putem neformalnog druženja na konzultacijama. 

Laganim korakom, koji kao da želi odužiti vrijeme ulaska u kabinet, približavala sam se uskim hodnikom do sudbonosnih vrata. Već sam smišljala razne izgovore kako da izbjegnem to neugodno druženje, i baš kad sam odlučila dati petama vjetra, iza mene se začuje glas: ''Ajte kolegice, nejdete na strijeljanje, a da Vam nije palo na pamet da pobjegnete.'' Zelena u licu, lagano se osvrćem i uz strašno prisilan smiješak, odgovaram: ''Pa nisam ni mislila.'' - koja bezočna laž. Mladi asistent, moj krvnik zadnjih par tjedana, upitno je digao obrve ispod svojih naočala i uputio mi ''da, baš pogled'', a onda mi rukom signalizirao u kojem smjeru treba teći moje kretanje. Prema njegovom kabinetu, a ne prema izlaznim vratima. Gorko sam otpuhnula pramen kose sa lica i jednako gorkim korakom ušla u kabinet, odložila stvari i sjela. Nikada se neću moći riješiti te treme usmenih ispita i teškog osjećaja u želucu. Iako je asistent s kojim se zadnjih tjedana intenzivno družim jako susretljiv i željan pomoći, a nadasve simpatičan, ipak svaki put prije našeg ''druženja'' uz bespuća pravne stvarnosti, dođe mi da vrištim i pobjegnem na kraj svijeta, samo da ne moram sjediti tamo i raspravljati s njim o tom gradivu. Ipak, jako sam mu zahvalna što odvaja svoje vrijeme i pomaže mi kod savladavanja ove muke od predmeta, i teška srca priznajem, ipak je strašno simpatičan. I zgođušan, ako smijem primjetiti, što nije teško za pretpostaviti kada ugledaš horde kolegica koje čekaju na njegove konzultacije. Ovih tjedana razvili smo već i prilično prijateljski odnos, utoliko da ga već mogu pozdraviti sa jednostavnim ''Bok'', a ne s uštogljenim ''Dobar dan'' i da na momente mogu s njim popričati kao sa kolegom iz klupe, a ne kao sa nadređenim. Ali ipak svoj  zadatak da me što bolje pripremi za ispit shvatio je vrlo ozbiljno i nadasve profesionalno i stvarno me nije štedio. Ni danas nije bila iznimka - gotovo nakon sat vremena detaljne analize gradiva i propitivanja, moje lice je promijenilo oblik i cijeli spektar boja, a u glavi se vrtilo samo jedno pitanje: ''Kada li ćeš više biti gotov?''; sat vremena blebetanja učinilo je svoje. Nakon već valjda stotog pitanja, umorno sam uzdahnula i hvatala zrak, kad me prekinuo njegov tihi smijeh. Upitno sam ga i pomalo iznervirano pogledala, a on se lijeno bacio u svoj naslonjač i s, tek primjetnim, dalmatinskim naglaskom dodao: ''Dosta Vam je, kolegice?''. Napravila sam izraz lica kao da ću istog trena umrijeti, blago se osmjehnuvši u znak slaganja sa njegovim pitanjem. On je sad razvukao lice u širok osmijeh i dodao: ''E, pa tako Vam je to kad toliko puta izlazite na jedan pišljivi ispit, sad morate trpiti neke sankcije i mene kako Vas maltretiram.'' Bio si je sav samodopadan i samouvjeren i strašno ga je nasmijavala činjenica kako mi sad već ozbiljno ide na živce. A, samo dobar odgoj i činjenica da ću samo njemu zahvaljujući lakše položiti ovaj teror me savladao da ga ne pošaljem u rodno mjesto i da se ne pokupim i odem. Pfff, sankcije - kao da sam ja htjela se dovest do ove situacije i provoditi sunčana popodneva u tom mračnom i zagušljivom kabinetu umjesto vani na suncu, na kavi. ''Ovako ćemo'' - dodao je, ''još samo 10min i slobodna si. Jel može?'' Potvrdno sam kimnula glavom, a on je opet razvukao usta u najširi osmijeh koji je mogao imati. U sebi sam se istodobno nasmijala i preokrenula očima - ima nešto u tim Dalmatincima, neka doza dišpeta i slatke privlačnosti, samodopadnosti i samouvjerenosti. Uostalom, i sama hodam s jednim takvim primjerkom. Ali prvi put sam shvatila sve one djevojčice koje nervozno cupkaju pred vratima i sve crvene pred tim osmjehom. Ja sam već odrasla, niti crvenim u njegovoj prisutnosti, niti u prisutnosti bilo kojeg drugog muškarca, ali stvarno, ima nešto u njegovom osmijehu, a i taj ''i'm king of the world stav'' je sve to pakirao u jedan zanimljiv paket.

Napokon je prošlo i tih 10min, a sankcije su za ovaj put bile gotove i dok smo dogovarali gradivo za idući susret, ponovno je nabacio par zanimljivih i vjerojatno njemu humorističnih dosjetki i sve to popratio izvaljenim stavom u naslonjaču i tim osmijehom nad kojima tolike djevojčice glavu gube. Samo sam se nasmijala, pokupila materijale sa stola i bacila mu pogled i osmijeh koji je govorio ''Nisi baš toliko zgodan, uozbilji se i spusti ego'' ali bio je previše oduševljen sam sobom da bi mogao pročitati te signale. ''Do sutra, kolegice. I da se niste usudili pobjeći.'' - dodao je kroz smijeh. ''Do sutra. Obećajem da neću. Sankcije su sankcije.'' - nadodala sam. Izašavši van, nakon više od sat vremena provedenih u mračnom kabinetu, Sunce mi je opalilo lice. Ili sam barem tako sebi objasnila naglo crvenilo koje me preplavilo.