Ne mogu da ne vidim...

Sve da i hoću (a, neću), ne mogu da ne vidim sve ovo što se događa u mojoj državi. Nezaposlenost, ljudi svakim danom sve više i više ostaju bez posla, skupljaju se potpisi nezadovoljnika sistemom i općim stanjem, hrpa staraca besciljno tumara gradom prekopavajući kante za smeće u potrazi za jednom platičnom bocom koja će im kupiti kilu kruha, a ako budu imali sreće, možda se nađe i za šećer ili brašno. Ne mogu da ne vidim kako nas gaze, što si sve dozvoljavaju u ime nekog višeg cilja, u ime Hrvatske, ne mogu da ne vidim kako im lice mijenja boje svaki put kad namirišu novac. Ne mogu da ne vidim kako se uvlače u guzice glavonjama iz Europe, iz Europe koja nas očigledno ne želi, kako pristaju na sve što im EU servira. Ne mogu da ne vidim jad i bijedu ljudi koji su ostali bez posla, njihov strah pred budućnošću, njihove strepnje. Ne mogu da ne vidim beznađe u očima mladosti koja završava fakultete i ne može pronaći posao jer posla nema, jer novaca nema, jer nade nema. Ne mogu da ne vidim pohlepu, ne samo političkih institucija, već i svih ostalih kadrova društva koji u rukama čuvaju bilokakvu moć i snagu. Ne mogu da ne vidim kako Ustavni sud, koji bi po svim mjerilima trebao biti moralna institucija, naručuje poseban, kraljevski namještaj za svoje dvore, namještaj vrijedan gotovo 5 milijuna kuna, praveći se da žive na nekoj dalekoj planeti i kako ih ne dotiče bijeda ''običnih'' ljudi. Ne mogu da ne vidim sve te korupcije, sitne i megalomanske, u kojima su se mnogi osigurali za nekoliko budućih života. Ne mogu da ne vidim pohlepu, kako im nikada nije dosta, kako će za kunu više na svom računu prodati i rođenu majku i djecu, a kud onda ne bi i zemlju i njene ljude. 

Strašna pustoš vlada. Pustoš ljudskih duša. Rijetko susrećem sjaj u ljudskim očima. Ili oči krvare od pohlepe jer se nikako ne mogu nasititi materijalnog ili oči krvare od suza jer ne mogu namiriti ono svoje najnužnije. Svakim danom je sve više tih očiju punih krvavih suza. Danas oni, a sutra mi. Ne treba živjeti u iluziji da će nekoga taj nakovanj zaobići. Neće, samo će doći malo kasnije. Ovo nije poziv na prosvjed, da se razumijemo. Ovo nije poziv na prosvjed jer nasilje ne podržavam u nikakvom obliku, od strane nikoga. Ovo je samo moje tiho, zasad još samo tinjajuće, nezadovoljstvo stanjem u državi u kojoj živim i koju iznad svega volim, a koju ti lešinari tako bezdušno uništavaju, potkradaju... Rekao je davno, tamo još daleke 1975., gotovo proročki, Bruno Bušić: 

'' ...Svak nas je krao i potkradao, a najteže će i najgore biti kada nas naši budu krali te prodavali svjetskim jebivjetrima i makro lopovima. Navalit će na nas kao velike ptice grabljivice. Tada će biti najveće i neriješivo pitanje - kako nas tada spasiti od nas samih? ...''

Za kraj, posvećujem našoj Vladi ali također i oporbi i svim garniturama vlasti u ovoj prekrasnoj ali toliko uništenoj državi, jednu pjesmu gdje jasno izražavam svoje mišljenje o njima. Znam da od toga koristi prevelike nema ali meni će bit lakše, a to je bar nešto.