Dobro jutro, tugo, di si bila ti do sad, ja te nisan vidi dugo kraj sebe...

Tuga. Preplavila je cijelo moje biće. Ona tuga, od vrste najokrutnijih tuga svijeta, kod koje suze ne padaju i kod koje ne razbijaš stvari, ne vičeš, ne psuješ. Ona tuga koja čuči u nutrini tvoga bića i potiho te izjeda. Ona tuga od koje pogled otupljuje i oči ne plaču. Tuga od koje duša boli, a sam si njem na životnu neumitnost.

Voljela bih da mogu plakati, voljela bih da mogu vrištati i na taj način izderati svu svoju bol. Voljela bih da mogu porazbijati sve stvari oko sebe. Pokušavam ali glas se od mene ne otima... Voljela bih da se mogu popeti na vrh svoje zgrade i dugo vikati u vjetar i ovu dosadnu kišu. Ali ni glasak se od mene ne otima...

Ali, ništa mene ne može slomiti. Nitko mene ne može slomiti. I Vi koji ste to danas pokušali, samo da znate, nije Vam uspjelo i nikada Vam neće uspjeti. Povrijeđena jesam, bol mi je nanesena ali nisam slomljena. Presitne ste Vi duše da bi Vam to uspjelo. Proći će ovaj osjećaj gorčine, moja duša će ponovno uzletjeti, moja nutrina će večeras povrijeđeno ali ipak mirno zaspati. A, Vi, poštovani moji, Vi ste ti koji morate živjeti sami sa sobom i na kraju danu znam da nećete moći, tek tako, spokojno usnuti. Da malo citiram jednog velikog čovjeka: ''...a, danas svaki pojedinac ostaje sam, sa svojom vlastitom savješću i sa svojim strahom...'' - moja duša je povrijeđena, ali moja savjest je čista. Dali ćete na kraju dana, kad ostanete sami sa sobom, Vi moći kazati isto? Sumnjam...

Za kraj jedna prigodna pjesma za mene. Od sutra ću već biti bolje, obećajem!