Ponukana člankom u jučerašnjim dnevnim novinama i ponešto vlastitog iskustva, odlučila sam se primiti pisanja o ovoj iznimno škakljivoj temi - prevara ili preljub, ovisno u kojem ste odnosu sa svojim partnerom. Gospodična Ecija Ivušić je u jučerašnjem ''Jutarnjem'' napisala pogolem člana o preljubu, bacite oko ako uspijete gdje pronaći jučerašnji broj. Prilično sigurno tvrdi da 90% veza kojima svjedoči se bar u nekom trenutku života srelo sa prevarom/preljubom. Uh, čak 90%, prva je stvar koja mi je prošla kroz glavu? To, zaboga, znači da svi oko mene varaju. Ili su bar jednom prevarili. Ili će, ako već dosad nisu, zasigurno u nekom periodu prevariti. Netko vara jer mu u sadašnoj vezi nedostaje strasti. Drugi pak varaju jer im je to vid zabave. Treći jer su nesretni sa sadašnjim partnerima. I iako svaku situaciju mogu shvatiti jer pokušavam realno sagledavati svaku životnu situaciju, ipak ne mogu da ne zamjetim da me preplavi neka neočekivana tuga kad o tome razmišljam. Zar nije lakše otići i učiniti nekome trenutnu bol svojim odlaskom nego mu mjesecima, godinama iza leđa nakrcavati bol svojim nevjerama? Ne mogu da ne zamjetim da koji god je razlog prevare, da ipak iza svake prevare stoji bar mala doza ljudske bezosjećajnosti. I bezdušnosti, usuđujem se nadodati.
Imam ponešto na tom polju i vlastitog iskustva. Prošla sam, naime, obje strane. Bila sam varana i prevarila sam. Kad me netko pita što je gore, bez sustezanja odgovaram - to što sam ja bila ta koja je prevarila. To kad te netko prevari, definitivno lakše preboliš. Ali kad ti budeš taj koji prevari, e to je već potpuno druga pjesma. To je čista izdaja sebe samog, a za osobu poput mene koja je sklona analiziranju i beskonačnom preispitivanju, to se vrlo lako zna pretvoriti u najgoru noćnu moru. Kada sam prevarila, a imam potrebu napomenuti da se u mom slučaju NIJE radilo o seksualnoj prevari (kao da se pokušavam opravdati, iako znam da mi je to slabo opravdanje), prevaru sam odmah i priznala. I iako mi je moj partner to oprostio, ja sebi samoj još dan danas nisam. A prošlo je od toga već oho-ho godina... Ne znam dali je to također neki vid mazohizma ali još dan danas kada se pokušavam drugima predstaviti kao dobra osoba, maleni glasić se javi u mojoj glavi koji mi prilično ubije sav trud i volju i koji vrlo zločesto prošapće: ''Nisi tako dobra i moralna kao što se predstavljaš, i ti si jedna od onih koji su prevarili.'' I tako ukrug... Dakle, ne samo da sam izdala povjerenje voljene osobe, ponajprije sam izdala sebe samu i srušila u jednu večer osobu koju sam marljivo gradila godinama i kojom sam se toliko ponosila. I dugo će mi vremena trebati da sebi taj trenutak slabosti, tu bezosjećajnost i bezdušnost, oprostim. I dugo će mi trebati da mi savjest ponovno bude potpuno čista i da onaj zločesti glasić u mojoj glavi umine. Da, prošlo je već toliko godina ali bojim se da će morati proći još dvaputa toliko da se ja uspijem vratiti na onaj put kojim sam davno krenula i da opet postanem osoba koju sam davno počela graditi. Koja izdaja, izdaja vlastitog razuma.
Dakle, kad me netko upita koji je osjećaj gori, sa sigurnošću odgovaram ovaj drugi, ovaj kada samog sebe izdaš. Tuđu izdaju lakše oprostiš ali kad sam sebe pokopaš - e, to su već neke potpuno druge dimenzije. Ali svakome od nas neshvatljive sve do onog trenutka dok se i sam ne nađeš na drugoj strani. A, to Vam nikome ne želim, to su vjerojatno najgori osjećaji koje čovjek može preživjeti. Ne vjerojatno. Sigurno.
Danas kad gledam na prevaru, prva stvar koja mi padne na pamet je: ''Nikad više.'' Uništiti sebe i ljude koje volite radi jednokratnog užitka, ma kakogod dobar on bio, stvarno nije vrijedno. Danas mogu reći da nitko sa prevarom ništa ne postiže i da je to definitivno najlošiji način privlačenja nečije pažnje. Komunikacija, puno iskrene komunikacije, to je stvar koja će privući pozornost i to je stvar koja u svakoj vezi život znači. Ako Vam se dogodi, tu ne znam što savjetovati. Priznati ili ne, oprostiti ili ne - to je već stvar od osobe do osobe. A, ti ljudi koji varaju svakodnevno i iz užitka? Iskreno, žalim ih, mislim da trebaš biti jako nesretan da se u tako nešto uopće možeš upustiti, a kamoli do tog stupnja dovesti. A, na kraju krajeva, tko sam ja da im sudim, i ljudska savjest je očito danas sasvim relativan pojam i nema univerzalnog značenja. Za mene to će to i dalje i zauvijek ostati: izdaja zdravog razuma.
Ljubim Vas sve!
izdaja zdravog razuma... bez teksta. bas tako.
OdgovoriIzbrišiteška tema... najbolje je onima koji ne znaju ništa o njoj :-)
OdgovoriIzbrišiSlažem se s onim da je gore biti onaj koji je varao.. Baš ko što si rekla, izdaja samog sebe.
OdgovoriIzbrišiMislim da sve zavisi kakva si osoba: neki za sebe uvek mogu da nadju opravdanje.
OdgovoriIzbriši@Jovana - da, mislim da su sve druge riječi suvišne, ova fraza nekako sve najbolje opisuje.
OdgovoriIzbriši@NC - slažem se, i zavidim potajno svima koji o tome ništa ne znaju, blago njima/vama.
@Marina - točno. :)
@D. - opravdanje da ali kako umire savjest? to je ono što će meni uvijek biti fascinantno.
mozda nije bas ova tema ali koliko vam se cesto desi da vam neko kaze nisi ti normalna? ja na to odgovrim nisam nikad ni tvrdila suprotno. jer kad vidim sta danas prolazi pod normalno, ukljucujuci i prevaru, stvarno se zapitam o pojmu normalno i da li zelim biti normalna. znam da si rekla da ne volis bas Coelhove knjige ali knjiga Veronika je odlucila umrijeti se bas bavi tim pitanjem sta je normalno... sorry na dugom komentaru, malo mi trebalo da si olaksam dusu :)
OdgovoriIzbrišiHehehe, ne da ne volim baš nego ne volim uopće Coelhove knjige ali Veroniku sam čitala i znam na što misliš, po prilici.
OdgovoriIzbrišiI slažem se s tobom, ljudi danas svašta trpaju pod normalno, čak i apsolutno nevjerojatne stvari, a tebe smatraju luđakom jer ne prihvaćaš novo postavljena mjerila - prevara tu nije iznimka. To me tako ljuuuti, uh, grrr. :/