Prava Ja.

Bila je jesen i ona je to osjećala. Sve je nekako odlazilo, opadalo. Raskoš boja ublažavao je sivilo magle i kiše ali ponekako uzaludno. Lišće se kovitlalo popločenim putevima koji su vodili ravno do nje, ravno do onog drvoreda, toliko živopisnog da si bio od dojma da si upravo pao iz Monetovog kista ili Chopinove kompozicije. Ništa nije bilo stvarno i sve je bilo sasvim čudno i to ju je tješilo jer je  mogla vjerovati da se ovdje ipak ne radi o javi. Mogla je sebe uvjeriti u laž da će sve ovo proći i kako je sve sasvim nalik nekoj pomalo naopakoj bajci.

Jesen u svom punom sjaju, a ipak posve neodređena, doticala je kuteve njenih ispucalih usana. Stajala je tamo, ispod one breze, kao da se nalazi u snu, kose nemarno uvezane i razbarušene, stežući ruke oko struka svog novog kaputa – ispucalih usana. Bio je to sasvim novi svijet naspram onog na kakvog je navikla i zato se s takvom lakoćom uvjeravala da sve ovo nije njen život i da sve ovo nije njen svijet. Nije bilo ni mirisa kestena, kave i napola ugašenog nikotina, nije bilo one imele pod kojom je po prvi puta ugledala plavilo tih očiju, nije bilo ni one, sasvim spektakularne, crvene haljine koja je imala privilegiju prva osjetiti okus njegovog dodira. Nije svirao Chopin, niti je osjećala Bulgakova, niti je voda čarobno šuštala pretvarajući se u komadiće kristala pod njenim rukama. Sve je bilo drugačije, samo je raskoš boja jesenskih krošanja prividno mijenjao negdašnji raskoš boja njene duše. Lišće je opadalo, a s njime i njena vjera u bolje sutra, u ljude, a sve više i u iluziju da je sve ovo samo bajka i da ovo nije njen svijet.

''Gospodine! Odlučila sam nekoga voljeti. Dopustila sam sebi to pravo. Dopustila sam sebi da me zaneseš. Oprostite – zanesete! Mogla sam pretpostaviti da će do ovoga doći. Ili sam barem, trebala. Ali odlučila sam si dopustiti ovakve, meni sasvim neprimjerene, osjećaje. Strast. Ljubav. Sve ono što sam izbjegavala, desilo se. Meni – koji apsurd! I to sa tobom – oprostite, Vama – apsurd još veći! Samo znajte, to nisam bila Prava Ja. Prava Ja je neustrašiva, logična i sasvim razumna. Prava Ja sluša Chopina, opojeno ali sasvim razumski uživa i osjeća Bulgakova, ne zanosi se nad sitnicama. Prava Ja više od svega ne plače, ne vjeruje u bajke, ljubav smatra opijumom za nerazumne i što je najvažnije, nikada se ne ponižava. Prava Ja NIKADA ne bi napisala ove redove, niti bi ih Vi ikada pročitali. Ali ovo nisam Prava Ja – ovo su tek ostatci mene. Ovu mene, ovo Ja, ste Vi stvorili. I za to Vas smatram izravnim krivcem. Za kraj, molim, ako možete, spalite ove riječi, ne zovite me više, ne mislite na mene dok čujete Chopina i ne nalijećite slučajno na mene. Tamo gdje sam bila i gdje sada idem, tamo me više nećete naći. Prava - Stara Ja se upravo vratila i Prava - Stara Ja ne zna baš nikoga tko nosi Vaše ime. Jednom sam si dopustila Ljubav i Strast – ovi ostatci mene postali su imuni na iste. Pomalo ironija, ne čini Vam se? Ali ipak, tek toliko da se zna, bili smo tako blizu. I za to Vas, na koncu svega, dragi gospodine, proglašavam krivim – po svim točkama optužnice.''