O patnji.

''You never know how strong someone is, until being strong is his only choice.''

Nijemo je sjedila na rubu svog svijeta. Okruzena mirisima domacih pita od jabuka i sira i rascvalih bozura, pjevanjem ptica, sustanjem lisca i izmjesanim glasovima prolaznika. Kutem oka primjetila je svog prijatelja kako nadolazi ulicom, zabrinutog pogleda. Znala je da je kriva za tu sivu boju njegovih ociju. Izvalio se na slobodnu stolicu, ocima signalizirao za salicu kave s toplim mlijekom, a nju obgrlio jednom rukom. Trepnula je ocima, ali jos vise srcem, a glavu prislonila na njegovo rame. ''Sigurna zona'' - pomislila je sa smijeskom.

Tiho i polako je pricala. O manjku zivotne motivacije, o strahovima pred nadolazecim danima, o strasnim osjecajima, o zivotnoj surovosti. Tiho i polako, sokantno smireno, sablasno njezno. Tiho mu je pricala o nesretnim ljubavima, cvrsto mu stezuci ruku bojeci se da svijet vise nece biti isti ako je za tren ispusti. Tiho mu je pricala kako sve manje vjeruje ljudima, kako se plasi ljubavi, kako nije birala ovakav zivot i ovakve osjecaje. Pricala je kako vidi lica koja ne postoje, kako cuje glasove koji joj nagovjestavaju katastrofu emocionalnih razmjera. Kako zeli vidjeti vjetar i cuti sunce, zagrliti oblake i mirisati maglovita jutra.

Na tren je zastala da uhvati zraka ali vise nije mogla nastaviti. Prijatelj je krisom pogleda; nije mogao ne zamijetiti tu prazninu koja je odjednom ispunila rub njihovog svijeta. Tada je zbilja shvatio koliko je snazna i koliko se bori. Stegnuo je njenu ruku u cvrst stisak i dogodilo se neocekivano. Niz njeno lice kliznula je suza. Brzim pokretom ruke je obrise i brzo se nasmijesi, kao da je se srami. A, on, gotovo u soku, shvati.

''Pa... Ti patis...! Uopce nisam...''

''Primjetio?'' - njezno ga upita. ''Nije vazno. Nitko nije.'' 

 Cvrsto ga zagrli, a vjetar joj isusi ostatke suza. ''Sigurna zona'' - prozbori ona.