Moja prva ljubav.

''Najvaznije na svetu, to je umeti videti vetar i cuti sneg kako pada, umeti dotaci prstom sumrak na prvom uglu i osetiti na usnama sanjivi ukus mesecine. Masta je moja prva ljubav.'' Miroslav Antic

''Masta je moja prva ljubav'' - napisao je, ne tako davno, jedan veliki pjesnik, pritom ni ne znajuci da ce nekoliko godina kasnije upravo tim rijecima opisati, i na cudnovat nacin, obiljeziti jednu sasvim novu dusu.

Rodena kao sanjar i pritajeni emotivac, tesko sam oko sebe dozivljavala svijet. Naivna za spletke i intrige, njezna za surovosti, otvorenog srca za ljude. Uplasena buke i nemira, bilo koje vrste. Drhcuci pred surovoscu, nespremna da se suocim. Dijete u meni, dijete kakvo sam bila, bojalo se odrasti. Nisam znala puno o zivotu ali znala sam da pogada, ranjava i ostavlja neizbrisive oziljke. Znala sam da donosi suze i razocaranja i bojala se istih ali ipak se nisam mogla ne veseliti novim i predstojecim danima. I pronasla sam rjesenje za svoje nemire: stvorivsi svoj novi, paralelni svijet, prepun boja i velikih ocekivanja, prkosila sam sivilu sadasnjice, na jedan sasvim moj nacin: mastom i snovima.

Tesko mi je vjerovati da danas netko ne zna kako sanjati jer sto tu osobu spasava, od meni tako strasnog, sivila sadasnjice? Sto, ako nema snova? Jos i danas, mada odrastam, znam kako pobjeci u svijet satkan od najljepsih, jos neostvarenih snova. Kada zaklopim oci, prepustam se svojoj bajci, punoj cvijeca, nasmijanih lica, mirisa tople kave i kolaca od kokosa i badema i zelenila moga rodnog kraja. Pronalazim tamo onu istu kucicu, svu od ljubavi i lijepih uspomena, koja neodoljivo mirise na kanticu vruceg mlijeka, sir i prstohvat osmijeha. Obraslu brsljanom i sasem, u zelenilu sume mog djetinjstva. A, ako jace zazmirim, moja bajka postaje jos intenzivnija, a boje... Eh, boje! Protrcim tim svojim novotvorenim puteljcima, vicuci u vjetar, u zagrljaj, jedinom mi, Suncu... 

Volim svoj svijet. Iako cvrsto, s obje noge, zivim tu gdje jesam, otvorenog srca prihvacajuci sve sto mi nadolazi i sve sto mi se servira i svakom dajuci sansu, ipak nerijetko zaklapam oci, tek da uhvatim dio onih mirisa koje tesko pronalazim tu gdje jesam i tu gdje sam sada.

Masta je i moja prva ljubav, da. Ponekad sam nerealna, neprisutna i sasvim umiruca ali drugacije nisam naucila. I dalje cu dijelove svoje bajke iza zatvorenih ociju krisom pokusati unijeti tu gdje sam sada, i dalje cu ostati pomalo ranjiva ako u tome ne uspijem. I dalje cu biti pomalo naivna i njezna, lako plakati i vjerovati u ljude. Da, tu sam gdje jesam, u ovom zivotu, sada i odmah ali nikada necu zaboraviti sklopiti oci i sanjati. Moja bajka ce uvijek ostati ziva, onako njezna i puna osmijeha. Prve ljubavi pamtimo zauvijek, iako su iscezle. A, ako ih mozemo zadrzati, pa makar i naivnim sklapanjem ociju, nasa je obaveza da to i ucinimo. 

''Masta je moja prva ljubav'' - napisao je, ne tako davno, jedan veliki pjesnik, ne znajuci kako ne opisuje sebe samog, nego svakog od nas koji nikad necemo zaboraviti kako da budemo djeca i nas koji nikad necemo dopustiti da zaboravimo kako se sanja.