Zadnjih par dana su baš usrani. S oproštenjem. Ubija me suhi kašalj s kojim svaku minutu imam dojam da ću ispljunuti van oba plućna krila i pola utrobe. Zadnja tri dana zeza i temperatura. Primjerice, ujutro oko 9 još se lijeno provlačim po krevetu i osjećam se baš dobro, a toplomjer pokazuje predivnih 36.4. Baš sam se ponadala da će današnji dan biti bolji i bez temperature. Onda se ustanem i nakon doslovno pola sata se osjećam kao da me vlak pregazio, mjerim temperaturu i već je na 37. Pa kud prije?! Sva sam neka vajnava, a sutra je već Stara godina. Nije da imam neke spektakularne planove ali voljela bih bar biti taj dan zdrava i kako treba. A, opet, s druge strane, ne znam ni gdje ću za doček pa kako god okreneš, ne valja. Baš čudno raspoloženje, nisam si baš jasna...
Pošto će već doček po svemu sudeći biti nikakav, pa barem ću po drugi put u životu nakon 5 godina ponovno napisati svoje novogodišnje odluke. Inače nisam fan takvih amerikanizacija ali bolesna sam, ne mogu van i dosadno mi je. Pa kaj me košta? Pa krenimo:
U 2011. ću položiti Upravnu-faking-Znanost i s time si baciti ogromni teret sa kičme i srca. Jer to nije još jedan običan ispit u redu, to je ispit o kojem ovisi moja budućnost, faks, diploma, posao... Bilo bi vrijeme da ga se napokon riješim.
U 2011. ću konačno podavati i tih paaar ispita koji su mi ostali i bar početi pisati diplomski. Prvenstveno radi sebe ali i radi svoje mame. Previše je jadna već živaca izgubila radi mog faksa.
U 2011. ću konačno pročitati sve one knjige koje čuče u ormaru i pregledati sve one filmove i serije koji čuče na disku, a ja za njih nikako da uhvatim vremena.
U 2011. ću ponovno upisati tečajeve plesa i francuskog, da obnovim davno naučeno. I zaboravljeno.
U 2011. ću više ići u kazalište, na operu i balet, a i vući ću Dragog za sobom, ma koliko se bunio. Nema mu spasa.
U 2011. ću konačno izvaditi novu putovnicu i krenuti na put - Budimpešta, Salzburg, Graz, London, Rim, Pariz, Sarajevo, Beograd, oh, here I come.
U 2011. ću kupovati hrpe poklona svojem malom ljubimcu, nećaku, nazovimo ga Kokić i svaki put kad mu dođem u posjetu mu neću dati živjeti od silnog maženja.
U 2011. ću naći posao, kakav god on bio.
Za kraj, ostaje više jedna želja nego odluka, ne baš prenaročito ovisna o meni. Želim se udati... Ali pssst, nemojte nikome reći, neka to još ostane tajna. Makar, opet, svi već znaju tu moju tajnu ali dobro. Možda ako budem jaaako dobra mi se i ta želja ispunni. A, možda ću načas ugledati i Štrumfove. :)
Ljubim Vas sve!
Nema komentara:
Objavi komentar