Obojani kutak svemira.

Tek je zalupio vratima, a već joj je nedostajao. Iako je njen stan bio prepun njegovog mirisa, osjećala se velika praznina. Proteklih tjedan dana, njen mali stan pretvorio se u njihov mali svijet. Taman je naučila na njegovu prisutnost svako jutro, na poljubac u čelo kao signal buđenja, na čvrst zagrljaj prije ustajanja. Šetala je po stanu, gotovo izgubljena, kao da ga traži, kao da ga očekuje. ''Kako se za nekoga možeš toliko vezati?'' - ponavljala je sama sa sobom. Otišao je samo dvije, tri ulice dalje, ali ona je osjećala njegov odlazak kao da je na drugoj strani planete, daleko i oduzet od nje i njenih zagrljaja. Taj njihov mali, tjednodnevni bijeg od realnosti bio je prepun čarolije i smijeha, a ponajviše ljubavi. Sa nekom sjetom prilazila je kuhinji, skupljala posuđe sa stola, spremala zadnje tragove njegove prisutnosti. Znala je da kad navečer legne u krevet, da će tražiti onaj komad jastuka gdje je ostao njegov miris. Znala je da će tada zagrliti taj jastuk, zamišljajući njega. Da, to će biti njena mala varka da lakše utone u san. 

Ali te večeri nije lako zaspala. Morala je čuti, oslušnuti, kako sanja i osjetiti kako diše, tamo, dvije tri ulice dalje. Osmijeh na njegovom licu vidjela je tako živo, kao da je još ovdje, a iščitavao je čežnju za boljim sutra. Crni mrak ispunio je ovaj dio svemira ali njima ni da naudi... Sve njene molitve usnule su te večeri u njegovim očima. Tamo su sakrivene da ne odlete sa zorom. Sve njene ljubavi spavaju u njegovom naručju. Tek tada je shvatila da svi njeni snovi su ostvareni baš u njemu. Ovaj dio svemira nitko im ne može obojati sivilom. Ovdje su posudili od Boga eliksir vremena i zaustavili vrijeme načas. Ovdje, čak i razdvojeni fizičkom daljinom, su samo ona i on, i njihovi snovi ispunjeni nadom. I njihova ljubav ispunjena srećom. Kao dvije samotne planete koje plutaju bespućima plavetnila, odolijevajući mijenama vremena - tako i njih dvoje, ona i on, odolijevaju ovom svijetu, mirno plutajući njegovim bespućima. Samo njih dvoje... Ona i on. 

Jednom davno, poželjela je želju... I ON se ostvario. Njena želja koja je postala materijalizirana stvarnost. Grleći njegovu polovicu jastuka, osjećala je da s njegovim mirisom tone u san. Nedostajat će joj ove noći ali... Što je jedna noć naspram cijelog života? Cijelog života s njim i njegovim mirisom, u ovom obojenom kutku svemira koji je pripadao samo njima? Tonula je u san ali osjetila je kako joj duša šapuće: ''Laku noć, anđele'' i kako njena misao polijeće tamo daleko. Tamo, dvije tri ulice dalje.