Ispravna priča.

''Pogledom me miluješ...''

Osjećala je blizinu njegovog lica i njegov dah na svojim usnama. Savila je pogled pred njegovim, odbijajući tako mogući napad. Tiho je zagrizla donju usnu, odavajući svoje kolebanje i borbu. Znala je da se mora oduprijeti ali samo nije znala kako.

''...k'o da me dodiruješ...''

Stisnuo je njene ruke u svojima, nježno je njišući u svom zagrljaju. Teško je disala ali znala je da njegove oči mora izbjeći. Činilo joj se da su sami, a istodobno, osjećala je njihovu kemiju po cijelom prostoru. Dali i drugi to primjećuju? Osjećala je njegov pogled na svom licu i na zlatnim uvojcima. Postajalo je sve teže.

''...i svaki put kao da je prvi...''

I bio je. Njihov prvi ples. Njegov prvi zagrljaj. Ukradeni pogled i zabranjeni dah. Ono s čime se borila mjesecima, sada je bilo ovdje, na dohvat srca ali znala je da nije u redu. Malo više ''u redu'' nego prije ali ipak sasvim pogrešno. Taj miris...

Odupri se! Odupri! Molim Vas, pokažite mi kako!

''...ja stalno mislim prestat će, iz čista mira nestat će al požuda ne prestaje...''

Željela je ovo svih ovih mjeseci. Njega. Ove emocije. I tisuću puta je zaboravljala, odustajala, prestajala ali i tisuće puta se vraćala. Njeno srce stanovalo je u njegovim očima. Njena duša spavala je u njegovom dahu. Svaki put kad bi se vraćala da ih pokupi, ostajala je ondje još više. Vezana poput one zlatne ptice podrezanih krila koja je već sasma navikla na okrutnosti svoje svakidašnjice. Gorko je uživala u ovim slatkim mukama, u njegovim požudnim očima. Željela je ovo. Njega. Ali znala je, mora biti jača, mora se istrgnuti. Mora se boriti. 

Prestat će, prestat će...

''...ti si mi u krvi...''

Bio je njena bolest. Ona bolest koja se teško dijagnosticira ali još teže liječi. Znala je da mora biti izliječena kako bi mogla preživjeti ali to nije i željela. Nije željela pustiti krv, svjesno riskirajući svoj kraj, ako bi to značilo da on više neće biti dio nje. Ovaj dio vječnosti zauvijek će biti upetljan u mreži njenog krvotoka. Ovaj tamni kut, ova sumaglica oko njenih očiju, njegova ruka na njenom licu, poznata melodija i dah njegovih usana. Upakirala je ovu ludost u najsjajnije boje i sve se činilo sasvim ispravno. Zabranjeno ga je voljela i... Znala je da njeno ispravno u najsjajnijim bojama nije i sasvim najtočnije i znala je... Znala je da mora i znala je kako ispravno zbilja zvuči. 

Tiho se odmakla, gotovo nježno i poput sjene, prošavši kroz sumaglicu emocija satkanu od najdublje čežnje. Nježno se udaljavala ostavljajući za sobom miris jasmina i prvih ruža. Ostavljajući za sobom oči pune kristalne rose.

Zabranjeno ju je volio i to je tada bilo sasvim dovoljno da postupi sasvim ispravno.