četvrtak, 23. lipnja 2011.

Trenutno...

Da da, vrijeme je za novu rubriku ''Trenutno...'' i mojih mjesečnih zanimacija. Nadam se, kao i uvijek, da ćete pronaći nešto i za sebe, a i rado primam i Vaše prijedloge. Krenimo...

Trenutno čitam: Moja ljubav prema knjigama bosanskog pisca Miljenka Jergovića je ogromna. Humor i životna iskrenost koju unosi u svoje tekstove dvije su glavne komponente koje prožimaju svako njegovo djelo. Gospodin Jergović mi je puno draži kao autor, nego kao osoba, a isto je i sa odnosom prema njegovim knjigama i kolumnama. Dok su mu knjige pun pogodak, kolumne s druge strane, nemalo puta dižu tlak. No, kako bilo, ovaj put Vam preporučujem sve njegove knjige, s naglaskom na zadnju pročitanu ''Mama Leone''. Ova knjižica se sastoji od dva dijela - prvi dio se odnosi na godine najranijeg Jergovićevog djetinjstva, dok se drugi dio odnosi na sudbine ratom obilježenih iseljenih Sarajlija. Na koricama knjige piše: ''Zbirka priča ''Mama Leone'' (...) je i najintimniji dio Jergovićevog opusa.'' Svakako, velika preporuka! Uz to, bacite oko i na druga njegova djela, kao što su ''Sarajevski Marlboro'', ''Dvori od oraha'' i sve ostale. 

Trenutno slušam: Izvrstan album ''Battlefield Vietnam OST''. Pjesme koje su rađene 60-ih i 70-ih, a potom skupljene u soundtrack album za PC igru ''Battlefield Vietnam'', jednostavno su savršene. Inače, nisam prevelik fan hippy razdoblja i glazbe koja se tad stvarala ali ovaj album jednostavno osvaja, zove na ples i dobru zabavu. ''Somebody to love'', ''White Rabbit'', ''War'', ''I fought the love'' su samo neke od genijalnih stvari s ovog albuma koji jednostavno morate preslušati. 


Trenutno gledam: Zadnji film koji sam pogledala su ''Transformers'' - prvi dio. Ovaj film sam više gledala iz prisile nego radi zadovoljstva, pošto treći nastavak kroz dva tjedna stiže u kina, a Dragi ima jaku želju gledati ga u novom IMAX-u pa se ja moram upoznati sa radnjom prva dva nastavka prije nego trojka dođe u kina. Što da Vam pametno velim o ovom uratku? Loša gluma, umjetnička vrijednost gotovo nikakva puno akcije, zgodan Josh Duhamel i paf - tako prođu dva sata. Dali bih ga opet gledala? Nikako. Dali bih ga preporučila? Pa, ako baaaš imate viška slobodnog vremena, go for it. Ali ako možete, izbjegnite. Ili jednostavno, premotajte film na onih 5 i pol scena gdje se pojavljuje Duhamel. 

Trenutno najdraža serija: E, za to nemam vremena trenutno. Nažalost. 

Trenutna make-up opsesija: Moje Essence ''Stay With Me'' sjajilo, nijansa ''Trendsetter''. Jednostavno ga obožavam! I, Montagne Jeunesse - Chocolate Masque - maska za lice - gotovo je fascinantno kako lice prodiše nakon nošenja i kako koža ostaje meka i nježna. Velika preporuka!

Trenutna nail-polish opsesija: Prekrasni S-he 427 koji daje prekrasan polu-holo efekt i jednostavno ne ostaje neprimjećen kad ga prošetate na Vašim noktićima. Swatch!

Trenutno jako želim: Chanel Vernis - Mimosa. Lak koji me jednostavno osvojio na prvi swatch. Divna, prozračna, ljetna nijansa, gotovo divljenja vrijedna. Minus - cijena (čak 170kn!). Pokušala sam stavit sliku ali ne mogu, pa bacite pogled kako izgleda ovdje!
  
Trenutno me inspiriraju: Ljudi-Borci, ljudi koji se nikada ne predaju i nikada ne odustaju od svojih snova.

Trenutno najdraži blog: Ovaj put izdvajam dva, a to su Džumbus i Fashion, dreams and things. Ne znam koji volim više i na koji radije svraćam. Sa Biberlee se vrlo poistovjećujem i nemalo puta se pronalazim u njenim riječima, dok na Dašinom blogu pronalazim puno lijepo ušuškanih stvari, prekrasnih editorijala u kojima jednostavno uživam i slatkih modnih preporuka. 

Trenutno najdraži citat: ''Treba preskakati nebo. Treba imati samo najveću želju pa će sve druge same od sebe biti ispunjene.'' (naravno, opet i uvijek, Miroslav Antić

Eto, to je moja lista za ovaj mjesec. Nadam se da Vam se sviđa, da ste pronašli nešto i za sebe. Budite mi dobri, uživajte u ovim divnim i sunčanim danima, puno se smijte i provodite vrijeme sa Vašim najdražim ljudima. Veliki ljubac iz sunčanog Zagreba!

srijeda, 22. lipnja 2011.

Zabranjujem!

Koncept i inspiraciju za ovaj post pronašla sam u ovom tekstu. Kad bolje razmislim, puno bih toga ja zabranila. Očito se krije neki mali sadista i diktator u meni. Zanima Vas što bih to ja rado zabranila? Bacite se na čitanje. Popis je dug ali ipak ima još dosta stvari koje bi rado našle svoje mjesto na toj listi. Zasad dovoljno. A, do idućeg postanja, ljub ljub za sve skupa.

Zabranila bih...
1. zimu kao godišnje doba i kišu tokom ljeta
2. pesimistične i ogorčene ljude
3. nenošenje dezodoransa ljeti i prilikom korištenja javnog prijevoza
4. kineske dućane
5. nepismenost i nepoznavanje osnova gramatike
6. posesivne ljude
7. pričanje iza leđa
8. nekulturne i neargumentirane komentare
9. nošenje čarapa na japanke/natikače (to se odnosi na muški rod!)
10. komentare u stilu ''kolegice, niste naučili fusnote, dođite idući put'' iako jasno piše da se fusnote ne trebaju učiti
11. neupornost i brzo odustajanje
12. seljačine koji misle da su ful kul ako dobacuju ženama na cesti
13. izjave u stilu ''di ste, pi*ke, evo inžinjera'' (iskustvo!)
14. tipove koji žene nazivaju ''dobrom pi*kom''
15. neuredne žene - dakle, outfit, nokti, kosa, higijena
16. žene koje puno psuju
17. nonšalantno pipanje u disku kad se pokušavaš probit do wc-a sa izgovorom ''sorry, nisam te namjerno primio za dupe, gužva je, pa ono, kao slučajno'' (rollseyes!)
18. parove koji se međusobno oslovljavaju životinjskim imenim i tepanjem, osobito ako to rade na fb wall-u
19. da se žene/cure starije od 20 godina međusobno nazivaju ''kraljice, carice''
20. nametanje mišljenja i smatranje drugog idiotom i neandertalcem ako se taj netko usuđuje misliti drugačije
21. pitanja zašto nešto volim i ne volim
22. ekstreme u bilokojem smjeru i vidu - bio to nacionalizam, vjera, politički stavovi
23. ratove
24. Big Brother, MasterChef, Ljubav je na selu, Mijenjam ženu i sve emisije takvog tipa
25. lakove u malim bočicama, tkoihizmisli!
26. ljude koji imaju obraza mi držati lekcije zbog toga što idem u crkvu i vjerujem u Boga (a, događa se jako često!)
27. deranje pri korištenju javnog prijevoza - onak, boli me jedna stvar ''kaj si se ti sinoć fakat napila i zbarila sa frendicom i kaj ti starci seru radi boje kose i 10.piercinga, jer heeello, ti ipak imaš već 16 godina!'' (wtf?)
28. Zorana Milanovića, Luku Bebića, Vesnu Pusić, Ivana Jakovčića, Radimira Čačića, Zdravka Mamića, Keruma - dosta za početak ali lista je, naravno, puno duža
29. izjave koje počinju sa ''dabogda...''
30. ljubomoru i zavist

utorak, 21. lipnja 2011.

Volim...

Svašta volim, puno volim, volim sa srcem, volim jer se bolje osjećam. Volim jer me to ispunjava i čini živom. Često sam zaljubljena u najrazličitije stvari i ljude, nikada ne odustajem od ljubavi, ma kako neizgledna bila. Volim se buditi, smijati, Sunce, ljude, plesanje, ležanje na Suncu, sanjarenje, putovanja, šarene boje, koktele i more... Ma ajmo lijepo od toga napraviti popis, pa što ispadne.

Voooolim:

1.) fino papati i popiti
2.) slatke životinjice (zecovi, prvo mjesto odnose)
3.) Star Wars filmove
4.) Pariz i Rim


5.) romantične večere sa pogledom na Grad
6.) glazbu i ples
7.) rana buđenja
8.) šalicu tople kave
9.) koktele uz šum valova


10.) more
11.) svoje prijatelje
12.) svog dečka
13.) svoju obitelj
14.) sunčana jutra


15.) slastice u bilokojem obliku
16.) modu
17.) cipele na visoku petu
18.) vidjeti osmijeh na licima ljudi
19.) duge šetnje
20.) lakove za nokte
21.) Pariz i Rim


22.) Lošinj
23.) miris trave, osobito pokošene
24.) fiiine parfeme
25.) čitanje knjiga
26.) kasno proljeće i cijelo ljeto
27.) kinesku hranu



... i još puno toga ali za ovaj put dosta. Nadam se da ste uživali u mojim malim i velikim ljubavima, ja znam da ja jesam. Do idućeg posta, sve Vas ljubim!!!

izvor slika: we <3 it

četvrtak, 16. lipnja 2011.

Dokad ovako?

 ''Dali se ikada upitas koliko stvari na svetu nikad nije primetilo da si prosao kraj njih i nije ih ni briga dali uopste postojis?'' (Miroslav Antic)

Stvarno nisam imala ni najmanju namjeru napisati jos jedan post o tome kako prolazim cudan period. Ne volim siriti negativnu energiju oko sebe, na druge ljude, kad vec sama sebi ne uspijevam pomoci. Ali ovo sto prolazim odavno je prestalo biti ''cudno''. Postalo je tesko, pomalo neshvatljivo. I iako sam od depresija odustala tamo negdje sa 19 godina, ipak sam ponovno, 6 godina kasnije, pala u istu. Stvarno nemam potrebu nikoga opterecivati svojim, ne bas veselim, mislima, pa slobodno izbjegnite citanje ovog posta. Ali moram ga napisati.
Sto radim? Sto mi se to dogadja? Imam li pravo na takve osjecaje i takva razmisljanja? Odavno sam prestala biti klinka, pubertetlija, a vise nego ikada, danas se tako osjecam. Imam osjecaj, koji je sve stvarniji, da sto vise trcim, jurim, trudim se i zivciram, da stvari sve vise izmicu kontroli, a o osjecajima i da ne govorim. Grcevito drzim svoja 4 zida zivota u rukama ali stvari polako izmicu kontroli. Sve mi se raspada... Dani mi se svode na to da cekam neku novu, malo jacu neveru i da se raspadne sve sto sam zadnjih godina marljivo gradila. Dali si mogu to dopustiti? Dali bih uopce tako nesto mogla prezivjeti?
Ne radim problema gdje ih nema i ne pokusavam izmisliti nove da si popunim vrijeme. Nisam osoba koja voli komplikacije samo da mi ne bude dosadno. Prilicno sam osoba od malih rituala, volim osjecaj ususkanosti u svakodnevicu, sklona sam snovima kao spasu od zivotnih neminovnosti. Probleme rjesavam kako mi nadolaze, ne dopustajuci gomilanje. A, dogada mi sve suprotno. Nevere i oblaci, a zivot koji sam gradila sa toliko ljubavi polako se pretvara u zgariste. Kontrole vise nema, pitanje je dana kada cu popustiti u grcevitoj borbi da si zivot odrzim onakvim kakav je bio. Jos donedavno. Pretjerujem? Previse fataliziram? Moguce. Ali kada ste tako blizu cilja, tako blizu, i onda odjednom napadi sa svih strana, napadi koji vas mogu kostati svih umalo ostvarenih snova - fatalizam se onda nekako cini sasvim opravdan i dopusten. Valjda. 
Voljela bih opet imati 19. Biti onako ziva, ambiciozna, puna poleta. Nisam puno starija ali sam prilicno izbicevana vjetrovima iz svih smjerova, svih intenziteta. Jesam li ostvarila barem pola onoga o cemu sam tada sanjala, u sto sam cvrsto vjerovala? Ponesto ali ipak nedovoljno. Ne zadovoljavam se sa ''ponesto'', davno sam prestala. Ulozila sam sve sto imam u zivot koji zivim - sve snove i vrijeme, i zelje i mogucnosti, potrebe, najdublje osjecaje - a, to sada izmice. I tada se neminovno namece pitanje - za sto sam se trudila? 
Kazu da kada ti zivot zatvori vrata, uvijek negdje ostane otvoren prozor. A, ja imam osjecaj da su mi se zatvorila sva vrata, a da ova kucica simbolicno nazvana zivotom, prozora ni nema. Ponovno fataliziram ali ne znam drugacije. Nisam se spremila na ovo, ovo nije bio dio mojih planova. Kako se i dali se uopce boriti? Gdje da pronadem taj prozor da se kroz njega usunjam i time spasim ova 4 zida koja tako bezdusno klize iz mojih ruku? Ili da se jednostavno prepustim i pustim neveri da odradi svoje? 
Nisam ovo birala. Idem jos jednom lupiti glavom o zid, mozda ovaj put zid uspije popustiti i pasti. Upornost je vrlina, kazu. Dokad, pitam ja? Dokad? 

petak, 10. lipnja 2011.

Moja prva ljubav.

''Najvaznije na svetu, to je umeti videti vetar i cuti sneg kako pada, umeti dotaci prstom sumrak na prvom uglu i osetiti na usnama sanjivi ukus mesecine. Masta je moja prva ljubav.'' Miroslav Antic

''Masta je moja prva ljubav'' - napisao je, ne tako davno, jedan veliki pjesnik, pritom ni ne znajuci da ce nekoliko godina kasnije upravo tim rijecima opisati, i na cudnovat nacin, obiljeziti jednu sasvim novu dusu.
Rodena kao sanjar i pritajeni emotivac, tesko sam oko sebe dozivljavala svijet. Naivna za spletke i intrige, njezna za surovosti, otvorenog srca za ljude. Uplasena buke i nemira, bilo koje vrste. Drhcuci pred surovoscu, nespremna da se suocim. Dijete u meni, dijete kakvo sam bila, bojalo se odrasti. Nisam znala puno o zivotu ali znala sam da pogada, ranjava i ostavlja neizbrisive oziljke. Znala sam da donosi suze i razocaranja i bojala se istih ali ipak se nisam mogla ne veseliti novim i predstojecim danima. I pronasla sam rjesenje za svoje nemire: stvorivsi svoj novi, paralelni svijet, prepun boja i velikih ocekivanja, prkosila sam sivilu sadasnjice, na jedan sasvim moj nacin: mastom i snovima.
Tesko mi je vjerovati da danas netko ne zna kako sanjati jer sto tu osobu spasava, od meni tako strasnog, sivila sadasnjice? Sto, ako nema snova? Jos i danas, mada odrastam, znam kako pobjeci u svijet satkan od najljepsih, jos neostvarenih snova. Kada zaklopim oci, prepustam se svojoj bajci, punoj cvijeca, nasmijanih lica, mirisa tople kave i kolaca od kokosa i badema i zelenila moga rodnog kraja. Pronalazim tamo onu istu kucicu, svu od ljubavi i lijepih uspomena, koja neodoljivo mirise na kanticu vruceg mlijeka, sir i prstohvat osmijeha. Obraslu brsljanom i sasem, u zelenilu sume mog djetinjstva. A, ako jace zazmirim, moja bajka postaje jos intenzivnija, a boje... Eh, boje! Protrcim tim svojim novotvorenim puteljcima, vicuci u vjetar, u zagrljaj, jedinom mi, Suncu... 
Volim svoj svijet. Iako cvrsto, s obje noge, zivim tu gdje jesam, otvorenog srca prihvacajuci sve sto mi nadolazi i sve sto mi se servira i svakom dajuci sansu, ipak nerijetko zaklapam oci, tek da uhvatim dio onih mirisa koje tesko pronalazim tu gdje jesam i tu gdje sam sada.
Masta je i moja prva ljubav, da. Ponekad sam nerealna, neprisutna i sasvim umiruca ali drugacije nisam naucila. I dalje cu dijelove svoje bajke iza zatvorenih ociju krisom pokusati unijeti tu gdje sam sada, i dalje cu ostati pomalo ranjiva ako u tome ne uspijem. I dalje cu biti pomalo naivna i njezna, lako plakati i vjerovati u ljude. Da, tu sam gdje jesam, u ovom zivotu, sada i odmah ali nikada necu zaboraviti sklopiti oci i sanjati. Moja bajka ce uvijek ostati ziva, onako njezna i puna osmijeha. Prve ljubavi pamtimo zauvijek, iako su iscezle. A, ako ih mozemo zadrzati, pa makar i naivnim sklapanjem ociju, nasa je obaveza da to i ucinimo. 
''Masta je moja prva ljubav'' - napisao je, ne tako davno, jedan veliki pjesnik, ne znajuci kako ne opisuje sebe samog, nego svakog od nas koji nikad necemo zaboraviti kako da budemo djeca i nas koji nikad necemo dopustiti da zaboravimo kako se sanja.

četvrtak, 9. lipnja 2011.

O patnji.

''You never know how strong someone is, until being strong is his only choice.''

Nijemo je sjedila na rubu svog svijeta. Okruzena mirisima domacih pita od jabuka i sira i rascvalih bozura, pjevanjem ptica, sustanjem lisca i izmjesanim glasovima prolaznika. Kutem oka primjetila je svog prijatelja kako nadolazi ulicom, zabrinutog pogleda. Znala je da je kriva za tu sivu boju njegovih ociju. Izvalio se na slobodnu stolicu, ocima signalizirao za salicu kave s toplim mlijekom, a nju obgrlio jednom rukom. Trepnula je ocima, ali jos vise srcem, a glavu prislonila na njegovo rame. ''Sigurna zona'' - pomislila je sa smijeskom.
Tiho i polako je pricala. O manjku zivotne motivacije, o strahovima pred nadolazecim danima, o strasnim osjecajima, o zivotnoj surovosti. Tiho i polako, sokantno smireno, sablasno njezno. Tiho mu je pricala o nesretnim ljubavima, cvrsto mu stezuci ruku bojeci se da svijet vise nece biti isti ako je za tren ispusti. Tiho mu je pricala kako sve manje vjeruje ljudima, kako se plasi ljubavi, kako nije birala ovakav zivot i ovakve osjecaje. Pricala je kako vidi lica koja ne postoje, kako cuje glasove koji joj nagovjestavaju katastrofu emocionalnih razmjera. Kako zeli vidjeti vjetar i cuti sunce, zagrliti oblake i mirisati maglovita jutra.
Na tren je zastala da uhvati zraka ali vise nije mogla nastaviti. Prijatelj je krisom pogleda; nije mogao ne zamijetiti tu prazninu koja je odjednom ispunila rub njihovog svijeta. Tada je zbilja shvatio koliko je snazna i koliko se bori. Stegnuo je njenu ruku u cvrst stisak i dogodilo se neocekivano. Niz njeno lice kliznula je suza. Brzim pokretom ruke je obrise i brzo se nasmijesi, kao da je se srami. A, on, gotovo u soku, shvati.
''Pa... Ti patis...! Uopce nisam...''
''Primjetio?'' - njezno ga upita. ''Nije vazno. Nitko nije.'' 
 Cvrsto ga zagrli, a vjetar joj isusi ostatke suza. ''Sigurna zona'' - prozbori ona.


srijeda, 8. lipnja 2011.

Guess who's back?


Dugo me nije bilo... Znam. Zasto? Da krenem redom, predugo bi trajalo pa cu samo reci ovo: cudan period. Zbilja cudan. Ok rokovi, ok pokvareno racunalo, ok kronican umor i nespavanje - ali zadnjih tjedana nisam svoja, osjecaji su cudni i netipicno moji, cesto usutim i odlutam, pokusavam prstima dotaknuti svitanja i sumrak na uglovima svoga Grada. Cesto zacujem rijeci ''Uzalud sve'' zbog kojih duh nekako malaksa. Cudni dani, cudno kasno proljece, bas nekako, cudan period.
Ali vratila sam se. Necu vise toliko izbivati jer opet shvacam koliko ovako pisuci lijecim neke rane i uklanjam oziljke. Osmijeh se provlaci izmedu redaka, neusiljen i blag. Vratila sam se. Barem cu ovdje pricati kada vec vecinu vremena sutim. 
Ljubim Vas sve!