četvrtak, 31. ožujka 2011.

Jelena Rozga za ELFS.

Cro A Porter danas počinje sa revijama. Danas mi je zapravo i zadnja nada da se dočepam pozivnice i svi mi držite palčeve da u tome uspijem. Iskreno mislim da će to biti event koji se nikako ne smije propustiti i zato radim sve što mogu da dobijem tu pozivnicu. Baš zujim Netom i škicam slatke kolekcije koje su nam pripremili hrvatski dizajneri i mogu zbilja reći da tu ima svega, puno divnih stvari. Ipak, jedna kolekcija mi je posebno zapela za oko - ELFSi su ponovno napravili sjajan posao sa svojim preslatkim haljinicama. Cijelu inspiraciju su crpili iz pjesme ABBA-e, a cijelu kolekciju su namijenili i posvetili maturalnim večerima. Doduše, daleko je moja maturalna večera, daleko u prošlosti ali svejedno bih rado otvorila novčanik na neku od ovih slatkih krpica. Nježne pastelne bojice, romantične teksture, slojevi čipkice, ornamenti i kristalni detaljčići i puno volumeniziranih oblika + klasični T-Shirt ove haljine čine jednostavno neodoljivima. I da, sve ih želim, baš sve! Baš sam skromna.
Zaštitno lice ove kolekcije je slatka Jelena Rozga koja unatoč svojim godinama još uvijek izgleda kao djevojčica, a u tom scenariju se i sama pronalazim. Pa ako može Jelena, mogu i ja ponovno biti Prom Queen, bar sam 10ak godina mlađa od dotične. Prilažem Vam par slikica ove slatke i jednostavno neodoljive kolekcije. Sve mi ih šaljite doma, baš sam napravila mjesta u ormaru!
Slike je potpisao Jurica Sertić, a preuzete su sa portala CroModa.




srijeda, 30. ožujka 2011.

Trenutno...

Još jedna mjesečna rubrika ''Trenutno...'' je došla na red. Za one koji ne znaju, jednom mjesečno pišem članak sa svojim trenutnim ljubavima i ne-ljubavima, sa stvarima, pjesmama, knjigama s kojima sam provodila vrijeme zadnjih mjesec dana. A, ovo Sunce me baš oraspoložuje, dođe mi da se cijele dane gušteram po kavicama, puni me inspiracijom i pozitivnim mislima, jedino što mi kronično nedostaje je vrijeme. Sva sam u nekoj stalnoj žurbi i nemam vremena za apsolutno ništa. Ovo mi je prvi malo slobodniji dan pa sam se brže-bolje uhvatila tastature i tiiiipkam do besvijesti. A, Sunce tako opojno grije kroz prozore, ajme, kako volim Zagreb u proljeće. No, da ne duljim, evo moje ovo-mjesečne liste. Uživajte!

Trenutno slušam: Pjesma koja me zadnjih tjedana apsolutno zarazila, a Ret mi voli natrljati na nos kako je to moja osobna himna, je ''If I were a boy'' od Beyonce. Priča oko te pjesme je duga i blesava i svakako zaslužuje svoj osobni post, pa neću u detalje do prve prilike. Ali pošto sam veliki glazboljubac, slušam zbilja sve i svašta (hmm, možda bih opet trebala napraviti malu slušaonicu? :misli na glas:) pa me uz Beyonce, zadnjih mjesec dana zabavljaju i Haris Džinović, Jelena Rozga, Dušan Svilar, Balašević, Griffith Frank, Pearl Jam, The Deftones, Sade, Jacques Brel i mnooogi drugi. Sve preporučam, baš sve!

Trenutno čitam: Pročitala sam (čak!) dvije knjige koje nemaju veze sa pravom i baš sam ponosna na sebe. Prva je ''Narcis i Zlatousti'' od Hermana Hessea i ''Plavi Bicikl'' od Regine Deforges. Ako ste zainteresirane za detaljnu recenziju ovih knjižica, samo recite, pa ću i za to odvojiti poseban post. Zasad, ukratko, obje preporučam, nisu najbolja ostvarenja koje sam ikad pročitala ali svaka mi se sviđa na svoj način i svaka mi je uspjela donijeti malo svoje čarolije. A, nije li to kod knjiga i ono najbitnije?

Trenutno gledam: Zadnje sam pogledala ''The Departed'', remake slavnog filma ''Infernal Affairs''. Ovaj drugi sam gledala davno i sad ga planiram pogledati ponovno da se malo podsjetim. Ali ''The Departed'' je stvarno dobar film (sa, doduše, malo prerazvučenim krajom), a kako je već opće poznata stvar koliko obožavam glumu Leonarda DiCaprija i redom gledam sve što je taj genijalac ikad snimio, tako nisam mogla zaobići ni ovaj uradak. Hrpa poznatih glumaca (DiCaprio, Damon, Nicholson, Sheen Stariji, jedan od Baldwina i ostali) garantiraju Vam 2 i pol sata odličnog filma, a i radnja je primamljiva: ''štakor'' u policijskim redovima i ''štakor'' u redovima irske mafije. Za detaljno pojašnjenje ove rečenice, trk gledati film. Dotad trailer pa malo škicnite.

Trenutno najdraža serija: ''Friends'' - i to ne samo trenutno, nego i uvijek i zauvijek. Ponovno su ih počeli emitirati kod nas, trenutno traje četvrta sezona i jedostavno su i dalje neodoljivi, romantični, urnebesno smiješni i savršeni - nikada mi neće dosaditi.

Trenutna make-up opsesija: Booster od e.l.f.-a koji sam dobila od Maybe i koji je najsavršeniji proizvod koji sam ikad koristila i koji moje lice obožava. Hvala ti, draga, na tom super daru! Iiiii, naravno, danas mi se sa ručica smiješi jedan od mojih najdražih lakića ikad, u predivnoj, dubokoj, ljubičastoj nijansi: Catrice - Posion Me, Poison You. Predivno nešto, samo si satima buljim u ručice, ne mogu ih se nagledati kako divno izgledaju.

Trenutno me živcira: Kratko i jasno: FAKS i svakodnevne konzultacije. Mora se isplatiti, mora!

Trenutno najdraži blog: I tu zasad imam svog favorita. To je blog kojeg, odkad sam ga otkrila, jednostavno obožavam i u jedno popodne sam ga pročitala cijelog, od prvog do zadnjeg posta. Već sam ga spomenula ali moram još jednom - Divine World of Fashion. Riječi su suvišne, treba otići i pogledati - tolika divota se teško sreće na jednom mjestu.

Trenuti najdraži citati: '' She turned her can'ts into cans and her dreams into plans.'' (N.N.) - prihvaćam ovo kao svoju novu životnu filozofiju.

Trenutno me jako veseli: Blog je prošao više od 2000 prikaza!!! Hvala vam svima koji me pratite, čitate i komentirate. I jedan klišej za kraj: bez Vas sve ovo ne bi imalo prevelikog smisla. 

Još jedna rubrika ''Trenutno...'' došla je do svog kraja. Nadam se da ćete pronaći u njoj nešto za sebe, a ako imate kakvih dobrih prijedloga za mene, samo vičite. Do idućeg čitanja, ljubim Vas sve!

četvrtak, 24. ožujka 2011.

Zašto vjerujem u muško-ženska prijateljstva?

Dali vjerujem? Zašto vjerujem? Mislim da su to najgluplja pitanja koja mi netko može postaviti. Da. Vjerujem. Točka. A, zašto? A, zato. Točka. Ali svejedno me gotovo na dnevnoj bazi masa ljudi smara sa tim pitanjima. Kao, nije im jasno. Kako, zašto, zbog čega. Često puta ne znam što da im odgovorim, često puta mi se i neda. Općenito ne volim kad me netko pita zašto nešto volim, ne volim, trebam, ne trebam, želim, ne želim... Pa zato jer sam osoba, očito drugačija od drugih i imam pravo na svoju osobnost i na svoje volim i ne volim liste, pravo na svoja uvjerenja i razmišljanja. Uvijek se sjetim jednog, inače jako dragog, prijatelja kada mi je na prvoj kavi usput spočitnuo jednu rečenicu koja me i dan danas uspije uzrujati: ''Kako si jedna buduća intelektualka može dozvoliti jedno takvo nazadno razmišljanje?'' Hello, momak, dođi da te našamaram sad i odmah, koji klinac se s tobom dešava - to mi se taj tren vrmzalo po glavi. Ali ostala sam prilično kul i tek mirno odvratila: ''A, kako si jedan budući intelektualac može dozvoliti da nekog radi drugačijih stavova smatra nazadnim?'' Naravno, ostao je bez teksta, takvo nešto nije očekivao, a nakon toga je naš odnos krenuo (uglavnom) uzlaznom putanjom.
Ali da se vratim na primarnu temu ovog posta - zašto vjerujem u muško-ženska prijateljstva? Iz puno razloga. Muškarci, bar oni s kojima ne hodate ili ne dijelite zajednički (intimni) život, rijetko kompliciraju. Na svako otvoreno pitanje odgovaraju jednako otvorenim odgovorom. Rijetko kod njih susrećem histeriziranje. Stvari sagledavaju prilično crno-bijelo. Općenito sam osoba koja voli (konstruktivne) kritike i smetaju me oni razgovori kad se žene jedne drugoj obraćaju kao da imaju 12 godina: ''Kokice, mišice, bubice, ljubice, najdivnija si mi, ti si moja kraljica, carica'' - oh, come on, get serious. Da se razumijemo, ne volim ni parove koji tako razgovaraju, svaki put kad tako nešto čujem dođe mi da se ozlijedim. Zar je tako teško pričati NORMALNO, bez oponašanja dječjih i životinjskih glasova i bez tog nakaradnog tepanja? Anyway, upoznala sam jako malo djevojaka s kojima se mogu složiti i većinu njih upoznajem preko ovog bloga. Moj ne-cyber život većinom sastavljaju muškarci. Već sam spominjala Reta, kao jednog od mojih najdražih prijatelja. Odličan omjer sličnosti i različitosti nas čine jako dobrim prijateljima. Znam kad odem s njim na kavu da mogu biti to što jesam, bez straha od osuđivanja, da ćemo većinu vremena provest cereći se najglupljim mogućim stvarima, međusobnim prcanjem (koja je fina riječ za to?) bez da se itko uvrijedi. A, opet volim način na koji on pristupa mojim problemima - realno sagleda situaciju i onda mi jasno, crno-bijelo, bez sustezanja da svoje mišljenje i pokoji savjet. Vrlo jednostavno. I ne, nema nikakve seksualne napetosti, kako protivnici različito-spolnih prijateljstva to prezentiraju. Kao, uvijek jedna strana želi više. Ma joj, te spike ostavi za nekog tko će ih  progutati, kod mene ne pale. Po toj logici, svi moji muški frendovi, a ima ih stvarno dosta, žele nešto više sa mnom jer, u to budite sigurni, ja ne želim ništa ni sa jednim od njih. Budimo realni, dobro znam da nisam Top Model i da je takvo razmišljanje jednostavno, kako da to kažem na fin način, hmmm, pa, retardirano!!! Oprostite, nisam uspjela naći finiji način izražavanja za takve nebuloze. 
Doduše... Daleko od toga da ne bih voljela imati koju pravu žensku prijateljicu. Osobu od povjerenja. Mnogo puta mi dođe da se rasplačem kad vidim vani ta ženska okupljanja, hihotanje, prepričavanje raznoraznih dogodovština, njihove girls night out-ove. A, opet, kad se i sa jednom ženskom osobom uspijem donekle zbližiti, ipak dođe onaj određeni moment kad se One naljute na neku moju opservaciju. Nisam naučena govoriti stvari koje ne mislim i mislim da je temelj svakog zdravog odnosa otvorena i iskrena komunikacija, a kod mnogih ljudi to ne pali. Osobito kod ženskog roda. Ja stvarno ne znam jeli u meni problem i mom otvorenom pristupu ljudima i ''what u see is what u get'' stavu ili ipak, koliko god dobro biram muške prijatelje, toliko sam kronično loša u biranju ženskih? Dobro, da sad pretjerano ne fataliziram, u zadnje vrijeme počela sam sa dva vrlo perspektivna žensko-ženska odnosa i u njih polažem puno (ali puno!) nade. Možda mi se kozmos smiluje i iz toga uspijem izvući maksimum. Oke, ovo sad zvuči kao da biram poslovnog suradnika, što je definitivno znak da sam se razvukla na sve strane i gubim bit.
Dakle, da što jednostavnije odgovorim na pitanje postavljeno u naslovu: vjerujem zato jer zadnjih 6 godina ne znam za drugačiji vid prijateljstva. Ne zato jer mrzim žene i ne mogu podnijeti njihovo društvo. Nego jednostavno jer ih nema. Simple as that.


















izvor slika: www.weheartit.com

srijeda, 23. ožujka 2011.

Sankcije ili priča o tome kako me opalilo Sunce.

Uspinjući se na Gornji grad, više me umaralo nervozno lupanje srca nego strmi put i svih 110 stepenica koje sam morala proći da dođem do cilja. Volim svoj Grad, a osobito njegovu povijesnu jezgru ali ipak svaki put dušu ostavim na pločniku uspinjući se tim stepenicama. Osobito kad znaš da te na vrhu čeka teror ispitivanja, pa makar to bilo i putem neformalnog druženja na konzultacijama. 
Laganim korakom, koji kao da želi odužiti vrijeme ulaska u kabinet, približavala sam se uskim hodnikom do sudbonosnih vrata. Već sam smišljala razne izgovore kako da izbjegnem to neugodno druženje, i baš kad sam odlučila dati petama vjetra, iza mene se začuje glas: ''Ajte kolegice, nejdete na strijeljanje, a da Vam nije palo na pamet da pobjegnete.'' Zelena u licu, lagano se osvrćem i uz strašno prisilan smiješak, odgovaram: ''Pa nisam ni mislila.'' - koja bezočna laž. Mladi asistent, moj krvnik zadnjih par tjedana, upitno je digao obrve ispod svojih naočala i uputio mi ''da, baš pogled'', a onda mi rukom signalizirao u kojem smjeru treba teći moje kretanje. Prema njegovom kabinetu, a ne prema izlaznim vratima. Gorko sam otpuhnula pramen kose sa lica i jednako gorkim korakom ušla u kabinet, odložila stvari i sjela. Nikada se neću moći riješiti te treme usmenih ispita i teškog osjećaja u želucu. Iako je asistent s kojim se zadnjih tjedana intenzivno družim jako susretljiv i željan pomoći, a nadasve simpatičan, ipak svaki put prije našeg ''druženja'' uz bespuća pravne stvarnosti, dođe mi da vrištim i pobjegnem na kraj svijeta, samo da ne moram sjediti tamo i raspravljati s njim o tom gradivu. Ipak, jako sam mu zahvalna što odvaja svoje vrijeme i pomaže mi kod savladavanja ove muke od predmeta, i teška srca priznajem, ipak je strašno simpatičan. I zgođušan, ako smijem primjetiti, što nije teško za pretpostaviti kada ugledaš horde kolegica koje čekaju na njegove konzultacije. Ovih tjedana razvili smo već i prilično prijateljski odnos, utoliko da ga već mogu pozdraviti sa jednostavnim ''Bok'', a ne s uštogljenim ''Dobar dan'' i da na momente mogu s njim popričati kao sa kolegom iz klupe, a ne kao sa nadređenim. Ali ipak svoj  zadatak da me što bolje pripremi za ispit shvatio je vrlo ozbiljno i nadasve profesionalno i stvarno me nije štedio. Ni danas nije bila iznimka - gotovo nakon sat vremena detaljne analize gradiva i propitivanja, moje lice je promijenilo oblik i cijeli spektar boja, a u glavi se vrtilo samo jedno pitanje: ''Kada li ćeš više biti gotov?''; sat vremena blebetanja učinilo je svoje. Nakon već valjda stotog pitanja, umorno sam uzdahnula i hvatala zrak, kad me prekinuo njegov tihi smijeh. Upitno sam ga i pomalo iznervirano pogledala, a on se lijeno bacio u svoj naslonjač i s, tek primjetnim, dalmatinskim naglaskom dodao: ''Dosta Vam je, kolegice?''. Napravila sam izraz lica kao da ću istog trena umrijeti, blago se osmjehnuvši u znak slaganja sa njegovim pitanjem. On je sad razvukao lice u širok osmijeh i dodao: ''E, pa tako Vam je to kad toliko puta izlazite na jedan pišljivi ispit, sad morate trpiti neke sankcije i mene kako Vas maltretiram.'' Bio si je sav samodopadan i samouvjeren i strašno ga je nasmijavala činjenica kako mi sad već ozbiljno ide na živce. A, samo dobar odgoj i činjenica da ću samo njemu zahvaljujući lakše položiti ovaj teror me savladao da ga ne pošaljem u rodno mjesto i da se ne pokupim i odem. Pfff, sankcije - kao da sam ja htjela se dovest do ove situacije i provoditi sunčana popodneva u tom mračnom i zagušljivom kabinetu umjesto vani na suncu, na kavi. ''Ovako ćemo'' - dodao je, ''još samo 10min i slobodna si. Jel može?'' Potvrdno sam kimnula glavom, a on je opet razvukao usta u najširi osmijeh koji je mogao imati. U sebi sam se istodobno nasmijala i preokrenula očima - ima nešto u tim Dalmatincima, neka doza dišpeta i slatke privlačnosti, samodopadnosti i samouvjerenosti. Uostalom, i sama hodam s jednim takvim primjerkom. Ali prvi put sam shvatila sve one djevojčice koje nervozno cupkaju pred vratima i sve crvene pred tim osmjehom. Ja sam već odrasla, niti crvenim u njegovoj prisutnosti, niti u prisutnosti bilo kojeg drugog muškarca, ali stvarno, ima nešto u njegovom osmijehu, a i taj ''i'm king of the world stav'' je sve to pakirao u jedan zanimljiv paket.
Napokon je prošlo i tih 10min, a sankcije su za ovaj put bile gotove i dok smo dogovarali gradivo za idući susret, ponovno je nabacio par zanimljivih i vjerojatno njemu humorističnih dosjetki i sve to popratio izvaljenim stavom u naslonjaču i tim osmijehom nad kojima tolike djevojčice glavu gube. Samo sam se nasmijala, pokupila materijale sa stola i bacila mu pogled i osmijeh koji je govorio ''Nisi baš toliko zgodan, uozbilji se i spusti ego'' ali bio je previše oduševljen sam sobom da bi mogao pročitati te signale. ''Do sutra, kolegice. I da se niste usudili pobjeći.'' - dodao je kroz smijeh. ''Do sutra. Obećajem da neću. Sankcije su sankcije.'' - nadodala sam. Izašavši van, nakon više od sat vremena provedenih u mračnom kabinetu, Sunce mi je opalilo lice. Ili sam barem tako sebi objasnila naglo crvenilo koje me preplavilo.

utorak, 22. ožujka 2011.

Samo da rata ne bude!

''Samo da rata ne bude. Ludila među ljudima. Lude nam nude zablude, plaše nas raznim čudima. I svakoj bajci naude. Da rata ne bude.'' (Đorđe Balašević)

Nisam odviše strašljiva osoba i od malo čega u životu imam fobije. Ali, ako ipak postoji jedna stvar koja me plaši i pričinjava bol, onda je to svakako rat i sve ono grozno što on nosi sa sobom. Iskreno priznajem, plašim se tih situacija kada (dotad!) normalni ljudi pomahnitaju i primaju se oružja kao da su igračke. Plašim se tih pogleda koji marširaju sa oružjem u rukama, ravno u smrt. Kada mi netko spomene ''rat'' dođe mi da se ukopam negdje duboko, u nijemu tišinu i u tišini čekam da me jeza prođe. 
Plašim se i da nas, mene, ne uvuku u to svoje ludilo. Jeza me prolazi kada čitam vijesti kako se u rat olako ulazi. Ne razmišljajući o posljedicama. Jer ne vjerujem u priče da to rade u našem interesu. Kome bi, pobogu, rat mogao biti u interesu? Čemu sve to? Ne želim njihove interese, njihova vjerovanja, njihove načine i razloge. Jer im ne vjerujem. Jer se plašim takvih ljudi koji olako ulaze u rat i dižu oružje jedni na druge. Jer me hvata jeza pri pogledu na budućnost s takvim ljudima. Koji ne prezaju ni pred čim. Ljudi koji tako s lakoćom uvlače ovaj Svijet u nova krvoprolića. I plašim se još jedne stvari. Plašim se da to sve skupa neće samo tako završiti. Krv na krv, suza na suzu - ima li tu blagoslova?
Ne, ne nudite mi svoje razloge - ja ih ne želim. Kao što ne želim ni taj Vaš rat. Ni Vaša pravila. Ni novi i bolji svijet koji mi nudite. Meni ovaj moj čisto odgovara. A, plašim se da ste na dobrom putu da mi ga uništite.
Poštedite me svojih mišljenja. Što ste dalje od mene, moje obitelji, moje zemlje i ljudi koje volim, meni će biti bolje. Nama će biti bolje. Jer ako ste spremni u krvoproliće ući kao da ulazite na bezbrižni koncert, ne želim niti pomišljati na kakve gadosti ste još spremni. Plašim se Vaših gadosti.
Želim živjeti u svom Svijetu, koji je tako daleko od idealnog ali još dalje od Vašeg ''boljeg'' svijeta. Da je bolji ne bi se stvarao oružjem i krvlju već samo i jedino ljubavlju. Želim živjeti u miru, u ljubavi, želim slaviti svoj Život, ovaj Svijet i svog Boga, a ne Vaše oružje i Vaše granate i prolivenu krv nevinih. Oh, Vi moćnici, okanite me se jer ja nisam spremna na Vas i na Vaša pravila i na Vaše interese! Ponavljam, želim ljubav, sreću, vjeru i blagoslov, a prilično sam sigurna da mi Vi to ne možete dati. Okanite me se, molim Vas!

ponedjeljak, 21. ožujka 2011.

Blogovi i ljudi koje volim - pt.2.

Da, obećala sam i drugi dio ovog posta pa evo, konačno je i on došao na red. Malo sam odmarala preko vikenda, a uhvatio me i neki proljetni umor pa stalno spavam i vrijeme provodim lješkareći se u krevetu. Nekako sam i slaba sa inspiracijom. Moram se brže bolje pribrati pa sam se danas ozbiljno od jutra primila posla, pa je u tom silno naletu rada došao na red i ovaj post. Da ne dužim, u nastavku Vam predstavljam svoju drugu listu dragih blogova na koje svakodnevno svraćam.

1.) Just cake the Cupcake - ovaj blogić je čisti slatki grijeh. Iako baš nisam sklona pečenju kolača, itekako sam sklona jedenju istih, pa često navraćam na ovaj blog da pokupim par slasnih receptića koje onda isporučujem mami na uporabu. Od samih slika sline cure, a JCG je baš jako talentirana. A, spremila Vam je i giveaway, pa svakako posjetite njen blog, ako dosad niste.

2.) Chloe's Nails - jao jao, kakve ova žena manikure radi, ma to su strašne stvari. Baš ovih dana krećem u nabavu one famozne trake i bacam se na rezuckanje različitih uzoraka jer želim imati takve nokte kao i ona.  Toplo preporučam, makar sumnjam da itko još za nju ne zna.

3.) Fashion, dreams and things - fashion blogovi su moje apsolutno otkriće, a ovaj mi je među prvima na listi najdražih. Obožavam dobre fashion preporuke i editorijale od kojih zastaje dah - a, ovaj blog toga ima napretek. Prava modna poslastica.

4.) Divine World of Fashion - još jedan modni blog. Nedavno sam zaključila kako curke iz susjedne nam Srbije imaju puno bolji ukus što se lijepe mode tiče nego mi Hrvatice i jednostavno obožavam njihove fashion blogove. Branislava u ovom slučaju nije iznimka - obožavam njene modne kombinacije i savršene detalje koji ju krase i uvijek, gledajući njene fotke, pomislim kako meni uopće tako nešto ne bi palo na pamet. Odličan blog, you go girl!

5.) Variola Vera - više web site nego blog ali jedna od mojih dražih stranica. Odličan make-up, odlične kozmetičke recenzije i britak jezik - sve to krasi Variolinu stranicu. Obožavam njene make-up kombinacije, baš su svježe i odvažne i vrište za pozornošću, a meni to tako odgovara.

Eto, sa ovim malo manjim popisom dragih blogova završavam svoju listu naaajdražih blogova trenutno. Naravno, pratim ja još puno puno blogova ali ovi su oni na kojima se najčešće zaustavljam i nad kojim najčešće uzdišem. Do idućeg postanja, ljubim Vas sve!

petak, 18. ožujka 2011.

Pogledaj!

Danas baš nemam vremena za neki dulji post ali MORAM s Vama podijeliti pjesmu koju sam jučer otkrila i koja me osvojila na prvo slušanje. Volim takve pjesme koje me s malo riječi pogode ravno u dušu i tako tiho pročitaju sve moje misli i moja osjećanja. I kada tijelom prođe ona pozitivna jeza  i kada ti se dušom izlije tisuće boja koje nježno obojaju sva tvoja godišnja doba. Baš me dirnulo, čak je i suza krenula. Baš je uzdrmala cijeli moj svijet. Nekad sam toliki emotivac, strašne stvari. Uživajte u ovoj lijepoj pjesmi, u ovom predivnom glasu, u ovim divnim riječima. Ljubim Vas sve!

četvrtak, 17. ožujka 2011.

Freaking baby-boom!

Da, službeno je! Došla sam u ''te'' godine kada se od mene svakim danom sve više i više očekuju samo dvije stvari: brak i rađanje djece. Ne kažem da bih se protiv istog bunila ali gotovo je frapantno postalo koliko su se ljudi počeli drugačije ponašati prema meni odkad sam prije tri mjeseca napunila 24-tu. Kao, sa 23 sam bila definitivno premlada ali sa 24 - ehehej, to je potpuno druga stvar, potpuno nova situacija!!! Već osjećam uporne poglede svoje okoline, a ponajviše obitelji, a samo im jedno izlazi iz očiju: ''Okej okej, ne moraš se udati još ove godine ali draga, pa bar počni planirat!'' Kada se pokušavam opravdati činjenicom mladosti, gotovo mi natrljaju na nos kako sam u vezi (pazite sad!) čaaak (!) 4 i pol godine, kako mi Dragi uskoro puni čaaak (!) 26-tu i kako mi je tijelo BAŠ SAD, u 24-toj, u najboljoj formi da pokrene svoju vlastitu tvornicu malih ljudi. Nisam od onih koji se plaše obveza i nikad ne bježim od odgovornosti  ali ljudi, pomalo, hajdmo usporiti taj ringišpil koji ste tako luđački zaokrenuli mojim ulaskom u tu fatalnu 24-tu godinu života!
Ali to nije sve, još neke stvari mi postaju frapantno fascinantne. A, ispričati ću Vam to u obliku male priče, nedavno proživljene. Sjedim ja tako nedavno na kavi sa dragom prijateljicom Klarom, još iz osnovnoškolskih dana, kada ona ispuca k'o iz topa: ''Ajme ajme, imam trač!!! Jesi čula vijesti?'' Nervozno razgoračim oči, odlažem kavu na stol, pošto baš volim sočne tračeve. ''Ne. Nešto novo?'' - upitam sa vidnom znatiželjom. ''Da. Znaš tko je trudan? Nećeš NIKAAAD (ovo je namjerno razvukla da dobije na dramatičnosti) pogoditi! Lorena!!!'' - uzvikne pobjednosno. Lorena je, naime, bila glavna kulerica iz našeg osnovnjaka koja je u 17-toj završila sa lokalnim klipanom s kojim i čeka dijete, iako su joj neki predviđali prilično uspješnu manekensku karijeru. ''Mada? Ona? Pa ona je još tako mla...'' - zaustavljam se napola i shvaćam da ta fraza se više ne odnosi na nas, ''na stare babe sa čak 24 godine'' (nadam se da ste ovdje prepoznali ironiju!).
Da, službeno je! Došla sam u te godine kada ljudi više ne pitaju ''Zar si već trudna?'', nego ''Zar JOŠ nisi trudna?'' A, kada im pokušavam objasniti da sam još mlada, bez diplome ili posla, dobivam tek pomalo prijezirne poglede. A, NIMALO mi ne idu u korist frendice sa završenim fakultetima, (kakvim-takvim) poslom i njihov opći freaking baby-boom. Okej, shvatila sam, to će biti neka zavjera, zavjera protiv mene da što prije otvorim svoju vlastitu tvornicu. A, mora isto tako, da je i moja mama glavni potpisnik tog tajnog pakta, ako ne i glavni inicijator te sveopće zavjere.
Ma, znate šta? Ne okidam Vam ja na te fore. Daleko od toga da to ne želim, nećemo se lagati jer mi nije u stilu ali biti će službeno tek kad JA odlučim da bude službeno. Aaa-ha, in your face!

srijeda, 16. ožujka 2011.

Pray for Japan!

Katastrofe. Tuga. Suze. Očaj. Smrt. - sve te riječi ovih dana vežemo za Japan.
Neću puno pričat danas, iako imam puno za reći. Danas sam dan namijenila molitvi. Molitvi za Japan. I za njihove ljude. Moliti. Moliti. Moliti. To sam si danas stavila u zadatak. Hoćete li mi se pridružiti? Molimo za Japan!



















Za one skeptičnije i ne toliko sklone molitvi, koji bi možda željeli i novčano pomoći, detalje pogledajte ovdje.
Ljubim Vas sve!

izvor slika: www.weheartit.com

utorak, 15. ožujka 2011.

U duhu Ljubavi.

''You will find as you look back upon your life that the moments when you have really lived are the moments when you have done things in the spirit of love.'' ( Henry Drummond)

Ljubav - riječ koju čujemo gotovo svakodnevno, a gotovo rijetko se netko od nas zapita što ona zbilja znači. Definicije me ne zanimaju, niti ikada jesu jer su prekrute i apsolutno neživotne. Ali što je za Vas Ljubav? Što je za mene Ljubav? Nije to još samo jedna u nizu izgovorenih riječi i bila bi sramota da je tako. Što je za mene Ljubav? Kako da je opišem? Dok razmišljam o tome kako da je opišem, nasumično mi na pamet padne stih jednog velikog umjetnika koji mi donekle razjašnjava stvari: ''...sto hiljada reči znam al jedna mi fali, da nju kako treba opišem...'' - ali samo donekle jer sam danas baš naumila opisati Ljubav. I što meni ona predstavlja.
Ljubav je za mene Sunce i miris pokošene trave, šum mora i miris borove šume, snaga valova i raspjevane ptice u rano proljeće. Ljubav su meni pružene ruke djeteta koje nježno pozivaju na zagrljaj, umiljato mače koje samozadovoljno prede u sigurnim rukama, osmijeh na licu moje bake kada joj zamiriše jutarnja kava koju joj donosim u krevet. Ljubav je fini muffin od borovnice. Ljubav je kada se kao dijete razveselim čokoladi od marcipana. Ljubav je kada me Dragi iznenadi i pokloni knjigu o kojoj dugo sanjam. Ljubav je kada dugo sjedim sa prijateljima na kavi i kada smijeh satima ne prestaje. Ljubav je svaki dan koji ja živim. Da, sad sam došla do svoje biti - Ljubav nije ograničena, sputana stvarnost, nije namijenjena samo određenim sretnicima i elitama, ne priznaje okvire ni zlatne kaveze. Ljubav je poput... Hmmm, s čime da je usporedim, a da ne umanjim njen značaj, snagu i veličinu?  Usudila bih se izreći, a ispravite me ako mislite da griješim, da je ljubav jako slična planinskome vjetru. Ponekad divlja, ponekad nježna i umirujuća, ponekad slobodna, ponekad neukrotiva ali ipak sveprisutna. U svijetu u kojem živimo takva Ljubav je sve više potrebna. I gotovo, ponovno iskušavam svoju hrabrost, tako nezamjetna.
Da, apsolutno bi bilo bezdušno strpati Ljubav u krute definicije jer ona toliko nadilazi  riječi da smatram da bi to bilo ravno najgorem zločinu. Iako sam se trudila, Ljubav nikada neću kako treba opisati. Jedino što mi ostaje da živim svoj život u skladu s njome i da činim stvari u njenom duhu. Tek tada ću moći reći da sam zbilja živjela i da sam zbilja Voljela.































source: www.weheartit.com

ponedjeljak, 14. ožujka 2011.

Potraga za crnim balerinkama.

Koliko može biti teško pronaći i kupiti najobičnije, crne balerinke? U mom slučaju, bilo bi mi gotovo lakše naučiti teoriju i praksu kvantne fizike, a svi koji me znaju, znaju i da sam sa osnovama fizike isposvađana na pasja kola još tamo od sedmog osnovne. Moja priča ide ovako. U subotu sam odlučila otići malo u shopping, potrošiti nešto novaca ali prije svega, kupiti obične, jednolične, crne balerinke. Uputila sam se do City Centra One jer obično sve što nosim tamo kupujem i rijetko što tamo ne nađem, pa vođena tom logikom, očekivala sam da ću ući u prvi dućan i naći ono što toliko želim - crne balerinke, bez ičega. Ali ubrzo sam shvatila da to neće biti i najjednostavniji posao. Doduše, balerinki ima svih vrsta ali sve to su balerinke sa zakovicama, cvijetićima, srebrnim ornamentima, sa malom petom, sa malo većom petom, sa šarenim mašnicama - ali najobičnijih crnih balerinki, BEZ IKAKVIH UKRASA, jednostavno NEMA!!! Pošto mi strpljenje svakako nije jedna od najvećih vrlina, već nakon pola sata došlo mi je da sve pošaljem u ono mjesto koje sad neću izgovoriti jer je korizma počela, a ja odlučila biti pristojna, i došlo mi je isto tako da skupim stvari i odem doma. Što u glavi, što na glas svađala sam se sa svim dizajnerima cipela koji postoje na svijetu i živci su radili sto na sat. Zaboga, bitno da se mogu raditi cipele od mesa za gospodičnu Gagu, a ja ne mogu naći obične, crne, BEZ IKAKVIH UKRASA, balerinke!!! Jednostavnost je valjda jedna od umrlih vrlina, strašno.
I tako, nakon dva sata traženja, i taman kad sam se pomirila da neću naći ono po što sam došla, i već gotovo jednom nogom na izlazu, ipak sam otišla još u posljednji dućan, tek toliko da se uvjerim da mi se kozmos gadno smije u facu. A, kad tamo... Neka cura isprobava cipelice, a na nogama joj OBIČNE, CRNE, BEZ IKAKVIH UKRASA balerinke!!! Prvo sam zinula, onda počela smišljat strategije napada i kako ću ju u letu jednom rukom oboriti, a drugom ukrasti cipelice radi kojih zadnja dva sata gubim živce. A, onda se ipak neki zdrav razum probio do mog mozga (da, i to se ponekad događa!) pa sam pristojno upitala djevojku gdje je pronašla te balerinke, ona mi je pristojno pokazala da ih ima još na bacanje i mojoj sreći nije bilo kraja. Cijena je još u cijeloj priči došla k'o šećer na kraju, platila sam ih samo 150kn i na kraju dana, samozadovoljno otišla kući. Čvrsto stiskajući svoju dragocjenu kutijicu sa cipelicama, da se ne bi našla još koja budala poput mene kojoj je pun kufer Lady Gage, cipela od mesa i koja pati na jednostavnost i koja bi me poželjela jednom rukom oboriti, a drugom oteti trenutno najveću dragocjenost: obične, crne i bez ikakvih ukrasa balerinke.













subota, 12. ožujka 2011.

Moja prva (neuspjela) revija - Fashion.hr

Da volim (visoku) modu to već svatko zna. Fashion TV mi je jedan od najdražih TV-programa, Vogue nezaobilazna poslastica, a Chanelove revije nedosanjani san. I, iako (JOŠ) nemam dovoljno novaca da si i sama priuštim sve te divote koje šeću modnim pistama Milana, Pariza ili New Yorka, ipak je za mene gledanje revije jedan posve poseban doživljaj, neki potpuno novi svijet.
Baš radi svega toga bila sam prilično oduševljena kada me Maybe obavijestila da ima ulaznice za ovogodišnji Fashion.hr i kad me pitala želim li joj se pridružiti. A, ne, ne želim, što uopće pitaš. Hiperventilirala sam radi toga cijela dva dana i istodobno u očaju plakala kada sam shvatila da imam pun ormar robe, a da je svaki komad za sebe i da ništa s ničim ne mogu spariti. To su strašne stvari... Ali jučerašnji dan je bio, blago rečeno, po svemu jedan od onih dana - dana kada je od ranog jutra sve živo krenulo naopako, a sa svim tim i moje raspoloženje. Jednostavno, sve je išlo ne onako kako sam si ja taj dan isplanirala. Ipak, uspjelo je doći tih magičnih 19h i uspjela sam se naći s Maybe i uspjele smo popit kavu i izjadat se jedna drugoj uzduž i poprijeko i uspjele smo konačno ući na reviju, zadnjim snagama naći mjesto (prvi red je prvi red, pa makar morao sjedit na stepenicama) i moj mali, privatni raj je mogao početi. Sve je počelo sa dizajnerskim dvojcem I-GLE koji me i nisu potpuno oduševili i bila sam pomalo razočarana, no sve je uspio popraviti uvijek savršeni Robert Sever sa svojim maestralnim torbama - mljac mljac i jedna od najneženstvenijih manekenki koje sam ikad vidjela. Iako je na njoj kreacija izgledala divno i torbe su bile tu da poprave dojam, njene nezgrapne kretnje pri čemu smo samo čekali da se svaki čas ne strovali po pisti koliko je duga i široka, jednostavno su mi podigle večer. Znaaam, grozna sam ali jednostavno je bilo smiješno. Ali da taj dan može biti gori, brzo sam se uvjerila - baš nakon Severove revije uslijedio je jedan pomalo težak telefonski razgovor sa jednom meni predragom osobom, a ako sam na nešto slaba to su, kratko i jasno, muške, doduše suzdržane, ali ipak, suze. Uspjela sam još pogledati pola revije Stjepana Čuke (koji me doduše strašno razočarao sa svojim modelima) i teška srca morala sam napustiti taj čarobni svijet i Maybe i obećala sama sebi: idući put kad si isplaniram reviju, tjedan dana prije neću izlazit iz stana da slučajno nešto ne bi OPET pošlo na krivu stranu. Kako je bilo na ostatku revije, vidjela sam danas na Netu i došlo mi je da si počupam svu kosu kad sam vidjela modele Ane Marie Ricov koji su me, opet blago rečeno, oduševili. Za sve koji niste bili, a zanima Vas kako je bilo prilažem ovaj link, svakako bacite oko jer se isplati: http://www.index.hr/xmag/clanak/video--fashionhr-severove-torbe-i-dojcinovickine-haljine-otkrile-recept-za-zenstvenost/541997.aspx
Tako je, dakle, prošla moja prva revija ali iskreno se nadam da ne i zadnja. Za kvalitetniji osvrt, svakako malo prošvrljajte Netom ili pitajte Maybe. Moj prvi osvrt je više laički i više jadanje kako mi je sav dan bio usran (oprostite na izrazu!) nego kvalitetan modni osvrt.
Do idućeg postanja, ljubim Vas sve!

petak, 11. ožujka 2011.

Blogovi i ljudi koje volim - pt.1.

Već neko vrijeme svojom opsesijom no.1 smatram bloganje i čitanje blogova. I čak iako ne poznajem ljude čije blogove čitam, ipak kao da ih i poznajem jer kroz njihove postove mogu zaviriti u dijeliće njihove duše. I sama sebe kroz svoj blog nudim kao na pladnju, ogoljelu i možda najiskreniju sebe. Koliko god se u ''pravom'' svijetu teško otvaram, toliko se u ovoj maloj blogerskoj zajednici otvaram iskreno i lako i gotovo bez napora. Sviđa mi se taj osjećaj, možda bih ga trebala početi primijenjivati i u svakodnevnom životu. Tko zna?
Svakodnevno čitam dosta blogova i pritom ne biram što ću čitat - mogu biti o modi, izradi nakita i ostalim kreativnim izričajima, o noktima i lakovima, općenito beauty blogove, blogove poput mojih: dakle, puno članaka, nečijih razmišljanja, zabavnih crtica iz života, recenzija knjiga, ukusnih recepata. Da da, shvatili ste, patim na raznolikost. A, koji su to moji NAJDRAŽI blogovi? Teško je za izdvojiti jer su mi svi dragi ali evo ipak moje male liste najdražih blogova.

1.) Maybe's New Start - Maybe nije samo moja draga prijateljica nego i multitalentirana cura od koje se može hrpa stvari naučiti. Pratim je još od doba Šminkerice kada smo i prvi put stupile u kontakt i uvijek je imam potrebu braniti od raznoraznih napadaja koji dolaze sa strane. ;) A, da ne govorim o tome da je bila prva čitateljica mog bloga i dovela mi puno novih čitatelja. Maybe, radiš savršen posao, blog ti je čisti pogodak i samo tako nastavi jer ja i dalje želim puuuno učiti od tebe.

2.) Juliet's pen - nedavno otkriveni, a već daleko najdraži. Tko još nije otkrio ovaj prekrasan blog, trk tamo jer će Vas dočekati puno sunčanih balkona, dobrih recenzija knjiga, puno dobre mode i savršenih editorijala - ma šta da Vam pričam, čista milina. Juliet/Jovana - pun si pogodak! :)

3.) Idemo dalje - blog mlade 20-godišnjakinje, buduće novinarke, iznimno talentirane i duhovite, čiji članci će vas jednostavno oboriti s nogu i razvući Vam osmijeh na lica.

4.) Angels... dust... and feathers... - još jedan predivni, topli blog moje drage kolegice Lilly koji jednostavno osvaja svojim šarmom i toplinom. Ima savršenih recenzija knjiga (što je u mom svijetu jako bitno!) i humorističnih članaka koji Vas nikako ne mogu ostaviti ravnodušnima.

5.) SPA u vašem domu - blog prepun profesionalnih savjeta iz kozmetičkog svijeta i sve je toliko stručno i fino objašnjeno da si odmah poželite uplatiti jedan pošteni kozmetički tretman od glave do pete.

6.) Nails for fun... - Lalica ima predivan blog o noktićima, lakovima i svemu tome slično. O njenim noktima ni neću pričati koliko su predivni i koliko sam na njih ljubomorna. Njen blog je moj mali, privatni raj. A, da ne zaboravim i Zvrka - obožavam kad umetne njegove sličice, prava slatkica. :)

7.) Đinđe Creative Project - svi ste već sigurno čuli za Marinu i njene zlatne ručice koje od ničeg naprave cijelo čudo. Ako niste, brzo na njen blog, a možda pronađete i nešto za sebe. U tijeku je, naime, blog sale i možete nabaviti puno lijepih stvarčica za (recesijskih) 20kn.

8.) Nail Crazy - još jedan diiivan blog o noktićima, šarenim lakovima i odličnim manikurama koji ja naprosto obožavam i ne prođe nijedan dan da ga ne posjetim.

I, sa ovim popisom završavam svoj prvi dio posta o blogovima koje volim i čitam. Naravno, to nije sve, doći će i drugi dio popisa, a dotad Vas sve lijepo pozdravljam!
Ljubim Vas sve!

srijeda, 9. ožujka 2011.

Začin života.

''Ples je ritmično pokretanje tijela prema zvucima glazbe (rjeđe bez glazbe), pojedinačno, u parovima ili u skupinama.'' (izvor: wikipedija)

Ples je jedna od mojih najvećih ljubavi. Odkad znam za sebe, plešem. Plešem gotovo u svakoj prilici gdje mogu plesati. Plešem dok stojim u redu za banku tiho cupkajući u mjestu. Plešem dok pišem ovaj post nježno se izvijajući na zvuke glazbe koja dopire sa mog računala. Plešem dok izađem van, u hrpi ljudi. Plešem dok usisavam, perem suđe, peglam robu. Jednostavno, ne mogu zamisliti svoj život bez tog ''ritmičnog pokretanja tijela''. Rijetko me što može ushititi kao ples. Kadra sam satima zadivljeno gledati profesionalne plesače kako im se tijela izvijaju na zvuke glazbe, kako im lica nude ekspresiju kojom donose svoju točku, njihovu predanost i žrtvu. Rijetko što me može uzdrmati i protresti tlo na kojem stojim kao emotivna priča ispričana pokretima tijela i ekspresijama lica. Nerijetko znam proplakati cijeli ocean suza zadivljena određenom koreografijom i nerijetko poželim navući ta njihova odijelca i pridružiti im se u tom slavljenju životu na jedan potpuno drugačiji način.
Ples za mene nije tek umjetnost, još jedna u nizu. Ples je za mene način življenja. Način života. Začin života. Ples je za mene način donošenja jedne nove stvarnosti, na jedan potpuno drugačiji način. Dakle, slavimo život. Slavimo ljepotu ovoga svijeta. Plešimo. Plešimo. Plešimo.




































A, za kraj, podijelit ću sa Vama jednu koreografiju od koje zastaje dah i na koju sam proplakala tisuće i tisuće i tisuće suza u izvedbi Melisse Sandvig i Adea Obayomia, pod koreografskom palicom velikog i meni osobno najvećeg Tycea Diorija. Uživajte i javite dojmove!!! Ljubim Vas sve!!!



izvor slika: www.weheartit.com

utorak, 8. ožujka 2011.

Zimska čarolija i čaj od cimeta i jabuke - uspomene.















Iako nam proljeće opasno kuca na vrata, mene uhvatila neka nostalgija za zimom. Ima, ipak teška srca priznajem, nešto čarobno u hladnim zimskim danima. Ne mogu točno odrediti o čemu se tu radi ali čarolija je ipak neupitna. Uvijek se rado sjetim jedne hladne, zimske večeri kada su krupne i srebrne pahulje neumoljivo zasipale moj Grad. On i ja, utrčali smo u prvi kafić na koji smo naišli, stresajući snijeg sa kose i kaputa, promrzlih ručica i rumenih obraza. Zamirišao je čaj, samo odjednom, čaj od cimeta i jabuke, moj najdraži. Baš tada. Sjeli smo u najtiši kut i uz prigušeno svijetlo u tišini pijuckali taj magični napitak, a pogledi su nam lutali svuda naokolo. Samo da izbjegnemo ''Onaj'' pogled. Ali još pamtim, kako je čarolija te večeri bila jača od svega, a snijeg i miris cimeta i jabuke su je dodatno pojačavali i kako naši uznemireni pogledi pred tom magijom nisu imali šanse. Tiho su nam se, te hladne, zimske večeri, srele oči, pune neke čeznutljive čežnje i dugo se netremice gledale. Moja promokla kosa tiho je usnula na njegovom ramenu, a ozebli prsti grijali se u njegovim rukama, dok je vani snijeg okrutno zasipavao moj Grad velikim, snježnim pokrivačem, i dok je čaj od cimeta i jabuke ispunjavao taj tihi kutak. Naš mali, privatni, snijegom okovani, svijet.
Ima nešto čarobno u hladnim, zimskim danima. Čak i teške uspomene pretvaraju u lijepa sjećanja. A, prve ljubavi postaju još divnije, gotovo bajke. 
Dok hodam Gradom, čvrsto stežem svoj kaput pred naletima vjetra, dok mi hladni zrak dah pretvara u prah, sa čežnjom pogledam malo prema nebu, s nadom da ću ugledati koju pahulju i ponovno osjetiti, negdje kako nadolazi izdaleka, onaj miris tišine i cimeta i jabuke. I da će se ponovno na čas, baš kao i one večeri, zrakom proširiti miris te riječima neopisive zimske čarolije.


izvor slika: www.weheartit.com

petak, 4. ožujka 2011.

Novi početak.

''Allow life to change you, you just might like it.'' (N.N.)

Kažu da male stvari čine čovjeka sretnijim. I zadovoljnijim. A, da novi počeci nisu nužno vezani za velike životne promjene. To prihvaćam i sviđa mi se jer ne želim mijenjati svoj život iz korijena. Ali volim nove početke, ma kako sitni oni bili. Bitno je da se nešto mijenja, a ne intenzitet i količina promijenjenog.
Da previše ne filozofiram, jučer sam imala svoj mali, novi početak. Ošišala sam kosu. Svoju kosu dugu do pola leđa sam odrezala. Ne malo, drastično, par centimetara iznad ramena. Koji šok ali apsolutno pozitivan. Znam, sve su to sitnice ali ja imam osjećaj kao da sam s leđa skinula 10 kila tereta i osjećam se nikad bolje. Osjećam se kao potpuno nova osoba, iako sam uvijek ismijavala ljude koji su promjenom frizure označavali nova razdoblja u svom životu. Ja nemam nikakvo novo razdoblje, štoviše, odgovara mi ova kolotečina ali osjećaj koji mi pruža nova frizurica je gotovo neopisiv. Neka nova Ja kao da me gleda iz zrcala. Volim svoj novi početak i volim ovu promjenu koju sam si uspjela dopustiti.

''It is almost impossible to smile on the outside without feeling better on the inside.''  (N.N.)