ponedjeljak, 31. siječnja 2011.

Oda Facebook-u iliti priča o ljubomori.

Email. Password. Log in.
Uhhh, novi notifikejšn. Nekoliko njih. *klik*
'' XYZ likes your link.''
''XYZ likes your status.''
''XYZ commented on your link.''
Osmijeh mi se lagano razvlači licem, dok Dragi iza mene nervozno poskakuje s noge na nogu. Paleći već vjerojatno petu cigaretu zaredom, u kojih 5min.
''Opet on. Taj frajer nema pametnijeg posla nego da lajka svaki drek koji ti staviš na taj fejs.'' - promrmlja on. A, ja se i dalje samodopadno smijem. ''I prestani se cerit, egotripe jedan!'' - dodaje, ali sad već i on kroz smijeh. Otpuhuje dim cigarete, ravno u moje lice, iako zna da sam na to alergična i potiho priča sam sa sobom. A, ja se i dalje samodopadno smijem.
Ali moj Dragi ne shvaća da ipak nisam toliki egotrip i da se ne smijem lajkovima koji, ruku na srce, svakodnevno dolaze na moj account na popularnoj društvenoj mreži. Smješkam se njegovoj slatkoj ljubomori i specifičnom izrazu lica kad vidi da je opet ''taj frajer'' lajkao nešto moje. Uživam u tim njegovim malim ispadima svaki put kad ugleda njegovo ime na ekranu i kako pokušava glumiti frajera i da mu je zapravo baš svejedno. A, nije. Očigledno nije. Lijepo moje...
Nježno mu prilazim s leđa i zagrlim ga.
''Volim te takvog.'' - prošapćem.
''Kakvog?'' - promrmlja.
''Takvog. Ljubomornog. Rijetko si takav.'' - odvratim.
''Uopće nisam ljubomoran. Samo mi je smiješno. Jer je očito.'' -opravdava se.
'' A kaj je to očito? To da taj čovjek i ja očigledno volimo iste stvari. Samo to je očito. I očito je to da si ti malo ljubomoran, ništa drugo.'' - ne popuštam.
''Ma joj... Znaš i sama da je očito. S obzirom na vašu prošlost. Zašto baš sad? Očito je.'' - polako počinjem osjećati nervozu u njegovom glasu, pa ga još jače zagrlim. To ga uvijek smiri.
''Pretjeruješ, mili. To je samo glupa društvena mreža. Kolikim ljudima ja svakodnevno lajkam najrazličitije stvari. I jeli to po tebi očito?'' - nježno ga upitam. S njim ponekad treba nježno, kao sa malim djetetom.
''To si ti. Ti si drugačija. Bolja od drugih. Ti nisi on. On je problematičan.'' - odvrati.
Tu shvaćam da je dalja rasprava besmislena pa samo duže vrijeme ostajemo u zagrljaju. Ponekad tišina najbolje objasni stvari. Bolje nego tisuće riječi. Osjećam kako ga nervoza lagano napušta i kako mu se puls smiruje. Dijete moje, ponekad je zbilja toliko dijete.


Email. Password. Log in.
Uhhh, novi notifikejšn. Nekoliko njih. *klik* 
'' XYZ likes your link.''
''XYZ likes your status.''
''XYZ commented on your link.''
Osmijeh mi se lagano razvlači licem, dok krajičkom oka čekam njegovu reakciju.
Mrki pogled, ponovno dobivam cigarete u lice i jedva čujno: '' Zadavit ću tog lika kad ga sretnem.''
A, ja se ponovno samodopadno smijem. 

nedjelja, 30. siječnja 2011.

Blog Award - second edition! :)

Ok, sad sam već na mukama koje blogove odabrati da im proslijedim nagradu. Ajme ajme... Ajmo, prvo krenut sa zahvalama. Hvala Đinđici i Dijani na njihovim nagradicama, puno mi to znači, a svaki novi čitatelj mi je neizmjerno bitan, a takve promocije po tom pitanju čuda rade. Drago mi je da su moji članci, postovi, kakogod, uopće naišli na takvo odobravanje već, za mene, popriličnog broja ljudi i to mi samo daje podsterh da i dalje nastavim sa marljivim tipkanjem. 

Pravila su sljedeća:
1.) Postaj o ovoj nagradi i kopiraj pravila.
2.) Linkaj osobu od koje si dobila nagradu.
3.) Izaberi 3 do 5 novih blogera i linkaj i njih.
4.) Ostavi im komentar na blogu da su osvojili nagradu i ne linkaj blogove sa puno sljedbenika.

Ok, postala jesam, linkala osobe od kojih je nagrada došla jesam.
Sad, preporučam Vam za čitanje ove blogove: Angels... dust... and feathers i Nails for fun.
Stvarno se ispričavam, više nemam ništa za preporučiti, a da već prije nisam preporučila ali svakako čitajte i Maybe, i Dijanu, i Đinđicu i sve ostale blogove koji se nalaze na mom blogrollu. Svaki je vrijedan iznimne pažnje, u to Vas toplo uvjeravam!

Do čitanja, ljubim Vas sve! 

''Voleo sam te tako nežno, a tako teško sam to znao da pokažem...''

Pt.1.
Nakon dana kiše, moj Grad je obasjalo Sunce.
Svi smo se izvukli iz sivila i nabacili osmijehe. Krenuli u šetnje parkovima. Kave su se ispijale na terasama. A, ptice su pjevale. Kakve li sreće...
Tada je u moj život ušetao On; visok, nasmijan i mlad.
Osvojio me brzo, bez previše mudrovanja, bez suviše pametnih riječi.
Osvojio me njegov osmjeh i plava dubina njegovih očiju. Iskrenost njegova srca. Djetinja iskrenost. A, to se ne zaboravlja... Olako se uvukao u pod moju kožu i ušetao mi u krv.
Kao da se oduvijek znamo. Kao da je oduvijek moj.
Učio me novim svjetovima. Davao mi svoju nježnost, svoje vrijeme.  Dizao me do Sunca, Mjeseca, oblaka i raspjevanih ptica. A, ja sam njemu davala sebe. Cijelu sebe. Voljela ga na neki čudan način. Na samo naš način.
Bili smo sretni, samo tako. Samo tako...

Pt.2.
Nakon dana Sunca, moj Grad zalile su kiše.
Svi smo se uvukli u sivilo i sakrili osmijehe. Šetnje su postajale sve rjeđe. Kave smo ispijali u mračnim kutevima gradskih kavana. Ptice su pjevale vrlo rijetko, gotovo nikad. Kakve li tuge, kakvog li sivila...
Tada je iz mog života odšetao On; visok, nasmijan i mlad.
Bez previše mudrovanja, bez suviše pametnih riječi.
Ohladio se njegov osmijeh i plava dubina njegovih očiju. Iskrenost njegova srca. Djetinja iskrenost. A, to se ne zaboravlja... Izvukao se iz moje kože, iz moje krvi.
Kao da se nikada nismo ni znali. Kao da nikada nije bio moj.
Srušio je moje novo upoznate svjetove. Oduzeo mi svoju nježnost, svoje vrijeme. Prekrio je Sunce, Mjesec, oblake. Utišao raspjevane ptice. A, ja sam mu se i dalje neumorno davala. Voljela ga na neki čudan način. Na samo moj način.
Sreće je nestalo, samo tako. Samo tako...

Pt.3.
Danas, ponovno se smijem.
Na plavu dubinu onih očiju rijetko se sjetim.
Djetinje iskrenosti davno sam se odrekla. Shvatila da je nema.
I kada sretnem tu pojavu, te plave oči, spoznajem u njima neku tugu. Neku sjetnu crtu.
Dali se i On ponekad sjeti onog našeg Sunca?
Ili pamti samo one naše kiše?
Sjeti li se ponekad mojih ugaslih očiju, tog proljeća? I napukle duše?
Iskreno? Zar je to više uopće važno?
Iskreno? Ni najmanje, više...

PS: Ovo je priča/pjesma koju sam napisala prije davnih šest godina, kao djevojčica od 19 godina koja je tek počela živjeti i koja je doživjela svoj prvi ljubavni ''brodolom''. Pronašla sam je među starim papirima i sa osmjehom je pročitala i prisjetila se tih davnih dana. Pa sam se je odlučila podijeliti sa Vama, svoje stare uspomene i jednu staru mene. Nadam se Vam se sviđa; nije umjetničko djelo ali ponekad, tako nabacane riječi su dovoljne da se u mah vrate neke davne emocije, neki davni dani.

Ljubim Vas sve!

četvrtak, 27. siječnja 2011.

Vjerujem u anđele.

Rekla sam u jednom prijašnjem postu da obožavam anđele. I da skupljam keramičke figurice istih. U iščekivanju fotića s kojim namjeravam ih sve zabilježiti, pronašla sam na netu par sličica koje su mi se jednostavno svidjele. Pa ću ih par staviti u ovaj post, neka ostane. Da popunjavaju prazninu dok ne objavim svoju veselu anđeosku družinu.















Zašto volim anđele? Ne znam ali odmalena im se obraćam u svakoj situaciji. Pričam s Njima. Smijemo se zajedno. Mnogo puta su mi obrisali suze. Nekad ih zbilja vidim uz sebe, nekad tek osjećam Njihovu duhovnu prisutnost. Moji mali krilati prijatelji, moji nebeski zaštitnici. I danas, kad sam kao odrasla, a još uvijek poprilično dijete, imam potrebu prostor u kojem obitavam ispuniti Njihovom prisutnošću. Što fizičkom, što duhovnom. Kadgod ih zazovem, osjećam da su ovdje. Osjećam blagi lepet Njihovih krila. Osjećam Njihov tužan i blago prekoran pogled kad radim krive stvari, osjećam Njihovu djetinju radost kada krenem pravim putem. Vidim Njihove putokaze koračajući kroz život, šaputanja u bezizlaznim situacijama... Ponekad zbilja mislim kako bih teško sama donijela neke važne odluke, a da se prije toga nisam potiho, najčešće noću, prokonzultirala sa Njima. Sjećam se kako sam kao dijete koje je odrastalo u ateističkoj obitelji znala biti neshvaćena radi razgovora sa svojim anđelčićima, kako je mama živjela u strahu da ću već kao dijete prolupati. A, nije znala da sam ja jedina bila dovoljno djetinje mudra da shvatim kako mi Njihova prisutnost samo može pomoći i zaštititi me. Sjećam se mnogih noći, u doba puberteta i pucanja hormona svih vrsta ali i kasnije, čak i danas, kad sam svaki neuspjeh doživljavala tragično i kad su mi jedino moji anđeli mogli obrisati suze i isprati gorčinu iz duše. Sjećam se dana (a, i noći) kada sam znala satima moliti i moliti i moliti, i sjećam se kako sam uvijek imala osjećaja kako cijelo Nebo, svi anđeli kleče uz mene i svojim molitvama potpomažu moju. Ne vjerujem u pozitivnu i negativnu energiju u prostoru, već u prostor ispunjen i neispunjen anđelima i još uvijek ih mogu primijetiti sakrivene u nekom kutu, kako se smiju ili plaču. Mnogi me radi toga mnogo puta smatraju ludom ali ja danas jednostavno znam da moj život ne bi bio isti bez Njih.
Kad se rodio moj Kokić jedna od prvih stvari koje sam mu poklonila je bio mali, nasmijani anđeo sa plavim očima, baš kakve ima i on. Da ga prati i čuva i da i njemu jednog dana bude i putokaz, i utjeha, i potpora, i sreća, baš kao i meni. Anđeo za mog malog anđela.
Ne znam dali vjerujte u Njih ili ne, nije niti bitno ali ja Vam želim današnji, a i svaki drugi dan, ispunjen anđelima i Njihovom zaštitom. I baš danas sam pronašla jedan prigodan citat koji glasi: 
''Ugledao sam anđela u kamenu i klesao dok ga nisam oslobodio.'' Michelangelo.
Želim Vam da i Vi oslobodite svog anđela iz kamena i dopustite mu da učini čudo u Vašem životu.













Ljubim Vas sve!

srijeda, 26. siječnja 2011.

Moja prva kozmetička recenzija.

Prihvatih na sebe golem izazov. Odlučila sam napisati svoju PRVU kozmetičku recenziju, Bože-me-oprosti. Ne znam na kaj će to ličit i sve me strah mislit ali napisat ću to, pa kud puklo. Biti će grešaka, naravno, ali probajte im progledati kroz prste. Ipak je prva recenzija. Ikad. I da, ovo će biti moj vjerojatno jedini post sa slikama jer kad sam pokretala blog, strogo sam odlučila da neću postati nikakve slike jer se želim baviti isključivo pisanjem. 
Uglavnom, danas je još jedna Kozmo srijeda za koju sam saznala slučajno, vraćajući se s faksa prema NSBu, u pola 9. Vidjela sam da su na sniženju puderi i korektori, i to 30% pa sam odlučila ubost koji primjerak. Pošto je bilo rano, još je Kozmo bio pun stvari i nije se puno toga rasprodalo. Nisam kupovala nikakve skupe primjerke, prvo zato jer sa lovom nisam na ''ti'', a drugo zato jer mi ne treba i zato jer sam novi puder kupila prije manje od mjesec dana. Ali ipak, uzela sam dvije stvari, obje od Catrice-a.
Prvo sam uočila i prisvojila puder u kamenu, na mineralnoj bazi, zove se Mineral, Compact Powder, u nijasni 130 warm beige. Gledala sam baš, moj puder, Maybelline Affinitone je možda koju nijansu svijetliji i u kombinaciji sa ovim puderom radi sjajan posao. Kupila sam ovaj prvenstveno zato jer imam ful masnu kožu i treba mi neka podloga koja će suzbiti to sjajilo. A, u svojem iščitavanju raznoraznih make-up blogova sam naučila da je super preko tekućeg pudera nanjeti malo pudera u kamenu na područje T-zone da se suzbije sjaj. Pošto, ponavljam, nisam make-up stručnjak, teško da mogu bacati stručnu terminologiju ovdje, niti imam (dobar) fotić da napravim pošteni swatch, reći ću Vam samo ovo: nanijela sam ovaj puder prije 3 i pol sata, cca i od blještenja kože još ništa. Meni dosta, tako da toplo preporučam.















IZVOR SLIKE

Druga stvar, koju sam kupila je običan mali korektor u olovčici, cover stick, nijansa 040 sand beige. Nisam našla nijansu warm, ali nema veze i ovaj služi svrsi. Malooo je tamniji od samog pudera u kamenu ali da se lijepo stopiti sa licem i skoro uopće se ne kuži na licu. Nema neku ogromnu moć prekrivanja ali lijepo sakrije sitnije nepravilnosti, meni je čak malo ublažio i podočnjake. Jej! Koštao je kojih 17kn, stvarno nije puno. Nije najbolji komad kozmetike koji sam ikad imala ali nije niti loš. Solidan.

















IZVOR SLIKE

Uh, preživjela sam. Znam, znam, da niste možda puno naučili i da je sve skupa odrađeno prilično amaterski, ali drugačije ne znam i iskreno se nadam da ne zamjerate. Dala sam si truda, a to je valjda jedino bitno. Barem se tome iskreno nadam. Kako Vam se, dakle, sviđa moj prva kozmetička recenzija? Dali da je još tu i tamo koji put ponovim ili da se držim svog standardnog piskaranja? Iskreno!
Ljubim Vas sve!

utorak, 25. siječnja 2011.

Formula za umor, zumba, crackle i čestitke.

Danas mi je užasno pospan dan, iako se uopće nisam prerano ustala. Vjerojatno je i u tome glavni problem. Jučer sam ustala u 6 i nakon prvih pola sata ''ne diraj, ne pitaj'' osjećaja, dan je bio odličan. Uopće nisam bila umorna ili pospana, nego baš naprotiv, puna energije. Učila sto na sat, bila doma konstruktivna, čistila, prala, ma sve sve. A danas, skroz druga slika. Iz kreveta sam se jedva izvukla u 9, povlačim se po stanu bez smisla, a čim otvorim knjigu oči jednostavno se počnu same sklapati. I napravila sam kardinalnu grešku s tim što se nisam odvukla u NSB jer doma od učenja nema prevelike koristi. Kao osoba koja ima gadnih problema sa postizanjem koncentracije, učenje doma jednostavno nema smisla. Pa malo na fejs, pa zujim po blogovima, pa odem na YT i slušam muzikicu i tako unedogled. Pa ručak, pa TV, serija jedna, druga, deseta... I od učenja ništa. A, uopće se neću sjećati da su rokovi za manje od tjedan dana. Užas i katastrofa! Ok, onda sam odlučila, odsada svako jutro rano ustajanje i odvlačenje od doma i štrebanje samo takvo.
Jučer me baš uhvatila neka (pozitivna) nervoza, ako takvo nešto postoji. Konstruktivno sam se 5h u komadu zabavljala sa raznoraznim aspektima međunarodnih organizacija i iako sam nakon tih 5h bila psihički na razini pohane tikvice, ipak mogu reći da sam napravila ogroman posao jučer. Jej, za mene!  Volim te svoje (prerijetke) trenutke kad me uhvati ta neka (pozitivna) nervoza i histerija, svojevrsno ludilo. Tada uvijek napravim sve ono što zamislim, a nerijetko i više od toga. Čak mislim da sam pronašla i formulu koja me dovodi u takvo stanje: ustajanje u 6 i dvije jake, crne kave! Opet ću to pokušati sutra, pa ću vidjeti gdje će me to dovesti.
Još jednu stvar sam ovih dana odlučila. Nije to bilo na popisu mojih novogodišnjih odluka ali jedan aspekt te odluke je bio. Rekla sam da ću se ponovno početi baviti plesom. E sad, odlučila sam da to baš neće biti ples, nego zumba. Gledala sam malo na YT filmiće da vidim kaj je to zapravo i da se malo sa cijelim tim konceptom zumbe upoznam i baš sam se zaljubila. Tako da sam odlučila da od 1.3. krećem sa rekreacijom i zumbanjem. Uh, baš me to veseli, veseli me samo gledanje toga na YT, a kako će tek kad krene za pravo. Jel ima tko kakve dojmove za podijeliti o zumbi? Svaka sugestija je dobrodošla.
I još jedna stvar! Rekla sam već u jednom od prijašnjih postova kako sam otkrila čari eBaya. Da da, jesam. I sad sam na tom istom eBayu pronašla prilično povoljan lakić kojeg već duuugo sanjam i želim i koji sam baš prekjučer naručila i jedva čekam da mi stigne: OPI Black Shatter - crackle lakić. Sad sam tako uzbuđena radi te pošiljke i jedva čekam da mi stigne i već imam sto kreacija u glavi kako ću ga iskoristiti. Još uvijek ne mogu vjerovati da sam ga uspjela uloviti, čini mi se kao san.
Do čitanja, ljubim Vas sve!

PS: Čestitke Đinđi i Lalici na njihovim jubilarnim brojčicama! Bravo cure, samo tako dalje! :)

ponedjeljak, 24. siječnja 2011.

Sjećanje na Ally McBeal.

Moja draga Đinđe me baš danas podsjetila na jednu od mojih najomiljenijih serija svih vremena, ''Ally McBeal'' i hvala joj na tome. Baš ću si danas ponovno pustiti par epizoda jer me ništa ne može nasmijati i opustiti više od mog alter-ega, neurotične, zbunjene i pomalo lude pravnice. Prošle godine sam imala period kada sam svaku večer gledala (po enti put) nastavke prve i druge sezone (iako je treća uvjerljivo najjača) i potom satima razmišljala o tamo izrečenim stvarima. Uvijek je bila ''ta'' jedna rečenica po epizodi nad kojom sam mogla satima promišljati i zabavljati se s njom. ''Ally'' je serija koju volite ili ne volite, nema sredine. A, ja ne da je volim, nego obožavam jer se sa tisuću detalja u njoj mogu poistovjetiti. Svaki citat kod mene ima težinu, svaku pjesmu od predrage mi Vonde mogu primijeniti u svom životu. I oduvijek sam htjela biti baš kao Ally, što sličnija njoj, iako i bez mog nastojanja imamo tisuće stvari koje nas povezuju. Ok, možda ja ne viđam uokolo po gradu dijete koje pleše i ne pokušavam ga gađati svim mogućim predmetima. Ali, i ja imam svog Billya, i ja pričam sama sa sobom i sa svojim imaginarnim ljudima, čudna sam, plešem, pjevam i pravnica sam. Dobro, ne još ali uskoro. Nadajmo se.
Cijela ta priča između Billya i Ally mi je možda i najljubavnija i najromantičnija od svih najljubavnijih priča na svijetu i tisuće sam suza proplakala kad po enti put gledam zadnju Billijevu završnu riječ, kako u sekundi pada mrtav usred sudnice i kako ga Ally bezuspješno pokušava oživjeti, dok Vonda u pozadini pjeva jednu od mojih najdražih pjesama svih vremena ''You belong to me''. Da, možda se ja previše uživljujem u samu seriju, ali tako Ally i Billy, kao najsavršeniji ljubavni par ikada, djeluju na mene. I upravo su njih dvoje izrekli, za mene, najljubavnije dvije rečenice koje sam ikada čula i koje iskreno poistovjećujem sa onom pravom, svetom, vječnom i iskonskom ljubavlju. A one glase:
''ALLY: You loved me.
BILLY: Yeah. That's the truth. So much that sometimes, when we were apart, we used to keep an open phone line at night so while sleeping I could listen to your breath.''
Uhhh, i sada se ježim tih riječi, ali onom pozitivnom jezom. Čudna biljka, da da, jesam, znam, priznajem.
Iako volim mnogo serija i mnogo ih pratim ''Ally'' će uvijek zauzimati posebno mjesto u mom srcu i uvijek ću se iznova vraćati tim mahom čudnim ali uvijek raspjevanim likovima i nekim nezaboravnim scenama i citatima i uvijek ću se osjećati ne kao običan pratitelj te serije, već kao dio te lude ekipe. I iskreno sumnjam da će me više ijedna serija toliko tjerati na histeričan smijeh, iskrene suze i na ples kad god čujem Barrya Whitea, i da ću ikada više moći prestati čuti zvona prije svakog ispita ili bilokoje druge stresne situacije.
Ljubim Vas sve!

subota, 22. siječnja 2011.

Valentinovo i lamentacije o sportu.

Valentinovo nam se bliži. Ja taj dan jednostavno volim. Iako nisam nikakav fan amerikanizacija, da ponovim već svoju nedavno izrečenu rečenicu, sviđa mi se taj ugođaj u gradu pred Valentinovo i na sam dan. Kud god dođem lijepa crvena srčeka i romantična glazbica - nekako se uvijek radi toga osjećam dobro. Sve je na koncu priče bolje od onog crnila i Halloweena, uh, taj ''praznik'' mi je toliko neshvatljiv. Pa neka je i to Valentinovo iskomercijalizirano do kraja, bar se jedan dan globalno slavi ljubav. Meni dosta. Sa Dragim već imam tradiciju za taj dan - prvo, papanje u nekom finom restoranu, a onda odemo još negdje na miru nas dvoje popiti kavicu i razmijeniti poklone. Volim te naše male tradicije, koje imamo za skoro svaki važniji događaj kroz godinu - Božić, Uskrs, Valentinovo, godišnjica veze, rođendani. Jednostavno, kakav god dan bio, ta valentinovska večer mi uvijek popravi raspoloženje i nakon nje se osjećam baš sretno. Trenutno smo još u dogovorima gdje ćemo otići na papanje, a za poklone smo se već, više-manje, dogovorili. Sjećate se popisa? ;) Meni stiže Zoya Roxy, tome se baš veselim, a i danas ću ga zamoliti i da poklonu pridoda i knjigu ''Žena Vremenskog Putnika'' koju već dugo dugo želim pročitati. Ja se još doduše dvoumim kaj da njemu uzmem - prva solucija su nove hi-fi slušalice, a druga mjesečna pretplata za teretanu.  Još ću malo ovih dana promozgati, pa onda i odlučiti i krenuti u nabavu. A restorani? Hmmm, iako oboje jako volim kinesku kuhinju, pomalo smo je se već zasitili, pa ćemo ove godine malo promijeniti rutinu. Naravno, napisati ću ja o našoj večeri opsežnu recenziju jer smo i Dragi i ja po to pitanju jako slični - dali je na nekom eventu bilo dobro, oboje ocjenjujemo po tome dali smo se tamo dobro najeli. Oh yeah, hrana, ftw! Bit će još riječi na mom blogu o Valentinovu, taj dan me jednostavno čini hiperaktivnom i sretnom.
Danas sam čak gledala i rukomet, prvu tekmu a ovom prvenstvu i drago mi je da su dečki razbili gaučose. Možda bih trebala počet pratiti malo više, obično kad ja gledam pobjeđuju. Ipak, za mene je trenutni sportski heroj Hrvatske definitivno Ivica Kostelić, tako da rukomet slabo doživljavam, a i smeta me ta histerija i presing stvoren oko te repke jednostavno frustrira i ljuti. Ali zato me Ivica iz utrke u utrku jednostavno oduševljava i gledam svaku utrku sa jednostavnim oduševljenjem i pozitivnom tremom. Gotovo kao da se radi o mojem uspjehu kad god se taj dečko popne na postolje i ostvari dobar rezultat. Sutra slalom i rasplet kombinacije - jedva čekam, pa makar to značilo i ranije ustajanje. Go Ivica, go go go!!!
Nemam baš prevelike inspiracije danas, napisala sam kaj sam napisati morala pa Vas za ovaj post sve lijepo pozdravljam! Koja su Vaša razmišljanja o Valentinovu, volite ga ili ipak ne? Pratite li rukomet ili skijanje ili možda oboje?
Ljubim Vas sve, do idućeg čitanja!

četvrtak, 20. siječnja 2011.

Trenutno...

Odlučila sam da će rubrika ''Trenutno...'' postati moja stalna mjesečna rubrika u kojoj ću pisati što me sve trenutno zaokuplja, što trenutno volim, ne volim, čitam, slušam, gledam. Čini mi se kao dobra ideja jer sam na sličan koncept naišla na par blogova i onda se iznenadiš koliko iz takvog jednog posta može izići ideja i prijedloga.

Trenutno čitam: knjige vezane uz faks i to mi jako ide na živce jer nakon cijelog dana štrebanja nisam sposobna za išta drugo nego se za izvaliti u krevet i zaspat k'o prebijena mačka. Ali ipak, preporučit ću Vam zadnju knjigu koju sam pročitala, a to je Ljubav u doba kolere od G.G.Marqueza. Iako sam od nje očekivala puno više, knjiga nije loša, jedna netipična ljubavna priča vrijedna vremena utrošenog na čitanje iste.
Trenutno slušam: moje novo glazbeno otkriće, Late Night Alumni. Za njih sam saznala preko yt tutoriala od Michelle Phan koja ih često koristi kao glazbenu podlogu. Nježna, meditativna glazba kao stvorena za one stresne dane kad se samo želite zavući u svoj kutak i neka vas svi ostave na miru. Thumbs Up!
Trenutno najdraža pjesma: neću ništa reći, samo otiđite na yt, upišite u search Dječaci - Narodna i preslušajte.  Trenutna himna moje ekipe s faksa. Sprdancija na entu, milina!
Trenutno gledam: zadnji stvarno dobar film koji sam pogledala je Operation Valkyra i svima ga najtoplije preporučam. Čak iako niste fan Tom Cruisea, kao ja, film će na Vas ipak ostaviti utisak. Jedan od boljih novih filmova koje sam u zadnje vrijeme gledala.
Trenutno najdraži lak: već neko vrijeme oduševljena sam China Glaze lakovima i baš sam jučer napravila listu od novih 10ak koje želim imati. Predivne nijanse, dovoljna dva sloja za intenzivnu boju, a sa nadlakom još dobiju onaj posebni sjaj - divno. Ali naj favorit trenutno mi je Emerald Sparkle - zelena boja koja jednostavno osvaja!
Trenutno najdraži blog: Chloe's Nails - idite, pogledajte i divite se, ja nemam riječi kojima da to opišem. 
Trenutno me živcira: to što sam prije 10 dana skinula umjetne nokte i sad moji prirodni nikako da se oporave od tog šoka. Zapravo, ljuta sam na samu sebe jer ne znam što su mi ti umjetni nokti uopće opet trebali. Valjda će biti bolje kroz idućih par dana.
Trenutno najdraži citat: ''Ne govori svom Bogu koliko su veliki tvoji problemi, već reci svojim problemima koliko je velik Tvoj Bog.'' - odlučila sam, to će mi biti nadalje misao vodilja kroz život.

Zasad sam ostala bez inspiracije i s time završavam svoju prvu rubriku ''Trenutno...''. Nadam se da ste se pronašli bar u jednoj točci i da je i Vama pala neka ideja za gledanje, čitanje, slušanje... Ja očekujem Vaše prijedloge. Ljubim Vas sve!

srijeda, 19. siječnja 2011.

Blog Nagrade.

Od svoje drage Maybe dobila sam svoju drugu blog nagradu pa je sad i na meni red da napišem riječ dvije o blogovima koje pratim. I da, zahvaljujem se na promociji, svaki novi čitatelj je dobro došao. Krenimo.


Nagrada broj 1.

Za nove blogere i one koji nemaju puno sljedbenika.

Pravila su:
*Postaj o ovoj nagradi i kopiraj pravila.
*Linkaj osobu od koje si dobila nagradu.
*Izaberi 3-5 novih blogera i linkaj i njih.
*Ostavi im komentar na blogu da znaju da su osvojili nagradu i nemoj tagirat blogove sa 300..400.. 500.. sljedbenika.

Hobiholičarka Tenchee - odličan blog koji sam baš danas otkrila jedne jako kreativne mlade žene koja iz ničeg radi svašta i puna je kreativnih ideja i njen blog najiskrenije svima preporučujem, meni kadgod ga čitam bude žao da nisam toliko kreativna.
Smashing Beauty - blog o makeupu, šminkanju, super tutorialima, a i dizajn cijele stranice je odličan, a ima i tu odličnih yt uradaka.
SPA u vašem domu - preporučam ovaj blog baš kao i Maybe jer obožavam Dijanine članke, strašno su informativni i iz njih se stvarno da puno puno naučiti, a takvi su mi najdraži. Šteta da rijetko objavljuje baš zato jer je toliko dobra u tome što radi.

Nagrada broj 2.
Pravila:

1.) Zahvali i linkaj osobu koja ti je dala nagradu
2.) Napiši 7 stvari o sebi
3.) Daj ovu nagradu 15 nedavno otkrivenih blogova
4.) Nagrađenima reci da su osvojili nagradu

Ponovno hvala Maybe i Nails for fun.

Imate u prethodnom postu čak 23 stvari o meni pa sami izaberite 7 najzanimljivijih, da se ja sad opet ne ponavljam, a radim istu stvar kao i Maybe i Lalica, svi vi koji imate manje od 200 slijedbenika, imate moju nagradu jer ja ni ne pratim 15 blogova da bih mogla izabrati.

Eto ga, ljubim Vas sve!

23 činjenice o meni - možda dosadno ali meni potrebno.

Rekla sam u prvom postu da moj blog vjerojatno neće pretjerano sadržavati činjenice o meni kao osobi, već više neka moja analiziranja i razmišljanja. Sada, mjesec dana kasnije, vidim da se toga baš i ne držim, da dosta pričam o sebi ali nema veze - sviđa mi se ovo što sam dosad napravila sa svojim blogom. I dalje ću nastaviti pričati o sebi i detaljima vezanim uz sebe i svoj život. Jer se prilično ispušem kad napišem cijeli post pa mi ovo tipkanje dođe kao neka vrsta ispušnog ventila. Tako sam zamislila ovaj post kao svojevrsnu ''ispovijed'', ako to možemo tako nazvati. U nastavku ću napraviti listu od 23 točke koje će sadržavati činjenice o meni, mom životu. Pa tko voli, nek izvoli.

1.) Glasna sam, puno pričam, puno se smijem, derem se kad pričam i burno reagiram. Rekao bi moj dragi, preburno. Temperament i živa vatra.
2.) Imam (previše?) samopouzdanja, ne dam da mi drugi sole pamet i kreiraju život. Uvijek kažem ono što mislim. Zbog toga me većina ljudi smatra bahatom i umišljenom. Ona manjina koja me poznaje me baš zbog toga najviše voli. Jednostavno se vodim politikom da je moj život moja stvar, da imam pravo reći svoje mišljenje u vezi svega i da nemam potrebu drugima podilaziti. Mama mi kaže da je to jer sam mlada i mislim da sam pokorila cijeli svijet, da ću naučiti biti taktična, s godinama. We shall see.
3.) Rijetko plačem, a kad plačem onda je to najčešće noću krevetu kad nitko ne vidi ili pod tušem. Ne znam zašto, jednostavno tako funkcioniram. I da, kad gledam filmove - još jedan ispušni ventil.
4.) Ne podnosim zimu i hladnoću, strašno sam zimogrozna i ponekad žalim što nisam medvjed pa da prespavam ovaj dio godine. Najdraži dio godine mi je od svibnja do kolovoza, kad sve cvijeta, pupa, kad sunce grije, more šumi. Jeeedva čekam!  
5.) Kavoman sam. Mogu piti kavu u bilo koje doba dana i nikad mi nije dosta. Da se nadovežem na prijašnju točku, najviše volim ljeto i kad sam bez obaveza pa mogu satima sjediti na suncu i ispijati kavu sa dragim ljudima. Ma može i sama. Bitno da je sunce i bitno da ima kave, bez drugog ću već nekako preživjeti.
6.) Obožavam lakove, nikad mi ih nije dosta. Odkad sam otkrila čari eBaya još i više. Tako mi je baš prekjučer stigao moj veliki novi ljubimac, China Glaze - Emerald Sparkle - divan divan. Moj Dragi također dijeli moju ljubav pa često uskače sa svojom financijskom pomoći i kupi mi pokoji primjerak. Obećao mi je Zoyu Roxy za Valentinovo - i onda me netko pita zašto ga volim? ;) Lakovi lakovi, nikada ih dosta...
7.) Mrzim kupovati poklone. Nikad ne znam što da kupim, izuzev Dragog i mame. Zato uvijek pitam ljude što žele za rođendane, Božiće, itd. Sama radim popis stvari koje bih ja željela da mi se kupi. Mislim da je s tim život puno lakši.
 8.) Obožavam dobivati poklone. E, s te strane sam prava curica. Poludim od sreće kad vidim poklone i svakom se veselim kao malo dijete. Ali baš zbog toga jer otprilike znam što mogu očekivati jer su ljudi navikli na moje popise i znam da nikad neću dobiti nešto što ne želim ili mi ne treba. Grozna sam, znam.
9.) Skupljam keramičke figurice anđela. Baš bih ih trebala jedan dan zbrojiti. Mislim da ih je sad više od 40. To je još jedna od stvari s kojima kod mene ne možete pogriješiti. 
10.) Vjerujem u Boga i moja vjera mi je jako bitan segment života i ne mogu se zamisliti funkcionirati bez nje.
11.) Istovremeno, volim i mrzim svoj faks. Ne mogu se zamisliti da studiram i kasnije radim išta drugo, dok me s druge strane ništa ne može toliko psihički slomiti kao on. Paradoks.
12.) Imam većinom samo muške frendove i da, vjerujem u muško-ženska prijateljstva, i da, moj mozak u mnogome funkcionira kao kod muških. Za rijetko koju osobu ženskog spola prisutnu u svom životu mogu reći da mi je prava prijateljica. Cure najčešće misle da sam preumišljena i ne mogu podnijeti šalu na vlastiti račun, prilično su tašte i sve se redom ponašaju kao da su ispale iz ''Seks i grada'' - katastrofa. Čast iznimkama, ja bih te iznimke voljela upoznati i družiti se s njima.
13.) Povezano sa prijašnjom točkom, organski me ne podnose cure mojih muških frendova i radi toga sam nemalo puta izgubila jako drage ljude. Hmmm, možda je stvar u meni? Ma, možda su u šumi...
14.) Ne volim ekstreme u bilokojem smjeru. 
15.) Obožavam crni humor i dvosmislenu zezanciju.
16.)  Veliki sam fan politike i jedna od onih koji mogu sa guštom satima pratiti Sabor i njihova prepucavanja, satima gledati političke emisije, debate i rasprave i smatram da nema novinarstva do političkog novinarstva.
17.) Obožavam svog dečka. Moj Dragi je moja srodna duša, moja druga polovica i uopće ne mogu zamisliti svoj život bez njegove prisutnosti. Često znamo satima pričati i smijati se apsolutnim glupostima, raspravljati o samo nama jasnim stvarima i te trenutke volim više od svega. Njega volim više od svega.
18.) Ne volim shopping - volim sve kupiti u prvom dućanu i frustrira me hodanje po centrima, gužva, zagušljivost kabina za presvlačenje i na koncu se svaki moj shopping pretvara u noćnu moru. Ali svaki.
19.) Prije 8 mjeseci sam postala teta mog malog Kokića i to mi je najdraža uloga koju imam.Obožavam to malo stvorenje, puno ljubavi, stalno nasmijano i sretno. Ma, moje prekrasno dijete, zaljubljena sam u njega skroz. Evo Vam dokaz i da ja mogu biti nježna i sentimentalna.
20.) Kako bi rekla moja draga Maybe, imam fetiš na visoke dečke. Nema mi goreg nego kad stojim kraj dečka i onda je on ili niži od mene ili se gledamo u oči. Kako volim nositi visoke pete, 10cm i više, ne bih si mogla zamisliti da hodam s dečkom koji je uz te pete niži od mene. Hvala Bogu pa mi je Dragi doslovno ormar. Ima nešto u tome kada te zagrli visoki dečko, neki osjećaj potpune zaštite i sigurnosti. Mmmmm.
21.) Zagreb je grad mojih snova, obožavam ga. Možda bih i mogla živjeti na nekom drugom mjestu ali trenutno se ovdje gdje jesam jako dobro osjećam. Ali uz Zagreb jednako volim i svoje Zagorje, Rijeku i Split - to su mjesta gdje bih se eventualno još mogla skrasiti.
22.) Dosta sam konzervativna osoba. Sanjam o velikoj obitelji i puno djece, sretnom obiteljskom životu. To mi je možda i najveća želja od svih. Na kraju krajeva, jedina mi je želja biti sretna.
23.) Često pričama sama sa sobom, još jedan od mojih ispušnih ventila. Često si dam oduška i raspričam se sama sa sobom, postavljam pitanja i dajem odgovore, smijem se svojim šalama. Čudna sam biljka, znam.

S tim završavam ovaj post, pomalo dugačak, na momente zamoran ali ispunio je svoju glavnu svrhu - osjećam se bolje i poletnije i spremna sam na nove izazove. Do idućeg postanja, ljubim Vas sve!

utorak, 18. siječnja 2011.

U iščekivanju ispita.

Rokovi se bliže. Ispiti kucaju na vrata. Kad se samo sjetim da je još jučer bio 11.mj. i ja sam bila sva nadobudna i razmišljala kako je još daleko veljača i kako imam hrpe vremena za spremiti sve što spremiti moram. A, evo, već danas je veljača za vratom, za svega 2 tjedna počinje moj najgori mjesec u godini i već danas se polako grozim svega što me čeka. Nisam više u poziciji da si mogu dozvoliti padanje na ispitima, propuštanje rokova, nonšalantno ponašanje i ''nije me briga za nikog i ništa'' stav. Dane provodim nad knjigom u zgrbljenom izdanju, očiju popucalih od tisuće konvencija, zakona, članaka, autora, tendencija i godina, kronično neispavana što od noći provedenih za knjigom, što od konstantne bolesti koja me prati ovu godinu. Nije teško kad nešto zbilja jako želiš, a ja zbilja jako želim dati ova dva ispita koja me čekaju ali već sam prilično umorna i izgorijevam. Dragi me pokušava upozoriti da se previše emocionalno vezujem i da će mi se dogoditi klasični ''burn out'' od prevelikog htijenja. Ali ne znam drugačije jer i ovi rokovi će biti drugačiji od ostalih, u neku ruku biti ili ne biti, pa ne mogu da se emocionalno ne vežem jer je ipak u pitanju moja budućnost. I iako me ovaj moj faks već dosta puta zabio u pod i emocionalno rasporio, ipak je ovaj put drugačije jer nikad prije nisam bila u situaciji da idem na sve ili ništa. Katastrofalni osjećaj. Ali nisam od onih koji se samo tako predaju i očajavaju pa sam još uvijek prilično optimistična u vezi svega i vjerujem da će sve dobro proći i da ću se nekako magično probuditi za mjesec dana sa dva žiga u indexu i nasmijana i bez svih ovih sadašnjih problema. Jedva čekam!
Već sam napomenula, od ove godine sam više bolesna nego zdrava. Prehlada i kašalj me prate još od Štefanja, temperature konačno više nemam ali zato sam se prošli tjedan uspjela otrovati hranom i noć provela na WC-u sa lavorom u rukama. To je, na sreću, prošlo ali kašalj je i dalje tu, čak me i rebra počinju lagano boljeti od njega i svejedno se osjećam kao da me pregazio malo žešći teretni vlak. A, i trenutno psihičko stanje nimalo ne olakšava cijelu situaciju. Baš čudno jer sam baš ja inače nadprosječno zdrava osoba, bolesna svake prijestupne ali kad me uhvati, onda sam totalno razbijena. Pa da, zadnji put sam bolesna bila davne 2008. kad sam pokupila mononukleozu i tad je bilo prilično gadno. Očito je nakon 3 godine ponovno došao i moj red da budem bolesna. Ma nije ništa strašno, samo da više prođe taj naporni kašalj i da me Dragi više prestane nervirati sa svakodnevnim ''Moraš doktoru, blablabla'' pričama. Nemam vremena ni mogućnosti sad biti bolesna i ležati u krevetu, previše je obaveza i posla za napraviti, a bojim se da će mi doktor propisati baš to - ležanje i odmor. Ma valjda će uskoro proći, već je sve to skupa prilično dosadno. Nije mi Baš Ništa, sjećate se? ;)
Ok, sad bih se opet trebala vratiti u svoj zgrbljeni položaj nad knjigom jer je još malo vremena ostalo i treba se iskoristiti svaki slobodni trenutak za utvrđivanje gradiva i učenje. I opet jedno veliko ironično, jeeeeeej!
Ljubim Vas sve!

ponedjeljak, 10. siječnja 2011.

''...a, svi smo drugi vječni taoci košmara...''

Davno sam zaključila (ali, ne i naučila, očigledno) da kad previše mozgam, analiziram i razmišljam o hrpi različitih stvari istodobno, da to (gotovo) nikad dobro ne završi. Jer onda se tek zapletem u mrežu gluposti koje mi kolaju glavom i sama sebe bespotrebno dovedem do konfuzije. Ali i dan danas teško se borim protiv svog mozga koji na momente podsjeća na jureći vlak s obzirom koliko dnevno provede mozgajući. O čemu? Ma, o apsolutno svemu. No, za ono što me baš zadnjih dana opsjeda i tjera na razmišljanje, ponajviše je kriv moj dobri prijatelj Ret koji baš ima tendenciju ubaciti mi bubu u uho, iako JAKO dobro zna kakva sam, a još bolje zna kakva sam kad se i moj mozgić uključi u cijelu priču. Hvala mu na tome, ali onako, skroz mu hvala! (:irooooonija, faking ironija:) Pošto mi je obično lakše kad stvari koje me ''muče'' preoblikujem u pisanu riječ, isto ću pokušati i danas. Možda onda, do kraja posta, ipak shvatim sve to skupa, a samu sebe ponajviše.
Jeli moguće voljeti više osoba istodobno? Ne mislim sad na ljubav prema mami, dečku, baki, sestri, frendovima, psu... Nego, jeli moguće voljeti dvije osobe, voljeti ih kao da su jedine, a očigledno nisu jer su dvije, u isto vrijeme? Sličnim intenzitetima, možda na malo drugačiji način? Voljeti ih tako da ti srce brže lupa radi oboje, voljeti ih tako da ti je podjednako drago i teško radi te ljubavi? Ili je ona iskonska ljubav sačuvana samo za jednu osobu, a ako postoje i ovakvi slučajevi sa dvije osobe i jednom ljubavi, dali to i neminovno znači da ta ljubav nije iskonska, vječna, najsvetija i da za tebe neupitno postoji drugi netko? Iskreno, kada se to zapitam, nekako u mojoj nutrini nastane tišina. Ne znam dati na sva ta pitanja odgovor. Razumski, kad pokušavam doći do rješenja te zagonetke, mudro zaključim kako je prava ljubav samo jedna i upućena samo prema jednoj osobi, te ako se u tvom životu i pojavi netko drugi tko u tebi izazove slične osjećaje, tada se neminovno nameće da je nestalo ljubavi prema prvoj osobi. A, opet, puno puta me srce ne posluša i šapne neke potpuno lude ideje kojih se istodobno grozim, ali i koje potiho zagovaram. Srce šapće da je moguće, da postoji ta ljubav koja je iskonska i sveta, i upućena ka dvije osobe. Ta misao me straši. Ta činjenica, koju potiho odobravam, me plaši. Nije mi se to nikada dogodilo, ali što ako se jednom ipak desi? Kako živjeti sa tim? Kako se nositi sa takvom izdajom zdravog razuma? Dali postoji izlaz iz te zavrzlame osjećaja? Voljela bih pričati s nekim o ovoj temi tko je ovo proživio ali ljudi dosta prezirno gledaju na ovakve teme. Kao da nisi normalan samo ako o tome pričaš, a kamoli ako ti se nešto takvo desi. Grozno je to kad se plašiš samo svojih misli...
O tome razmišljam već zadnjih nekoliko tjedana, svako malo mi padne na pamet pa onda poput crvića radi košmare u mojoj glavi. Sada kada ponovno čitam ovaj post shvaćam koliko je zapravo besmisleno napisan, kako nema ni početak ni kraj, kako se sve svelo na hrpu nabacanih misli bez reda i poretka. Takvo je i stanje u mojoj glavi, opći kaos i košmar, pa ne može ni post izgledati pametnije.
Do idućeg čitanja, kada ću valjda biti pametnija i sa zaključcima prihvatljivim mojim godinama, ljubim Vas sve!

petak, 7. siječnja 2011.

Kad sam bolesna, dosadno mi je. Kad mi je dosadno, gledam filmove. I usput, recenziram.

Fakin šit. I dalje sam bolesna. Da, više nemam temperaturu ali kašljanje se ne smiruje. Naprotiv, imam dojam da je svaki dan sve gore i gore. A, nema kaj nisam utrpala u sebe - sirup, tablete, čaj, med, limun, prženi šećer - i Ništa ne pomaže. NIŠTA. Već lagano ludim jer od Nove nisam vidjela vanjskog svijeta. Ali polako mi je dosta, danas idem na kavu, pa kud puklo. Ne mogu više biti doma i ležati i nadati se da će proći. Pije mi se kava, druži mi se s ljudima... Mrh, baš izluđuje kad si bolestan. Baš izluđuje. Nije zabavno biti bolestan, osobito ne ovoliko dugo. Iako... Ima jedna prednost svega toga. Kako sam zadnja 2 tjedna (osim za Novu) stalno bila doma i k tome, poprilično nesposobna za ikakve fizičke napore, naskidala sam si hrpe filmova i još se pritom držala svoje novogodišnje odluke. Jeeej! Pa umjesto baljezgarija o tome kako sam sva vajnava i nikakva, zamislila sam ovaj post kao recenziju svih tih filmova koje sam uspjela (napokon) pogledati. Naravno, bilo je tu i onih koje sam gledala po 1000.ti put i koji mi nikako još nisu uspjeli dosaditi. Pa krenimo otpočetka.

1.) Breakfest at Tiffany's- jedan od mojih najdražih filmova svih vremena, sa neodoljivom Audrey u glavnoj ulozi. Ovom filmu ću uvijek davati čistu peticu i preporučivati ga ljudima kao ''must watch'' film. Neodoljiva Audrey, zanimljiva i intrigantna radnja, savršena moda i poznati soundtrack - ako niste dosad, obavezno ovih dana. Jednostavno je grijeh ne pogledati (nekoliko puta) ovako dobar film.
2.) Love Actually - britanska komedija/romantična komedija/drama; jednostavno ne znam u koji okvir da strpam ovaj film. Ali je savršen. Nekoliko posve različitih i nepovezanih priča koje kreću nekoliko tjedana prije Božića dobivaju svoj zaplet tokom filma, da bi se sve magično riješilo i sjelo na svoje mjesto baš na večer uoči samog Božića. I kao šećer na kraju, sve te priče su zapravo isprepletene.Hrpa sjajnih britanskih glumaca (Hugh Grant, Liam Neeson, Colin Firth i drugi) i sjajnog britanskoga humora jednostavno obećava savršen božićni film.
3.) Alice In Wonderland - potpuno razočaranje. Toliko sam očekivala od tog filma, a na kraju tako malo dobila. Loša gluma gotovo na granici sa preglumljivanjem i prenemaganjem je ono što me zapravo najviše razočaralo u ovom filmu. Iako film ima par dobrih momenata, na kraju se sve svodi baš na to - dobri momenti, a sve ostalo... Well, jednostavno, loše. Jako jako loše.
4.) The Reader - prvo, Kate Winslet. Ona je savršena. Ona svaki film napravi savršenim. Zasluženi Oscar za ulogu u ovom filmu. Film je jako dobar, jako ali ipak, nije savršen, ma koliko se Kate trudila. Kako ide kraju, film postaje zamoran ali isplati se pogledati ga do kraja. Zabranjena (?) ljubav, tužan kraj, WW2 garantiraju dobru zabavu. Kraj je malo razvučen i zamoran ali ipak to ne umanjuje umjetničku vrijednost ovog filma. Ako ništa drugo pogledajte ga radi Kate. Toliko je dobra da ćete filmu oprostiti sve manice koje ima.
5.) District 9 - da, ja volim SF, zapravo Star Warsi su mi najdraži filmovi ikad i sve to stoji. Ali ovaj film mi nije legao. Osobito mi nije jasna ocjena koju je dobio i koja ga u 2010. izjednačuje sa Inception-om. Ne, nije ni do koljena Inceptionu, Inception je remek-djelo. A, ovo? To je tek još jedan u nizu filmova sa alienima... Ne znam, ništa posebno, iako moj Dragi tvrdi baš suprotno. Dobar za utrošiti vrijeme, ali umjetnička vrijednost? Hmmm, pa i nema je. Tek toliko.
6.) Life As We Know It - klasična romantična komedijica sa prezgodnim Josh Duhamelom i slatkom Katherine Heigl u glavnim ulogama. Bla bla, oni se ne podnose, on je macan koji okolo bari ženke, ona control freakuša, i onda, paf, umiru im najbolji zajednički frendovi i njima ostave svoju 1godišnju kćer na skrbništvo. I onda tu krenu zajebancije. Film je osrednji, uostalom kao i svaka druga romantična komedija ali vrijedi ga pogledati i dobar je za ubiti vrijeme. A Josh Duhamel je jednostavno prehot i gledat ću SVAKI film koji sa njim izađe. As simple as that.
7.) Ko to tamo peva - najjača komedija sa prostora bivše Juge. Neku večer sam ga gledala po milijunti put i ponovno umrla od smijeha. Čak je i moj Dragi priznao da je film stvarno dobar, a on organski ne podnosi bilokakve filmove sa naših prostora. Ako se želite stvarno dobro nasmijati i jednu komediju kojoj ćete se stalno vraćati, ovaj film je baš kao stvoren za to. Puno crnog humora na jednom mjestu, dobre glume, savršenih glumaca, odlične radnje i neočekivanih situacija - pun pogodak, ali puuun!

Eto, to su moje recenzije zasada. Uskoro krećem sa novim nagledavanjem filmova, pa kad ih se skupi dovoljan broj, možda opet padne koja opća recenzija. Ako tko ima kakav prijedlog za dobar film, očekujem da mi javi jer dobrih filmova nikad dosta. Do idućeg postanja, ljubim Vas sve!